Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Sura El-Munafikun nije samo kazivanje o skupini munafika koji su živjeli u Medini u vrijeme objave Kur'ana. Ona je trajno razotkrivanje prirode licemjerstva kada ono preraste granice lične slabosti i postane sistem govora, način vladanja i obrazac društvenih odnosa.

Ova sura ne razotkriva munafika samo kao čovjeka s dva lica, već otkriva licemjerstvo kao cjelovit sistem koji počinje krivotvorenjem riječi, nastavlja se izgradnjom maski, a završava korištenjem imetka, društvenog ugleda i javnog govora za upravljanje ljudskom sviješću i oduzimanjem njihove slobode.

Sura započinje govorom o ljudskom jeziku, tom moćnom sredstvu izražavanja, ali i opasnom oruđu onda kada se odvoji od savjesti i prestane biti u službi istine.

Uzvišeni Allah kaže: ”Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: ‘Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!’ – I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci.” (El-Munafikun, 1.)

Opasnost se ovdje ne krije u tome što su munafici izrekli neistinu, već u tome što su izgovorili istinu a njome željeli postići neistinu. Poslanstvo je istina, njihove riječi su bile tačne, ali njihov odnos prema toj istini nije bio iskren. Oni nisu poricali istinu; naprotiv, prihvatili su je riječima kako bi je potkopavali iznutra.

Licemjerstvo: sistemska upotreba istine protiv same istine

Zato ova sura uspostavlja iznimno važno pravilo u izgradnji ispravne svijesti: nije svaka izgovorena istinita riječ ujedno i iskrena, niti onaj ko izgovori istinu automatski postaje njen sljedbenik. Istinoljubivost se ne ogleda samo u podudarnosti riječi s istinom, već u podudarnosti jezika sa srcem, srca s djelima, a djela s konačnim ishodom čovjekovog života.

Početni ajet ove sure otkriva nam da licemjerstvo nije samo nesklad između onoga što čovjek skriva i onoga što javno pokazuje, već sistemska upotreba istine protiv same istine.

Munafik ne mora uvijek otvoreno zastupati laž; on često podiže istu zastavu koju podižu i nosioci istine, ali je lišava njenog smisla i njenog duha. Govori u ime vjere kako bi prikrio njene uzvišene ciljeve, u ime domovine kako bi je pretvorio u sredstvo podjele, u ime zakona kako bi ugušio pravdu.

Stoga odmah poslije ovog ajeta dolaze riječi Uzvišenog: ”Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!”

Ovaj ajet otkriva kako se najveće vrijednosti mogu pretvoriti u maske kada se odvoje od svog istinskog značenja i kako se čak i Allahov govor može zloupotrijebiti da prikrije prizemne interese, onda kada iskrenost napusti srce onoga ko ga izgovara.

Zatim slijedi ajet u u kojem Uzvišeni kaže: ”Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?!”

Ovaj ajet sâm po sebi dovoljan je za razumijevanje vremena u kojem forma sve više potiskuje suštinu. Izgled koji zadivljuje, dojam koji je važniji od stvarnosti, govor koji opčinjava, a iza svega toga krije se zastrašujuća unutrašnja praznina: ”Oni su poput šupljih naslonjenih balvana.”

Iz te unutrašnje praznine rađa se strah: ”Misle da je svaki povik protiv njih.” Onaj ko je na istini nalazi smiraj u njoj, makar mu se svi ljudi suprotstavili. Nasuprot tome, onaj koji živi u laži strepi od svakog glasa, jer u svakom pitanju vidi razotkrivanje, u svakoj kritici zavjeru a u svakom dokazu prijetnju.

Zato strah munafika nije prolazno psihološko stanje, već prirodna posljedica laži kada ona postane način života. On stalno živi u strahu, oblikuje priče koje će ga zaštititi, osluškuje reakcije ljudi i pokušava prikriti proturječnosti koje ga iznutra razdiru. Jer istina ga ne progoni samo izvana, ona živi u njemu poput rane koja nikada ne zacjeljuje.

Međutim, razotkrivanje licemjerstva ne ostaje ograničeno samo na čovjekovu nutrinu, ono zahvata i šire područje društva, politike i ekonomskih odnosa. Uzvišeni Allah kaže: ”Oni govore: ‘Ne udjeljujte ništa onima koji su uz Allahova Poslanika, da bi ga napustili!’ A blaga nebesa i Zemlje su Allahova, ali licemjeri neće da shvate.” (El-Munafikun, 7.)

Ovdje se imetak ne pojavljuje samo kao sredstvo za život, već i kao sredstvo pritiska i kontrole. Munafici žele glađu iznuditi odanost, potrebom upravljati ljudskim stavovima i opskrbu pretvoriti u omču oko čovjekovog vrata.

To je stara politika koja se obnavlja u svakom vremenu. Onaj ko drži riznice želi zagospodariti i ljudskim životima. Onaj ko odlučuje kome će dati a kome uskratiti, ne upravlja samo novcem, on pokušava upravljati i ljudskim glasovima, stavovima i uvjerenjima.

U savremenom svijetu ovaj obrazac se često prepoznaje i u odnosu prema javnoj riječi. Nekima se otvaraju vrata podrške jer njihov govor odgovara interesima moćnih, dok se drugi potiskuju i ostavljaju bez podrške zato što čuvaju svoju neovisnost i ne pristaju da istinu prilagođavaju tuđim interesima. Tako se sredstva koja bi trebala služiti općem dobru pretvaraju u sredstvo utjecaja, nagrađivanja poslušnosti i slabljenja istinskih patriota koji odbijaju šutjeti.

Munafička filozofija moći: jedni su rođeni da vladaju, drugi da se pokoravaju

Potom sura razotkriva drugo lice licemjerstva, oholost i umišljenu veličinu. Uzvišeni kaže: ”Oni govore: ‘Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!’ A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernīkā, ali licemjeri neće da znaju.” (El-Munafikun, 8.)

U ovom ajetu se ogleda čitava filozofija vlasti. Munafik društvo posmatra kao hijerarhiju povlaštenih i prezrenih, onih koji sebi prisvajaju pravo da budu gospodari države i onih koji u njoj, po njihovom uvjerenju, smiju živjeti samo njihovom voljom. On ne razumije čast i dostojanstvo kao moralnu vrijednost, već kao moć da druge isključi, ponizi i protjera. Stoga u istom ajetu dolazi odlučan kur'anski odgovor: ”A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernīkā, ali licemjeri neće da znaju.”

Istinski ponos i snaga nisu u položaju, bogatstvu, broju pristalica niti u sposobnosti da se ljudi zastraše. Oni se rađaju iz povezanosti s Istinom, iz unutrašnje postojanosti i iz dostojanstva koje ne mogu kupiti zemaljske riznice, niti mu vrijednost mogu dati prolazna slava i klicanje povodljivih masa.

U svom historijskom kontekstu, ova sura objavljena je u medinskom društvu, kada zajednica muslimana više nije bila progonjena ideja, već politička i društvena zajednica sa svojim vođstvom, poretkom, interesima i izazovima.

Upravo se tada licemjerstvo pojavljuje kao bolest medinske faze islama, bolest zajednice koja prelazi iz čistoće ideje u složenost države, iz žara prvobitne vjere u računicu moći i utjecaja. Kada istina dobije svoje mjesto u društvu, približavaju joj se i oni koji žele koristi koje donosi, a ne i odgovornost koju zahtijeva.

Otuda ova sura i danas iznova zadivljuje svojom aktuelnošću. U svijetu moderne države munafik ne raspolaže samo jezikom, on može imati institucije, govornicu, finansijsku moć, mrežu utjecaja i sredstva kojima oblikuje javno mnijenje.

U svijetu medija riječi Uzvišenog: ”A kad progovore, ti slušaš riječi njihove”, postaju ključ za razumijevanje moći govora kada se odvoji od istine.

I u domenu političke ekonomije iznova oživljavaju riječi: ”Ne udjeljujte…” One se prepoznaju u svakom obliku ucjene, u plaći koja je uvjetovana poslušnošću, u usmjerenom finansiranju, u suptilnim oblicima blokade i pritiska, u kupovini lojalnosti, u pretvaranju ljudske potrebe u sredstvo pokornosti.

Međutim, u svojoj suštini sura El-Munafikun nije dozvola za preispitivanje tuđih srca niti sredstvo za olahko proglašavanje ljudi licemjerima. Ona od nas ne traži da ”lovimo” skrivene namjere ljudi, nego da preispitujemo obrasce ponašanja i javne diskurse. Ne uči nas bolesnoj sumnji prema drugima, već nas odgaja da ne budemo zarobljenici privida i vanjskog izgleda. Ona ne uspostavlja kulturu optuživanja i proglašavanja ljudi izdajnicima, već kulturu razlikovanja između istine i njene maske, između vjere i zloupotrebe vjere, između istinskog dostojanstva i opijenosti moći, između udjeljivanja radi Allaha i materijalne ucjene, između riječi i djela.

Sura El-Munafikun zato ostaje trajna opomena svakom vremenu. Njena snaga leži u tome što razotkriva mehanizam licemjerstva: ono počinje istinom izgovorenom bez iskrenog prihvatanja, zatim sebi gradi zaštitu zakletvama, prikriva se privlačnom vanjštinom, strepi od svakog glasa koji bi ga mogao razotkriti, koristi imetak da potčini ljude, prisvaja sebi čast koja mu ne pripada i na kraju, pred licem smrti, ostaje ogoljeno od svega iza čega se cijelog života skrivalo.

Zato je ovo, prije svega, sura koja oslobađa ljudsku svijest. Ona nas uči da naša vanjština ne bude u suprotnosti s našom nutrinom, da naš imetak ne zagospodari nama i da svoju moć nikada ne zamijenimo za istinsko dostojanstvo.

Jer istini nisu potrebne maske, iskrenost se ne boji preispitivanja, čast se ne gradi ponižavanjem drugih, a savjest obasjanu Allahovom uputom ne mogu kupiti sve dunjalučke riznice niti je mogu ušutkati centri moći.