Piše: dr. Abdul-Kerim Bekkar / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mnogi ljudi započinju namaz s iskrenom namjerom da budu skrušeni, ali ne prođe mnogo vremena, a um im već odluta. Odjednom se sjete nekog dogovora, davnog razgovora, neobavljenog zadatka ili problema koji ih opterećuje. A kada završe namaz, jedva da se sjećaju šta su učili ili koliko su rekata klanjali.
Zbog toga mnogi osjećaju tugu, a ponekad i krivicu, misleći da je nedostatak skrušenosti dokaz slabosti imana. Međutim, stvarnost je složenija od toga.
Ljudski mozak po svojoj prirodi ne prestaje proizvoditi misli i sklon je zaokupljati se onim čime je čovjek zaokupljen tokom dana. Onaj ko provodi duge sate uz telefon, vijesti, poslovne poruke i kratke, brze videosadržaje, a zatim stane na namaz, može otkriti da je njegovom umu potrebno određeno vrijeme da iz buke svakodnevnog života pređe u smirenost ibadeta.
Zato skrušenost nije stanje koje dolazi samo od sebe. Ona je vještina koja zahtijeva pripremu i trud, baš kao što je tijelu potreban trening da bi postalo snažnije.
Jedna od stvari koje najviše pomažu u postizanju skrušenosti jeste da namazu prethodi određena psihička priprema: doći ranije, smireno i potpuno uzeti abdest i biti svjestan pred Kim ćemo stati. Jer tih nekoliko minuta predstavljaju susret s Allahom koji se ne može porediti ni s jednim drugim susretom.
Također, razumijevanje značenja onoga što se uči u namazu pomaže da um i srce krenu u istom smjeru. Tada riječi više nisu samo poznati izrazi koje jezik ponavlja, već se pretvaraju u značenja koja postaju živa i prisutna u čovjekovom srcu.
Ne treba dopustiti da rastresenost postane razlog za odustajanje od borbe sa samim sobom. Svaki put kada um odluta prema dunjalučkim brigama, njegovo vraćanje namazu dio je samog ibadeta. Šejtan se uvijek trudi omesti klanjača i odvući mu pažnju, jer je skrušen namaz jedno od najvećih sredstava čišćenja srca.
Skrušenost ne znači da um mora biti potpuno lišen svake misli. Ona znači da se srce, svaki put kada se udalji, ponovo vraća Allahu i da čovjek ustrajava u tom nastojanju sve dok namaz ne postane odmor za dušu, nakon što je u početku bio borba s vlastitom rastresenošću.

