Hemon: Islamofobija je na Zapadu toliko porasla da im genocid Karadžića i Miloševića nad Bošnjacima ne izgleda tako strašno

559

Aleksandar Hemon, bosanski i američki pisac, recenzent, urednik i scenarist govorio je o negiranju genocida u Srebrenici, društvenoj aroganciji Zapada, odnosu Balkana i Europe kao i njegovoj cjeloživotnoj raseljenosti za časopis K2.0. Prenosimo dio u kojem govori o raširenosti islamofobije.

K2.0: Prije deset godina, većina nije ni pomišljala na to da bi neko ko negira genocid u Srebrenici mogao osvojiti Nobelovu nagradu za književnost. Šta se u tih deset godina dogodilo na Zapadu da se u kulturi dogodio takav zaokret?

Aleksandar Hemon: Mislim da je u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi podivljala islamofobija ušla u mejnstrim, a samim time i uvjerenje da su muslimani/ke toliko udaljeni od one domene koja određuje “zapadne vrijednosti” i u kojoj su one sadržane da su čak i njihove najgore ubice bliže “onome što smo mi na Zapadu” nego njihove muslimanske žrtve.

Za mnoge zapadnjačke intelektualce/ke i političare/ke, Milošević i Karadžić su možda malo i pretjerali s tim genocidom, no ako zaista jesu, to su učinili iz razumljivog straha od toga da će islamisti nadvladati njihov narod, što muslimani obično rade ukoliko im se odriješe ruke. To je, primjerice, viđenje Džesike Stern.

Što se tiče Odbora za Nobelovu nagradu, mislilac i pisac poput Petera Handkea mnogo je vjerodostojniji velikoj europskoj intelektualnoj tradiciji i tekovinama prosvjetiteljstva od nekih tamo balkanskih muslimana/ki za koje smatraju da nisu dali nikakav doprinos toj velikoj tradiciji i da sada u anonimnosti trunu u zabačenim masovnim grobnicama.

Milošević, naravno, nije trebao otići u krajnost, ali Odbor za Nobela, Handke i Stern isto tako mogu razumjeti to da bi jednom Europljaninu koji se boji muslimanske invazije mogao pući film, zbog čega će biti primoran počiniti genocid. I Handke i Stern se prema svojim ratnim zločincima odnose kao prema “kompleksnim” liderima koji su morali donositi teške odluke u teškim okolnostima. No, ono što je prvobitno otežalo okolnosti bilo je sve veće prisustvo muslimana/ki, koji konstantno igraju na kartu žrtve čak i kada sami na sebe navuku nesreću jer ih ima mnogo.

Zaključak je sljedeći: sve dok su muslimani/ke tu, postoji mogućnost za novi genocid, a najbolji način da se genocid izbjegne jeste taj da se muslimane/ke adekvatno uklone — sprečavanje genocida konačnim rješenjem.

(Saff/ Istraživački centar NICK)