IDLIB: “Radije ću trpjeti bombe nego Asada”

308

Vrlo često Huda Khayti mora uvijek iznova prekidati intervju. Tako je već danima. Jer, stalno padaju bombe dok ona na telefonu pokušava objasniti stanje u Idlibu. “Javit ću se ponovo”, kaže voditeljica Centra za žene u Idlibu i spušta slušalicu. Mora što brže naći neko sigurno mjesto ili barem ono za koje misli da je sigurno. Više puta na dan. Nakon nekoliko sati se ponovo javlja i kaže da je neozlijeđena. “Takav je život u Idlibu, u gradu i cijeloj regiji. Već godinama. Ovdje nema sigurnosti, ni za koga. “Ali, ja sam dobro umrežena”, kaže ova 40-godišnja Sirijka koja u Idlibu živi od 2018. godine. “Mi imamo neku vrstu sistema za rano upozoravanje na bombe, mi ih možemo osjetiti i u međuvremenu procijeniti gdje će pasti.” Mnogi stanovnici kao da su razvili sedmo čulo za bombe.

U proljeće 2018. je Huda Khayti došla u Idlib. Tada su u pokrajinu Idlib podjednako dolazili demokratski oporbenjaci i pobunjeničke skupine bježeći što dalje od Asadovog režima. “Nikada ranije nisam bila u Idlibu. Nisam znala što me ovdje očekuje”, kaže ona. Ali znala je da će Asad uz pomoć Rusije i Irana prije ili kasnije pokušati zauzeti posljednju pobunjeničku utvrdu u Siriji.

Huda Khayti je cijeli život provela u Dumi. Tamo je odrasla, u Damasku je studirala francusku književnost. Njezina lična revolucija počela je već prije rata 2011., priča ona. Već davno je postala svjesna koliko režim Bašara al-Asada ograničava prava žena i maltretira vlastito stanovništvo.

U istočnoj Guti je utemljelila tri Centra za žene, s drugim ženama je informirala javnost o nasilju nad ženama, o pravima žena, nudila kurseve prve pomoći i engleskog jezika. Svi centri za žene u istočnoj Guti su bombardirani. Pritom su poginuli jedna Hudina kolegica i njezino dijete. Poginuo je i Hudin brat. To je za nju bilo strašno iskustvo.

Hudinih šest sestara, jedan brat i roditelji su u drugim zemljama – u Kanadi i Turskoj. Samo su još rijetki članovi rodbine u Damasku. “Ja ne mogu natrag u Damask. Sigurna sam da se nalazim na crnoj listi režima”, kaže ona. Jer, Huda Khayti je od početka bila za revoluciju, protiv Asada, ona želi promjenu vlasti, demokratsku Siriju. Revolucija je ojačala njezinu svijest o pravima građana i autonomiji žena. “Čvrsto vjerujem da je bilo ispravno ustati i protestvovati”, kaže ona.

Sama u Idlibu

2018. je Huda došla sama u Idlib. Njezini roditelji i brat su se već bili sklonili u Tursku. Uvijek kad govori o svojoj porodici, izgubi glas. Ali naglašava: “Ja sam htjela ostati u Siriji. Htjela sam u Idlib. Ovdje je prosjek sirijskog društva. Prognanici iz Homsa, Halepa, istočne Gute, ali i iz Idliba. Tri mjeseca sam nastojala utvrditi što je ljudima potrebno. I uspjela sam zadobiti njihovo povjerenje.” Uz pomoć organizacije “medico international” osnovala je centar za žene “Women Support & Empowerment Center Idlib”. Ponovo nudi razne kurseve skupa sa ženama iz regije.

Ženama je u ratu posebno teško. Ekonomsko stanje je katastrofalno, mnoge su traumatizirane, veliki broj ih je iskusio nasilje. Nedostaje medicinske brige, gotovo da nema škola pa mnoge žene svoju djecu podučavaju kod kuće. Primjerice, engleski. Taj jezik žene mogu učiti i u Centru. “Ali, ne možemo planirati, živimo iz dana u dan. I u centru i kod kuće. Ovdje nema normalne svakodnevice, u svakom trenutku može početi novo bombardiranje.”

Čežnja za roditeljima

Za Hudu se revolucija nastavlja, bez obzira gdje se nalazila: “Ovdje sam jer sam uvjerena da je to ispravno. Želim se boriti za Siriju o kakvoj sanjam”, ponavlja ona često.

Huda Khayti se nije udavala, nema djece. “Odgovorna sam samo za svoj život”, kaže ona, “ali nedostaju mi roditelji.” Često se sjeti kako ju je otac molio da ne ide u Idlib strahujući da bi mogla poginuti kao i njezin brat.

Nada se da će se Rusija i Turska možda ipak dogovoriti i da Asad neće osvojiti Idlib. Planirani susret četiriju zemalja, Turske, Rusije, Njemačke i Francuske, o Siriji trenutno nije izvjestan. Jer, sukobi oko Idliba svakodnevno sve više eskaliraju. A za ljude je stanje sve nepodnošljivije.

“Ako dođe do toga da Asad osvoji Idlib, morat ću u neki izbjeglički logor na granici s Turskom i pokušati prijeći preko granice”, kaže ona. Jer, jedno je za nju jasno: “Mogu s time živjeti da po nama padaju bombe, ali ne mogu živjeti s time da ovdje u Idlibu ponovo vlast nad nama ima Asad.”

(Deutsche Welle)