Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je grupa bogatih muslimana iz Šama naumila otići na hadž, pa su odlučili povesti sa sobom nekoga ko će im služiti u toku putovanja. Uputili su ih na jednog siromašnog kuhara. Bogati trgovci su mu ponudili da ide sa njima na put u svojstvu kuhara, a za uzvrat će mu oni platiti hadž. On je sav sretan prihvatio velikodušnu ponudu, jer ga je jedino siromaštvo i sprječavalo da ne obavi hadž.
Kad su stigli u Mekku unajmili su kuću u kojoj su jednu sobu odredili za kuhinju. Siromašni kuhar se odmah dao na posao koji je sa punom ozbiljnošću obavljao, sretan i zadovoljn što će konačno obaviti hadž. Međutim, jednog dana dok je pripremao hranu osjetio je da se tlo ispod njegovih nogu pomjera, što je ukazivalo na to da je na tom mjestu nešto zakopano. Odlučio je da kopa na tom mjestu da udovolji svojoj znatiželji. I nije se pokajao. Naime, kada je počeo kopati otkrio je metalni sanduk u kojem je bila kesa puna zlata. Okrenuo se desno i lijevo da možda još neko nije vidio skriveno blago. Kad se uvjerio da ga niko nije vidio, odlučio je vratiti sanduk sa zlatom na isto mjesto dok ne obavi hadžske obrede i dok ne krenu natrag iz Mekke. U tom trenutku navirale su mu razne misli i ideje o tome šta će uraditi sa blagom i bogatstvom koje je pronašao i kako će se jednom za svagda riješiti siromaštva u kojem je živio. No, zaboravio je da mu je taj novac haram i da u haremu Mekke nije dozvoljeno pronađenu stvar uzeti za sebe, makar se radilo i o neznatnoj vrijednosti. Ali, insan je upravo onakav kako je opisan u Kur'anu: ”I on je, zato što mnogo voli bogatstvo, radiša.” (El-Adijat, 8.) Kada je, nakon obavljenog hadža, dat znak za pokret, kuhar je iskopao kesu zlata i stavio je u svoj prtljag. Odlučio je da nikome ne kazuje da je pronašao blago. Naš junak uopće nije osjećao nikakav napor zbog putovanja, ali je bio uznemiren i bojao se da ne izgubi blago koje je pronašao. Kada su stigli blizu Tebuka odlučili su da se tu ulogore i odmore. Kuhar je odmah počeo sa svojim uobičajenim poslovima oko pripremanja hrane. Međutim, iznenada mu je pobjegla deva na kojoj je bio njegov prtljag u koji je stavio i kesu sa zlatom. Svi su potrčali za devom da je uhvate i vrate, ali nisu uspjeli. Gubitak deve toliko je teško pao kuharu da je, poput malog djeteta, briznuo u plač. Kada su njegovi saputnici vidjeli koliko on tuguje za devom, pokušavali su da ga utješe, obećavši da će mu, kad se vrate u Šam, pokloniti bolju devu od njegove i kupiti bolje stvari od onih koje je imao u svom prtljagu. Međutim, on im je objasnio da su na devi ostale neke stvari koje su mu prijeko potrebne, te da su tu bili i mnogobrojni pokloni koje je kupio u Mekki i Medini za svoju rodbinu i prijatelje. No, njegovi saputnici nisu mnogo obraćali pažnju na žalopojke koje im je kuhar pričao, već su ponovo naredili pokret i nastavak putovanja. Tako se siromašni kuhar tužan vratio sa hadža svojoj kući – bez zlata i bez nade.
Sljedeće godine druga skupina bogatih trgovaca htjela je ići na hadž, pa su se raspitivali ko bi pošao sa njima da ih služi na putovanju. Neki ljudi iz prethodne skupine predložili su im siromašnog kuhara, jer su bili zadovoljni njegovom uslugom. Tako su i učinili, ponudili su mu ponovno putovanje na hadž, a on je bez razmišljanja prihvatio ponudu. Na putu prema Meki naišli su pored mjeste gdje je kuhar izgubio svoju devu. Sjeli su da malo odmore, a kuhar se odvojio od družine da obavi fiziološku potrebu. Tom prilikom je naišao pored napuštenog bunara, pa je prišao da vidi ima li možda vode u njemu. Umjesto vode, u bunaru je vidio ostatke uginule deve. Nadao se da bi to mogla biti njegova deva, pa je sišao u bunar da se uvjeri. I, uistinu, bila je to njegova deva ispod čijih kostiju je našao svoj prtljag i netaknutu kesu zlata. Uzeo je kesu sa zlatom i ponovo je odlučio da nikome ništa ne govori. Kad su stigli u Mekku, predložio je svojim saputnicima da unajme istu kuću u kojoj su bili prošle godine. Poslušali su ga. Kuhar je istu sobu odredio za kuhinju i odlučio je da kesu sa zlatom vrati u metalni sanduk gdje je i bila dok ne obavi hadž. Međutim, te godine, u vrijeme hadža, iz Indije je došao jedan musliman, bivši vlasnik te kuće. Zatražio je dozvolu da uđe u kuću da uzme neke stvari. Nakon što je dobio dozvolu, otišao je pravo u sobu u kojoj je bio kuhar i odmah je prišao mjestu gdje je bilo zakopano zlato. Kuhar je bio zapanjen tim prizorom, ali je uspio da ga upita: ”Šta si to uzeo?” Odgovorio mu je: ”Uzeo sam svoje zlato koje sam zakopao na ovom mjestu prije toliko i toliko godina. Sad mi je zatrebalo, pa sam došao po njega.” Kuhar se nije mogao suzdržati a da mu ne kaže: ”Prijatelju, znaš li ti da je to zlato bilo stiglo do Šama, zatim se ponovo vratilo a da nijedan zlatnik ne fali u kesi.” Na to je vlasnik zlata rekao: ”Allahi mi, da je obišlo cijelu zemlju vratilo bi se na svoje mjesto, jer sam svake godine na njega davao zekat, pa mi ga je Allah sačuvao.”
