Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedna od temeljnih zakonitosti ovoga svijeta jeste da se istina ne manifestira uvijek u formi trenutne pobjede, niti se nevjerstvo i nepravda nužno odmah kažnjavaju. Upravo u tome leži mudrost dunjalučkih iskušenja. Jer kada bi svaki nasilnik i zločinac odmah bio kažnjen za svoje grijehe i zločine, tada vjera ne bi imala ni smisla ni vrijednosti i ovaj svijet više ne bi bio prostor ispita, niti bi dunjalučki život bio ikakvo iskušenje. U takvom poretku niko se ne bi usuđivao činiti nepravdu niti kršiti Allahove naredbe.
Allah, međutim, želi da vjera bude čista odluka srca, a ne reakcija na vidljivu prisilu, shodno ajetu: ”Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.” (El-Mulk, 2.) Ovaj svijet je, dakle, prostor ispita, a ne konačne presude.
Isto tako, kada bi svaki vjernik odmah na dunjaluku vidio plodove svoje vjere u vidu pobjede, ponosa, moći i ugleda, svi bi ljudi postali vjernici, ali ne iz istinske spoznaje Allaha, nego iz želje za rezultatima. To ne bi bila vjera u Allaha, nego vjera u materijalne rezultate i koristi koje se vraćaju vjernicima.
Zato Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsjeća na stvarnost ovoga svijeta: ”Dunjaluk je zatvor za vjernika, a mjesto uživanja za nevjernika.” (Muslim)
Suština iskušenja: obrnuta slika stvarnosti
Suština ispita na ovome svijetu jeste da istina izgleda teška i skupa, a neistina silna, nadmoćna i kao da drži uzde života u svojim rukama. U takvom stanju postaje jasno ko istinski vjeruje u Allaha, Njegovu riječ i ahiret, a ko je zaveden prividima sile i moći.
Kada je riječ o istinskom saburu i strpljivosti na dunjalučkim iskušenjima, strpljivost je moguća samo uz vjerovanje i stalno prisjećanje na ahiret. Isto tako, čovjeka od nepravde i nasilja može odvratiti samo živo prisustvo svijesti o ahiretu.
Međutim, Allah je, iz Svoje neizmjerne milosti, mudrosti i dobrote prema Svojim robovima, dao da, uprkos ovom osnovnom principu iskušenja, ljudi na dunjaluku ipak vide prizore sudbina nasilnika, ponižavajući kraj oholih, pobjedu potlačenih i preokret okolnosti i sudbina.
Jer kada bi stanje stalno ostalo isto, svi bi ljudi zapali u nevjerstvo, na šta aludira ajet: ”A da neće svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra učinili, a i stepenice uz koje se penju, i vrata kuća njihovih i divane na kojima se odmaraju, i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uživanje u životu na ovome svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga bit će za one koji budu Njegova naređenja izvršavali, a Njegovih zabrana se klonili.” (Ez-Zuhruf, 33.-35.)
Znak Allahove milosti prema ljudima jeste i to što im jasno stavlja do znanja da je dunjalučko naslađivanje oholih inadžija, nasilnika i njihovih sljedbenika tek privid iza kojeg se skriva duga patnja, kao što Uzvišeni kaže: ”A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti ….” (Ta-Ha, 124.) Zatim: ”Neka te ne oduševljavaju bogatstva njihova, a ni djeca njihova! Allah hoće da ih njima kazni na ovome svijetu i da skončaju kao nevjernici.” (Et-Tevba, 55.) Dakle, ono što se izvana čini kao uspjeh, iznutra može biti kazna.
Historija iznova svjedoči da moć lišena pravde ne rađa mir, nego strah koji se uvlači u srca i razara ih iznutra. Mnogi su stanovali u dvorcima, a živjeli kao zatočenici vlastitog užasa; raspolagali su vojskama, a nisu imali sigurnosti; držali su žezlo vlasti, a bili lišeni duševnog mira. U njihovim dvorcima nema istinskog užitka, jer im se svaki šapat čini prijetnjom, svaki povik pobunom, svaki pogled zavjerom.
Takva moć ne donosi spokoj, nego stalnu sumnju koja čovjeka tjera da se brani od opasnosti koje se tek naslućuju. Najbolji primjer toga bio je faraon, koji je imao vlast, sjaj i silu, ali nije imao mir, pa je iz straha od opasnosti koju je vidio u snu posezao za ubijanjem nevine djece, misleći da će tako produžiti svoju vlast i sigurnost.
No, ni mnoštvo vojske, ni blještavilo prijestolja, ni veličina carstva nisu ga mogli zaštititi od sudbine koja ga je sustigla. Tiranin, ma koliko se uzdizao, ostaje nemoćan pred istinom da se vlast bez pravde na kraju urušava sama od sebe, a faraonski dvorac bez duševnog smiraja postaje tamnica prije nego što se njegovi zidovi sruše.
Blagodat koja se ne može kupiti novcem
Nasuprot nemiru koji izjeda srca silnika i nevjernika, iskrenom vjerniku se daruje blagodat koja se ne može kupiti novcem niti mu se može oduzeti, a to je smirenost srca (sekinet). Koliko je vjernika koji su iskušani siromaštvom, bolešću i drugim teškoćama, ali im je Allah podario sabur, zadovoljstvo sudbinom i unutrašnji mir koji ne zavisi od vanjskih okolnosti.
To je tajna koju je Uzvišeni objavio u Svojoj Knjizi: ”One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju, a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!” (Er-Ra'd, 28.)
Dakle, suština dunjalučkog iskušenja ogleda se u tome što život često izgleda nepravedan, istina potlačena a neistina nadmoćna. Upravo kroz takvu sliku svijeta vjerničko srce se čisti, iman učvršćuje i time se zaslužuje nagrada na ahiretu.
