ponedjeljak, 3. oktobar 2022 / 7. rebi'u-l-evvel 1444

SAFF

Ispitaj prijatelja prije nego što ti zatreba, jer se prijatelj postaje nakon iskustva i provjere

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prijateljstvo – to je oblik odnosa pred kojim je potrebno stati kako bi se ispitali svi aspekti njegovog značaja da bismo spoznali i razumjeli smisao našeg postojanja i naše misije u ovome svijetu, te spoznali prirodu našeg odnosa (veze) s drugima i zahtjeve tog odnosa ili veze.

Neko je dobro rekao: ”Ispitaj svog prijatelja prije nego što ti zatreba, jer se prijatelj postaje nakon životnog iskustva.”

U životu na ovome svijetu mi, na ovaj ili onaj način, uspostavljamo različite prijateljske odnose, ali postoji niz pitanja koja se nameću u tom kontekstu, a to su: Koga uzimamo za prijatelja i zašto? Koga stavljamo na listu neprijatelja i zašto? Na osnovu čega postajemo prijatelji ovih i pod kojim izgovorom postajemo neprijatelji onih drugih? Da li je naše prijateljstvo samo sa ljudima sa kojima uživamo provoditi vrijeme?

A ako nemamo prijatelje, koliko vremena možemo provoditi sa ljudima samo radi lične koristi i interesa? U kojoj mjeri procjenjujemo i vrjednujemo vrste odnosa sa bilo kim oko nas?

Nema sumnje da naši odgovori koje ponudimo pojašnjavaju ko smo mi i kakav je naš odnos prema tim ljudima. Naravno, postoje prijateljstva zasnovana na zadovoljstvu, interesu ili vrlini, a koje od njih preferiramo otkriva našu orijentaciju (težnju) i vrijednost.

Prijateljstvo je prije svega – i iznad svega – oblik odnosa zasnovan na slobodi, koji sâm po sebi ima koherentnu strukturu i ne prihvata hijerarhiju dominacije. Naravno, to ne znači da su svi odnosi i veze ljubavi među ljudima lišeni svih hijerarhija i ograničenja, te da se odnos uspostavlja i temelji na slobodi, što je preduvjet za prijateljstvo.

A ako se vratimo na Aristotelovu izreku: ”Prijatelji, nema prijatelja!”, vidjet ćemo također da je on rekao: ”Kao što robovi ne mogu sklapati prijateljstva, tako ni slobodna osoba ne može biti prijatelj robova.”

Trajnije od ljubavi

Suština prijateljske veze leži u tome da je ona efikasnija u krugu naklonosti daleko od negativnosti ljubavnog odnosa, i zato su ravnoteža i harmonija bitni u životu naših veza. Ljubav je možda divnija od prijateljstva, ali prijateljstvo je dugotrajnije od ljubavi.

Iz ove perspektive, borba Musaa, alejhi selam, da uspostavi društvo koje se pridržava zahtjeva istinskog prijateljstva u njegovom narodu, koji je bio porobljen u faraonskom Egiptu, je krajnje tragična stvar. Benu Israelćani, koji su kao slobodni došli u Egipat i tamo se naselili, ubrzo su nakon kratkog perioda porobljeni i izgubili su slobodu, do te mjere da su izgubili sposobnost da uspostave bilo kakvo prijateljstvo. Borba Musaa, alejhi selam, pokazuje nam da, šta god da se desi, postoji posebno mjesto za odgovornost koju on snosi prema svom narodu, koji povezuje krvna veza, odnosno veza zasnovana na osjećajima bratstva.

Naravno, ono što je tražio od faraona nije samo da ne tvrdi da je bog, i da ne čini ljude svojim robovima, nego u isto vrijeme da ne progoni ljude, da im ne zabranjuje slobodu, te da ih ne obmanjuje i ne unosi pometnju u njihove misli ideološkim (intelektualnim) metodama koje ih fasciniraju i paraliziraju njihovo razmišljanje, a suština je da je on zapravo tražio slobodu svom narodu. Na kraju Musaove, alejhi selam, duge i teške borbe, Benu Israelćani su oslobođeni faraonove tiranije i vlasti.

Zahvaljujući Svemogućem Allahu i Njegovom čudu (mu'džizi), oni su prešli Crveno more pod vođstvom Musaa, alejhi selam, ali prave teškoće (tragedije) sa kojima će se Musa, alejhi selam, suočiti sa svojim narodom počinju upravo od te tačke. Naime, uprkos tome što je Musa, alejhi selam, bio vođa svog naroda, on nije mogao pronaći pravog prijatelja osim u svom bratu Harunu, alejhi selam, koji bi ga razumio i bezuvjetno podržao i pomogao.

Vrijednost slobode

Njegov narod kojeg je oslobodio nije cijenio vrijednost te slobode, oni čak nisu bili svjesni te blagodati u svojim rukama. Možda su osjetili olakšanje što su se oslobodili tereta bičeva od kojih su patili i teškog rada koji je iscrpio njihova tijela i oduzeo im snagu, ali oni nisu bili u stanju da osjete vrijednost i vrlinu slobode koju su stekli. Ropstvo je pokvarilo njihovu ljudsku prirodu.

To se jasno vidi u tome da su umjesto da se raduju prelasku Crvenog mora, da uživaju u slobodi u Sinajskoj pustinji i njenim planinama i rade na očuvanju i zaštiti te slobode, oni su od prvog trenutka počeli slijediti svoje strasti i lične hirove.

Umjesto da se osjećaju sretni i udišu zrak slobode u podnožju planine, oni počinju stvarati krizu oko prehranjivanja stomaka, pa im je Allah spustio manu i prepelice. Zapravo, ono što su poželjeli nakon što su neko vrijeme jeli ovu ukusnu hranu, nudi primjer svima koji su prošli kroz loše ekonomske i socijalne prilike, pa su od Musaa, alejhi selam, tražili crveni i bijeli luk i leću, govoreći: ”O Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća, i krastavica, i pšenice, i leće, i luka crvenoga!” (El-Bekara, 61.)

To je njihov zaborav na dobro koje imaju u svojim rukama, i njihova čežnja i sjeta za najgorim što su imali u prošlosti. Da li bi vi željeli da ono što je bolje zamijenite onim što je gore? E upravo su Benu Israelćani to uradili. I iz ove priče i traženja promjene nagore nije nimalo teško izvući društveni (sociološki) model. Nije li iluzija da nostalgija za prošlošću najčešće znači preferiranje goreg nad boljim, posebno kada se prevede na politički jezik?

I šta uopće možemo reći o onima koji su upravo oslobođeni okova ropstva na planini, i od kojih se očekuje da punim plućima udahnu slobodu, a onda ih vidiš kako traže od svog poslanika da sebi naprave božanstvo, hram i posebne rituale?

Oni koji su prožeti ljubavlju prema zlatu u svojim srcima, uprkos prisustvu Allahovog poslanika, Musaa, alejhi selam, koji pokušava da ih oslobodi i kaže im da niko i ništa ne zaslužuje robovanje osim Uzvišenog Allaha, u kojoj mjeri takvi uopće mogu biti prijatelji svome poslaniku.

Ono što se zapravo dogodilo je da, kada je Musa, alejhi selam, otišao na planinu Tur da primi objavu od Allaha zapisanu na pločama, njegov narod je napravio zlatno tele i počeo ga obožavati nakon što ih je Samirija zaveo i obmanuo prije nego što se Musa, alejhi selam, vratio. Kada se Musa, alejhi selam, vratio sa Božanskim naredbama koje će uspostaviti prijateljstvo i red među njima, nakon što je vidio šta su učinili u njegovom odsustvu, sigurno je pomislio da među njima do sada nije bilo prijatelja.

Nije bilo prijatelja, ali je bilo prijateljstva, a doći će i prijatelj koji nosi teret i smisao prijateljstva. Prijatelj koji je morao da se pripremi za to, pa ih je poveo u planine da upoznaju način oslobađanja života od ropstva, a zatim odložio ploče po strani, sve dok ne dođe vrijeme kada će moći shvatiti vrijednost tih ploča, Božanskih zapovijedi i zakona u njima.

U predajama se navodi da je taj poslanik četrdeset godina podučavao Benu Israelćane u planinama dok se na kraju nisu nastanili u Palestini, a nema sumnje da taj period zaista znači smjenu generacija. Oni su lutali pustinjom četrdeset godina, sve dok u njihovom karakteru nije izbrisan svaki trag kulture ropstva, i dok nisu mogli da ponesu smisao i teret pravog prijateljstva.

Tragični modeli

Razmatrajući zahtjeve prijateljstva, čini se da Musa, alejhi selam, nije pronašao viteštvo i prijateljstvo sa ovim ljudima, te da nije mogao uspostaviti uravnotežen odnos sa njima. Naravno, ovo je u smislu poređenja sa našim poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem. Inače, Musa, alejhi selam, je svoju poslaničku funkciju i misiju obavio u potpunosti i izvršio ono što mu je Allah naredio.

Ukratko, prijateljstvo robova i njihovih saputnika i sapatnika, a ponekad i prijateljstvo političkih saveznika, daju mnoge primjere ove tragične slike.

Na kraju, uvijek postoje pitanja koja vrijedi postaviti: S kim uspostavljamo prijateljstvo? Zašto i za koga? Da li smo teret našim prijateljima na putu prijateljstva ili nosimo teret jedni drugih? Znamo li put ili ćemo naći put zajedno?

Krećemo li se slijepo prema neizvjesnoj destinaciji dok nas neko vodi? I konačno, da li kod nas postoji spremnost i sklonost da dajemo prednost gorem nad boljim na ovome putu? 

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

PREPORUKA