Piše: Semir Imamović
Drugi primjer zloupotrebe dešavanja na Kerbeli (61. H.g), ogleda se u pretjeranoj glorifikaciji Husejnove persone i časne porodice kojoj je pripadao (ehlul-l-bejt), a koja se u naše vrijeme pretvorila u otvoreno veličanje (svetkovanje), koje je znatno bliže širku (idolatriji) predislamskih Arapa nego li vjerom utemeljnom poštivanju islamskih autoriteta[i]. U tu svrhu iskonstruisane su i posebne predaje (priče), koje ne samo da ne zadovoljavaju osnovne kriterije historijske i naučne utemeljenosti, nego su u jasnoj koliziji sa zdravim logičkim promišljanjem i elementarnim poimanjem stvari. Naravno, to nije moglo tako lahko promaći izoštrenom osjećaju (”oku sokolovom”) vrsnih muslimanskih historičara i vrlih poznavalca poslanikove i tradicije njegovih ashaba, koji su, do u najsitnije detalje, razradili ovo pitanje, i upozorili na prikrivene opasnosti pojedinih historijskih djela koja su, u značajno mjeri, ideološki obojena i koja su od Kerbele i ehlu-l-bejta napravila ”zlatno tele”, oko kojeg se vrti cjela vjera i bez kojeg je svaka priča o islamskoj doktrini besmislena. U tom smislu posebno vrjedi istači historijska djela Ebu-Mihnefa Luta ibn Jahje[ii], koja obiluju izmišljenim i isfabriciranim predajama, kako o detaljima Husejnove smrti, tako i navodnim čudima koja su se desila na dan njegove pogibije.
Vrjednost ehlu-l-bejtu se ne dokazuje lažima
Među najpoznatija djela koja su se predmetnim pitanjem bavila kritički i kroz prizmu autentičnog islamskog učenja kojem je laž, u bilo kojoj svojoj formi, strana i neprihvatljiva, svakako spada El-Bidaje Ve-n-Nihaje, Imaduddina Ebul-Fidāa Ismaila ibn Kesira (700. – 774.). Naime, Ibn Kesir smatra da su predaje o pomraćenju sunca koje se navodno desilo taj dan, krvavim sunčevim zrakama, o nebesima u obliku ”aleke” (zakvačka), o sudaranju zvijezda, o padanju krvave kiše, o crvenilu koje se taj dan po prvi put pojavilo na nebu, o šikljanju krvi sa zidova Jezidove palače nakon što je u nju unešena Husejnova glava, o tami koja je tri dana vladala zemljom, o tome kako se ispod svakog kamena nalazila Husejnova krv, o gorkom i neukusnom mesu deva koje su Jezidovi vojnici zaplijenili u borbi, i sl., čista izmišljotina i produkt ljudske mašte.[iii]
Do kojih granica su pojedinci, kada je u pitanju propagiranje i odbrana vlastitih uvjerenja bez obzira na njihovu (ne)ispravnost i (ne)utemeljenost, bili spremni ići u izvrtanju historijskih pa i naučnih činjenica, govori naredna predaja: ”Devama na kojima su, nakon bitke na Kerbeli, odvedene zarobljene žene iz ehlu-l-bejta, taj dan su izrasle po dvije grbe, jedna naprijed a jedna nazad, kako bi sakrile njihova naga tijela, i od tog vremena datiraju dvogrbe deve.”[iv] Dakle, po toj logici, jedini način da bi se ukazalo na vrjednost ”žena ehlu-l-bejta”, je izvrtanje i mijenjanje naučnih i historijskih činjenica. Da li je to usitinu tako? Zar je ”ehlu-l-bejt” spao na tako niske grane da ga se brani lažima i neutemeljnim predajama? Nisu li u tom smislu dovoljne riječi Uzvišenog: ”Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti. I pamtite Allahove ajete i mudrost, koja se kazuje u domovima vašim – Allah je, uistinu, dobar i sve zna.”[v] Uzvišeni Allah je, kao što se to u ovom ajetu jasno naglašava, potpuno očistio ehlu-l-bejt, od njih odstranio grijehe, i zar im je potrebno više od toga? A ko na kraju od toga ima koristi? Niko! Islam i muslimani, ponajmanje. Posmatrajmo sada ovu istu priču iz drugog ugla: kakav zaključak o Poslaniku, ehlu-l-bejtu i muslimanima, može donijeti jedan slaboobavješteni, prosječni čitalac (slušalac) kada pročita (čuje) da su muslimanski vojnici zarobili ženske članove Poslanikove obitelji (ehlu-l-bejta), maltertirali ih, vodili ih nage na devama, i da je Allah, kako bi pokrio njihova naga tjela, tim devama stvorio dvije grbe? Kakav god zaključak donese, on sigurno neće biti pozitivan.
U tminama guluvva
Dešavanja u pomenutom periodu poslužila su određenim ideološkim krugovima da, na temelju njih, razviju posebno učenje o Kerbeli kao ”svetom mjestu” (boljem i vrjednijem čak i od Ka'be), desetom muharremu (dan kada je ubijen Husejn) kao ”danu tuge, žalosti i prisjećanja na Husejnovu smrt” (kroz posebne rituale) i ”posebnoj vrjednosti posjete Husejnovog kabura”. U suštini, svako od ovih učenja čini samo jedan dio šire doktrine o ehlu-l-bejtu (iz kojeg potiče Husejn), kao Bogom odabranoj lozi, na koju su, nakon Poslanikove smrti prešli svi politički i vjerski prerogativi, i koja ima ekskluzivno pravo na tumačenje vjere, a posebno njenih ezoteričnih (skrivenih) značenja (unutarnja dimenzija vjere), koja nisu dostupna ”običnim smrtnicima” i preko koje se, u formi imameta, nastavlja ciklus vođstva i upravljanja svijetom[vi]. Ova doktrina razrađena je u više od 60 knjiga, a u svakoj od njih nalazi se na desetine i stotine slabih i izmišljenih predaja koje u određenom smislu veličaju ehlu-l-bejt, pripisuju mu nadnaravne osobine i propisuju posebne obrede (rituale) u posjećivanju njihovih mezarova. U hadiskoj nauci postoji pravilo da svaki hadis ili predaja koji se svojim stilom i načinom kazivanja razlikuju od Poslanikovog stila, ili svojim značenjem proturiječe zdravom razumu u mjeri da ih je nemoguće shvatiti ili protumačiti[vii], ili proturiječe historijskim i naučnim činjenicama, ili bilo kojem islamskom principu, posebno onima iz domena islamskog vjerovanja, ili sadrži potporu bilo kojem mezhebu ili frakciji, ili za mala i neznatna djela obećavaju ogromne nagrade, ima status mevdu'a – apokrifnog hadisa ili predaje[viii].
Šta to u praktičnom smislu znači pokazat će nam predaje, na kojima zagovornici spomenute doktrine (o imametu, ehlu-l-bejtu), zasnivaju svoje učenje, a koje su sve, samo nisu autentične i vjerodostojne. Uostalom, vama poštovani čitaoci ostavljam da sami procjenite koliko takve predaje uopće mogu biti utemeljene i koliko se mogu uklopiti u izvorno islamsko učenje, koje je čisto od svakog oblika pretjerivanja i glorifikacije[ix].
Prema jednoj od tih predaja: ”Allah je Kerbelu učinio sigurnim, svetim i blagoslovljenim mjestom, dvadeset i četiri hiljade godina prije nego je stvorio zemlju na kojoj se nalazi Ka'ba i učinio je svetom. Ona je bila sveta i blagoslovljena prije nego je Allah stvorio stvorenja i ostat će sveta sve dok je Allah ne učini najboljom zemljom u Džennetu, najboljom kućom i staništem u kojem će se nastaniti Allahovi prijatelji (evlije).”[x]
U predaji sličnog sadržaja, navodi se da je ”zemlja na kojoj se nalazi Ka'ba je rekla: ko se to još može porediti sa mnom: na mom tlu je podignuta Božija kuća (bejtullah), u posjetu mi dolaze ljudi i iz najudaljenijih predjela, Allah me je učinio svetom i zaštićenom zemljom. Allah je u povodu toga objavio: ”Suzdrži se od takvih riječi i ostani mirna, jer je tvoja vrijednost u odnosu na Kerbelu kao vrjednost kapi mora u odnosu na more. Da nije Kerbele, ne bi te ni stvorio, niti bi ti dao bilo kakvu vrijednost, niti bi stvorio Hram kojim se dičiš. Zato budi mirna i zadovoljna, i budi ponizni krajičak uz Kerbelu, koji se ne uzdiže i ne oholi, jer ćeš u suprotnom završiti u Džehennemu.”[xi]
Teško je naći riječi kojima bi se mogli opisati ljudi, navodno poštovaoci Poslanikove porodice, kojima je Božija kuća Ka'ba, kibla Muslimana, kuća tevhida (monoteizma), u čijoj okolini jedan namaz vrijedi kao sto hiljada namaza na drugom mjestu, koju je svojim blagoslovljnim rukama lično podigao Allahov prijatelj i utemeljitelj monoteizma, Ibrahim, alejhi selam, i zbog koje je Poslanik, Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, 16 mjeseci, sa žudnjom, bacao svoj pogled prema nebesima, ne bi li od Allaha izmolio okretanje u namazu u njenom pravcu, toliko vrjedna da je nazivaju ”poniznim krajičkom”, koji bi, ukoliko ne bude znao gdje mu je mjesto u odnosu na Kerbelu, i ukoliko se bude ”oholio”, mogao završiti u Džehennemu. U ovom kontekstu jedino što mi smisleno naumpada, jesu riječi Uzvišenog: ”Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga što oni govore!”[xii]
Zov Kerbele
Jasno je da Kerbela ne bi imala ovoliki značaj, kod onih koji vjeruju u njenu svetost i posebnost, niti bi se u njeno ime ispjevale posebne pjesme i napisale posebne knjige, da na njenom tlu, nije ubijen i ukopan Husejn, radijallahu ‘anhu i njegove vjerne pristalice. Zapravo, vjerovanje u svetost Kerbele ima svoj smisao samo u okviru doktrine o svetosti imama Husejna (i drugih imama), jer je proizišla iz njegove svetosti. Njegova svetost je uzrok, a njena svetost je posljedica. Proglašavanje Kerbele mjestom od posebnog vjerskog značaja i njena sakralizacija, samo je način da se ljudi vežu za Husejnov grob i tako održi u životu vjerovanje u imamet kao najvažniju vjersku doktrinu, i u tom svjetlu treba posmatrati predaje koje za posjetu Husejnovog kabura obećavaju basnoslovne nagrade, kao što je predaja: ”Kada bi ljudi znali koliko je vrjedna posjeta Husejnovom kaburu, umrli bi od čežnje za njom i duše bi im uvehnule od tuge i kajanja. Ko posjeti Husejnov kabur iz ljubavi i čežnje, Allah će mu, na ime toga, upisati hiljadu primljenih hadžova i ‘umri, hiljadu primljenih sadaka, hiljadu napisanih knjiga u Njegovo ime, i bit će zaštićen tokom cjele godine od svakog zla i od prokletog šejtana, i čuvat će ga plemeniti meleci, s prijeda i s traga, s desne i lijeve strane, odzgo i odozdo. Ako umre u toj godini, Milostivi će mu poslati meleke koji će ga okupati, zamotati u ćefine, moliti oprost za njega i sa istigfarima ga ispratiti na budući svijet, učinit će mu kabur prostranim, sačuvat će ga od stiska u kaburu, poštediti Munkirovog i Nekirovog ispitivanja, otvorit će mu vrata Dženneta, dati mu knjigu djela u desnu ruku, dati mu na Sudnjem danu svjetlost koja će obasjati prostor između istoka i zapada. Glasnici će dozivati: ‘Ovaj čovjek je posjetio Husejnov kabur iz čežnje’. Nakon toga neće ostati niko, a da neće poželjeti da bude na njegovom mjestu.”[xiii]
Fejd el-Kašani (umro 1091 H.g), poznati imamijski[xiv] učenjak i teoretičar, smatra da predaje u kojima se imami tretiraju kao posebna Božija stvorenja, sa nadljudskim svojstvima, nisu u koliziji sa islamskim učenjem, jer im je, prema njegovom mišljenju, tu poziciju dodjelio Uzvišeni Allah. Oni su predvodnici svih vjernika, oni su Njegov put, putokaz, dokaz, vrata na koja se Njemu ulazi, veza između Njega i njegovih robova, poslanika, vjerovjesnika, dobrih ljudi. Uz to, posjeta (hodočašće) njihovim mauzolejima u sebi objedinjuje više vrsta bogougodnih djela: trošenje imetka na Allahovom putu, iskrena nadanja, predanost tijela, napuštanje domova, podnošenje teškoća, obnavljanje ugovora, prisustvovanje ritualima i svetim mjestima.[xv]
Da bi dodatno zaštitili doktrinu kuburijjeta (učenje o svetosti Husejnovog i kabura ostalih imama) i dali joj dublji vjerski smisao, imamijski teoretičari su, u tu svrhu, propisali precizne obrede za hodočasnike Husejnovog mauzoleja, koji se, po svojoj unutrašnjoj strukturi, gotovo ne razlikuju od propisanih islamskih obreda. Evo kako bi otprilike, u praksi, trebao izgledati jedan takav obred: ”Ko se odluči posjetiti Husejnov mezar, neka prije toga posti tri dana: srijedu, četvrtak i petak. Kada dođe dan odlaska, neka okupi svoju porodicu i zajedno s njom prouči dovu za put. Prije nego krene na putovanje, obavi će gusul (obredno kupanje) i proučiti za to propisanu dovu. Prilikom izlaska iz kuće, proučit će dovu za tu priliku. Neće se mirisati, niti stavljati surmu, sve dok ne dođe do Eufrata. Vrijeme na putovanju će provesti u zikru, a izbjegavat će beskoristan govor i šalu. Posebno će izbjegavati raspravu. Kada dođe kod Eufrata, proučit će sljedeću dovu: (…), a kada pređe Eufrat, reći će: (…). Prvo što će uraditi kada dođe kod Husejnovog mezara, jeste da će se nasloniti svojim desnim obrazom na njega, i izgovoriti sljedeću dovu: (…).”[xvi]
[i] – Dovoljno je vrjednosti Husejnu, radijallahu ‘anhu, to što je pripadao Poslanikovoj časnoj porodici, koju smo, prema slovu Kur'ana i poslanikovom vasijjetu (opruci), dužni voljeti i poštovati, i nije nam, u tom smislu, potrebna nikakva ljudska intervencija, dodavanje i oduzimanje, jer se time samo skrnavi svetost autentičnih kur'anskih i hadiskih tekstova.
[ii] – Većina njegovih knjiga govori o događajima koji su se desili u vrijeme emevijskog (umejvićkog) hilafeta.
[iii] – El-Bidaje ve-n-nihaje, 11/576.
[iv] – El-Bidaje ve-n-nihaje, 11/564., 565. Ibn Kesir naveo je ovu predaju kao klasični primjer iskrivljavanja historijskih činjenica.
[v] – Prijevod značenja, El-Ahzab, 33. – 34.
[vi] – Njihova je teza da Allah neće ostaviti Zemlju bez vođe. Ulogu vođe su imali Allahovi Poslanici, a nakon što je sa ovog svijeta otišao i posljednji poslanik, Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vođstvo je prešlo na imame, a prvi imam je bio ‘Alija, radijallahu ‘anhu.
[vii] – Ovo ne znači da se može odbaciti svaki hadis kojeg ne razumijemo, naprotiv hadiski učenjaci su ti koji donose sud o svakom konkretnom hadisu.
[viii] – El-Menaru-l-munif, 43., 44., http://www.saaid.net/doat/assuhaim/86.htm.
[ix] – U islamu ne samo da ne postoji kult svetih (nepogrešivih) ljudi, nego je, i kada su u pitanju poslanici (najodabraniji ljudi), islam postavio jasnu granicu u odnosu prema njima, koju nije dozvoljeno preći. Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, u tom smislu, kaže: ”Nemojte me uzdizati, kao što su kršćani uzdigli Isaa, sina Merjeminog. Ja sam samo Allahovo rob, i zato recite: Allahov rob i Poslanik.” (Buharija, 3261.). Tj. nemojte mi pripisvati nadljudske osobine, ali isto tako poštujte moju poslaničku ličnost. Ja nisam Božiji sin, kao što kršćani kažu za Isaa, ali nisam ni obični čovjek, kojeg možete poštovati ili ne poštovati, nego čovjek koji je za jedan stepen iznad vas, i kojeg je Allah odabrao za Uzvišenu i časnu misiju, dostavljanja Njegove poslanice ljudima i pozivanja na Pravi put. Islamsko učenje u tom smislu predstavlja srednji put, između onih koji su poslanike uzdigli na stepen koji jedino priliči Uzvišenom Bogu, i onih koji su oskrnavili njihovu ličnost i pripisali im svojstva koja im, kao Božijim odabranicima, ne pristaju.
[x] – Biharu-l-envar, 101/107., Usulu mezhebi-š-ši'a, 2/464. Ovo je u direktnoj koliziji sa kur'anskim ajetima, u kojima se karakter svetosti, nepovredivosti, sigurnosti, zaštićenosti i opskrbljenosti svim vrstama blagodati, pripisuje jedino Hramu u Mekki i nijednom drugom mjestu na zemaljskoj kugli. S druge strane, na osnovu vjerodostojnih hadisa znamo da i Medina (grad Allahovog poslanika) i Mesdžidu-l-aksa (džamija u Kudsu), imaju određenu svetost i nepovredivost, ali ona nije na stepenu Hrama u Mekki. Namaz kod Ka'be vrjedi kao 100 000 namaza u nekom drugom mesdžidu, dok je ta vrjednost kada je u pitanju Poslanikov mesdžid umanjena za 100 puta (kao 1000 namaza u drugoj džamiji), a kada je u pitanju Mesdžidu-l-aksa za 200 puta (kao 500 namaza u drugoj džamiji). (Es-Sunenu-s-sugra, Bejheki, br. 1821., Šu'abu-l-iman, Bejheki, 4140., Et-Temhid, Ibn ‘Abdulberr, 6/30. Vjerodostojnim ga je ocjenio El-Albani u ”Sahihu-l-džami'u, br. 4211.).
[xi] – Biharu-l-envar, 101/109., Kamilu-z-zijarat, str. 270., Usulu mezhebi-š-ši'a, 2/464.
[xii] – Prijevod značenja, El-Isra, 43.
[xiii] – Vesailu-š-ši'a, 1/353, Usulu mezhebi-š-ši'a, 2/456.
[xiv] – Imamije su frakcija koja vjeruje u vrhovni politički i duhovni autoritet imama iz ehlu-l-bejta. Oni su stvarni Božiji zastupnici na zemlji (halife), nasljednici Poslanika i posjeduju božansko znanje i autoritet (‘isme). Njima pripada isključivo pravo na tumačenje i interpretaciju kur'anskog teksta. (Pogledaj: Sociology of religions: perspectives of Ali Shariati, 2008., Mir Mohammed Ibrahim)
[xv] – El-Kašani, 2/254., El-Kuburijje fil jemen, 156.
[xvi] – Biharu-l-envar, 98/173. – 198.
