ponedjeljak, 21. novembar 2022 / 27. rebi'u-l-ahir 1444

SAFF

Istinska pobožnost znači ostavljanje onoga što je sumnjivo, iz straha da se ne upadne u ono što je zabranjeno

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se od Nu'mana ibn Bešira, radijallahu anhu, da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad je rekao: ‘Halal je jasan i haram je jasan, a između njih postoje sumnjive stvari koje mnogi ljudi ne znaju. Ko se bude čuvao sumnjivih stvari, sačuvat će svoju vjeru i čast. A onaj ko upadne u sumnjive stvari je poput čobana koji svoje stado napasa oko zabranjenog posjeda, i bojat je se da njegovo stado svakog trenutka ne upadne u zabranjeni posjed. Zaista svaki vladar ima svoje zabranjeno područje, a Allahovo zabranjeno (nepovredivo) područje su Njegove zabrane. Zaista u tijelu ima jedan organ koji, ako je zdrav, zdravo je cijelo tijelo, a ako oboli i pokvari se, onda oboli i pokvari se cijelo tijelo. To je srce.”’ (Buharija i Muslim)

Ovaj veličanstvani hadis je jedan od temelja islama i islamskog Šerijata u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstiče svoje ashabe i svoj ummet na istinsku pobožnost i ostavljanje sumnjivih stvari u vjeri. A to su stvari koje nisu potpuno jasne u smislu da li su dozvoljene (halal) ili su zabranjene (haram) slovom Objave.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je u ovom hadisu da će onaj ko se bude čuvao i sustezao od sumnjivih stvari sačuvati svoju vjeru i svoju čast od klevete, ogovaranja, prijekora i glasina, a da onaj ko se upušta u sumnjive stvari izlaže sebe opasnosti i postoji velika mogućnost da upadne u haram, poput čobana koji napasa svoje stado oko zabranjenog posjeda, odnosno oko posjeda koji pripada vladaru koji je zaprijetio teškom kaznom onome ko napasa stado oko vladarevog posjeda bez njegove dozvole.
Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio da je ispravnost i zdravlje cijelog tijela, kao i njegova bolest i pokvarenost, zasnovana na zdravlju i čistoći, odnosno bolesti i pokvarenosti srca.

Ako je ljudsko srce zdravo, onda je zdrava i njegova volja i težnja, kao i svi organi, i to će ga podstaknuti na potpunu pokornost Allahu i izbjegavanje svega što izaziva Njegovu srdžbu i kaznu. A ako se ljudsko srce pokvari, onda se pokvari i njegova volja, težnja i svi njegovi organi, što ga podstiče na nepokornost Allahu i činjenje onoga što izaziva Allahovu srdžbu i kaznu. Takav nije zadovoljan sa onim što je Allah učinio dozvoljenim (halal), pa olahko upada u zabrane, harame i grijehe, shodno prohtjevima njegovog srca, a sve pod izgovorom da ne postoji jasan dokaz o zabranjenosti onoga što on čini.
Ova udaljenost između halala i harama, odnosno ostavljanje sumnjivih stvari, u islamskoj literaturi naziva se pobožnost i opreznost (el-ver'u), a to znači: ostavljanje halala iz straha da ne upadnemo u haram.

Dakle, onaj ko je istinski pobožan, ko žudi za Allahovom blizinom, Njegovim zadovoljstvom i nagradom na Ahiretu, ostavlja ne samo jasni haram, već i ono što je sumnjivo, makar to u osnovi bilo i halal.

Citirani hadis je bio temelj na kojem su prve generacije muslimana, bez obzira radilo se o islamskim učenjacima, običnim ljudima ili pak o vladarima koji su imali dunjaluk u svojim rukama, gradile svoj odnos prema životu i potvrđivale svoju pobožnost, bogobojaznost, iskreno vjerovanje i davanje prednosti Ahiretu nad prolaznim dunjalučkim ukrasima i užicima.

U nastavku ćemo spomenuti neke primjere istinske pobožnosti i praktične primjene navedenog hadisa.

Prenosi se da su u vrijeme hilafeta hazreti Omera, radijallahu anhu, dovezeni mirisi (mošus i amber) iz Bahrejna, pa je hazreti Omer rekao: ”Allaha mi, volio bih naći neku ženu koja će izvagati ovaj miris, pa da ga onda ravnomjerno podijelim muslimanima.”
Omerova supruga Atika, radijallahu anha, rekla je: ”Ja znam precizno vagati i ja ću ti to završiti.’

‘Hazreti Omer joj je rekao: ”Ne!”
Rekla je: ”A zašto?”
Odgovorio je: ”Bojim se, kad budeš dijelila miris, da ti ne ostane nešto mirisa na prstu, pa da njime pređeš preko svoga vrata i time uzmeš dio koji pripada muslimanima.” (Ahmed, Ez-Zuhd, str. 98.)

Imam Buharija je u svom Sahihu zabilježio predaju od Nafi'a, koji je rekao: ”Halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, odredio je da se muhadžirima daje po četiri hiljade dirhema iz državne blagajne, osim njegovom sinu Abdullahu, njemu je odredio nadoknadu od tri hiljade i petsto dirhema. Rečeno mu je da je i on muhadžir, pa zašto mu je onda smanjio nadoknadu na tri hiljade i petsto dirhema? Hazreti Omer, rekao je: ‘On nije sâm učinio Hidžru, već sa svojim babom. Stoga on nije kao neko ko je sâm učinio Hidžru.”’
Treba istaći da ovdje nije došla do izražaja samo hazreti Omerova pobožnost, opreznost, skromnost i pravednost, već i pobožnost i bogobojaznost njegovog sina Abdullaha. Jer, njegov sin Abdullah nije rekao: ”Oče, ja sam muhadžir i to je dovoljno da mi odrediš iznos kao i ostalim muhadžirima. Da sam htio mogao sam ostati u Mekki.” Ne, nego se složio sa očevom odlukom i bio potpuno zadovoljan s njom.

Poput hazreti Omera, radijallahu anhu, bio je i njegov unuk i imenjak, Omer ibn Abdul-Aziz.
Tako se spominje da je jedanput Omer ibn Abdul-Aziz poželio med, pa je njegova supruga Fatima bin Abdul-Melik poslala čovjeka na konju koji se koristio za nošenje pošte (poštanska kočija) u Baalbek (danas grad u Libanonu) da im kupi meda za jedan zlatnik.
Kad je ovaj donio med, Fatima je rekla Omeru ibn Abdul-Azizu: ”Rekao si da si poželio meda, pa hoćeš li da se napiješ meda?”
”Da”, odgovorio je.
A kad je popio meda koliko je želio, upitao je: ”Odakle je ovaj med?”
Rekla je: ”Poslali smo čovjeka na jednoj od poštanskih kočija u Baalbek, i on je kupio med za nas.”
Na to je halifa Omer ibn Abdul-Aziz rekao: ”Ne dolikuje nama da koristimo poštanske kočije muslimana za svoje potrebe.”
Zatim je pozvao čovjeka koji je kupio med i rekao mu: ”Idi s medom na pijacu i prodaj ga, pa nam vrati naš novac, a za ono što ostane (pretekne), kupi stočnu hranu za poštanske životinje u zamjenu za korištenje životinja za naše vlastite potrebe.” (Ibn Ebi Dunja, El-Ver'u, str. 124.)

Zamislite, halifa muslimana i vladar ogromne države smatra da nema pravo koristiti poštansku kočiju koja je kupljena od državnog, odnosno, narodnog novca, za svoje vlastite potrebe. To se zove istinska pobožnost i bogobojaznost koja je krasila prve generacije muslimana i njihove vladare.

Stoga nije čudo što je halifa Omer ibn Abdul-Aziz uživao ugled i dobru reputaciju izvan granica islamske države kojom je vladao. Naime, neki historijski izvori spominju da je halifa Omer ibn Abdul-Aziz poslao delegaciju s pismom bizantijskom caru Leonu III Izaurijskom u kojem ga Omer poziva u islam. U međuvremenu je bizantijski car primio vijest o smrti halife Omera ibn Abdul-Aziza, pa je pozvao vođu muslimanske delegacije i upitao ga: ”Znaš li zbog čega sam te zvao?” ”Ne”, odgovorio je vođa muslimanske delegacije. Bizantijski car mu je rekao: ”Pozvao sam te da ti kažem da sam dobio vijest o smrti halife Omera ibn Abdul-Aziza.”

Tada je vođa muslimanske delegacije zaplakao, pa ga je bizantijski car upitao: “Da li plačeš zbog sebe ili zbog Omera, ili pak zbog ostalih pripadnika tvoje vjere?” Odgovorio je: “Plačem zbog svih nas.” Bizantijski car mu je rekao: ”Zbog sebe i ostalih muslimana plači koliko hoćeš, ali nemaš potrebe plakati zbog Omera ibn Abdul-Aziza. On se Boga bojao na ovome svijetu, pa ga je Bog sačuvao straha od onoga svijeta. Upoznat sam sa njegovim dobročinstvom, vrijednostima i istinoljubivošću. Da je iko poslije Isusa mogao mrtve oživjeti, ja mislim da bi to bio on. Ja se ne čudim monahu koji se odrekao ovoga svijeta i posvetio se molitvi i isposništvu u samostanu, već se čudim ovom čovjeku (Omeru ibn Abdul-Azizu), koji je posjedovao čitav svijet, pa ga se odrekao i posvetio se pokornosti Bogu. Zaista, dobri ljudi ne borave dugo među lošima.”

Njegova supruga Fatima bint Abdul Malik, rekla je: ”Allaha mi, on nije bio čovjek koji je više od drugih muslimana klanjao i postio, ali ja nikada nisam vidjela nikoga ko se više boji Allaha od Omera ibn Abdul-Aziza. Mnogo je spominjao i veličao Allaha u svojoj postelji i drhtao je poput preplašene ptice od silnog straha, toliko da sam pomislila u sebi: ‘Sutrašnji dan će osvanuti, a muslimani će biti bez halife.”’ Tj., on neće živ dočekati jutro.
I kao što su islamski učenjaci i vladari poput Omera ibn Abdul-Aziza pokazali i potvrdili nestvarnu pobožnost i bogobojaznost, takvi su bili i obični muslimani i muslimanke iz prvih generacija.

Tako se prenosi od Abasa ibn Sehma da je jednoj pobožnoj muslimanki došla vijest o smrti muža, pa je ona digla ruke od tijesta koje je bila zakuhala, rekavši: ”Ovo je hrana u kojoj sada imamo saučesnika (ortaka).”
Naime, sve što umrli ostavi za sobom je nasljedstvo, a pobožnost ove žene muslimanke je dostigla toliki stepen da je čak digla ruke od tijesta koje je prethodno bila zakuhala da ne bi jela ništa od njega dok se ne podijeli ostavština njezinog muža.
Istinu je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Čovjek neće dostići stepen istinske bogobojaznosti dok ne ostavi ono u čemu nema grijeha, bojeći se da ne upadne u ono što je grijeh.” (Tirmizi)

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

PREPORUKA