U Mostaru se danas obilježava 32. godišnjica osnivanja Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
Šta je ustvari kratka historija HVO-a. Pola godine prije toga 18. novembra 1991. osnovana je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Tog dana je pao Vukovar. Pošto je osnivanje Herceg-Bosne zakazano gotovo mjesec dana prije, pitanje je kako su se ti datumi podudarili. U članu 7. Odluke o formiranju, osnovano je Predsjedništvo HZHB kao vrhovna vlast.
Srbi su u toj odluci optuženi za rušenje BiH proglašenjem SAO Krajine. To Predsjedničko vijeće donijelo je odluku 8. aprila 1992. da se osniva HVO. Da se očigledno radilo o paradržavnoj tvorevini govori „Dekret o oružanim snagama HZHB“, donesen nakon toga, 17. oktobra 1992. godine. U tom Dekretu se govori o „kontroliranim zatočeničkim objektima“ u Vitezu, Kiseljaku i Zenici“.
Dekret govori o odbrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta HZHB. Radilo se o vojnoj hunti na čijem je čelu od augusta 1992. sve do oktobra 1993. bio predsjednik HVO-a Jadranko Prlić. Dakle, Prlić je bio predsjednik Vlade HVO-a. Statutarna Odluka o općinskoj vlasti je donesena 15. maja 1992. , a usvojio je HVO, a ne Predsjedništvo HZHB.
Od tada se i Mate Boban potpisuje kao zapovjednik HVO-a i kao predsjednik Predsjedništva HZHB. Vojna humta HVO time je upotpunjena. Doneseni su dekreti o administraciji, trgovini, carinama. Carine su određivane odoka. Naime, Hrvatska bi zaplijenila 50 posto naoružanja doniranog za Armiju RBiH, a onda bi HVO od preostale pošiljke zaplijenio 90 posto oružja, tako da bi ostale najčešće nepotrebne mrvice za Armiju RBiH.
U isto vrijeme dozirano je ubacivana i hrana u prostore pod kontrolom Armije RBiH, pa je ubrzo nakon sukoba sa HVO-om nastupila totalna glad po gradovima sa bošnjačkom većinom. O tim pljačkama HVO-a oružja i hrane su pisali brojni strani novinari, pa i mirovni posrednici. Ričard Holbruk je napisao da su hrvatski dio Mostara držali organizovani gangsteri. HVO kriminalnim naziva i Tadeuš Mazovijecki.
Nedostaje dio historije: Naime nije se do sada našao niko da opiše bitke HVO-a i Karadžićevih četnika. Naravno, takvih bitaka nije ni bilo. Odmah nakon Ravnog i Bosanskog Broda svi sukobi su stali. U slučaju Ravnog rat je unošen u Bosnu i Hercegovinu, pa je to hrvatsko selo nadomak Trebinja kolateralna šteta dogovora Tuđmana i Miloševića. Kupres je trebao kontrolisati sigurnost Banje Luke, dok se u Brodu vodila bitka za ovladavanje Rafinerijom nafte. Sve nakon toga bila je potpuna vojna srpsko-hrvatska saradnja.
Jedine ratove koje je HVO vodio bili su protiv Armije BiH. Od Žepča, preko Teslića, Konjica, Travnika, Vareša… Jedine dvije jedinice koje su bile bez sukoba sa Armijom RBiH bile su brigada Usora i 108. Brčanska brigada HVO-a i to isključivo zbog ciljane kontrole koridora. U isto vrijeme trgovina između tzv. Srpske Republike i vojne hunte HVO-a je cvjetala. Iz Hrvatske i dijelova Herce-Bosne stalno su išli konvoji cisterni sa naftom.
Prije svake Karadžićeve ofanzive na Armiju RBiH, HVO bi svoje srpske saradnike opskrbljivao gorivom. Nekada nije tražio ni novac. U isto vrijeme Prlićeva Vlada HVO-a je plaćala velike sume Mladiću za prebacivanje od Armije RBiH poražene vojske HVO-a i brojnih civila. Te pokrete je nakon pada Vareša i Travnika direktno prenosila Televizija SRNA. Bilo je to ustvari jedno dirigirano etničko čišćenje vlastitog naroda kojem se sudbina spremala u okviru onih nekoliko općina zapadne Hercegovine.
Da je taj plan još uvijek živ, govori i bratski savez Milorada Dodika i Dragana Čovića koji su naslijedili put razaranja Bosne i Hercegovine od svojih zločinačkih prethodnika.
Mostarci se danas sjećaju da je general JNA Momčilo Perišić rušio istočni dio grada, dok su u zapadnom dijelu čak i kafanske bašte radile normalno i ispijala se kafa. Već tada je bilo jasno šta su ciljevi rata protiv Bosne i Bošnjaka. Iza HVO-a su strašni logori gladi i smrti od Dretelja do Heliodroma, te zločini poput Ahmića i porušeni gradovi poput Gornjeg Vakufa. Od jedne vojne hunte se više nije ni moglo očekivati.
Hag – posljedna stanica fašističkog vlaka HB
Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg-Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.
Sukob između HVO-a i Armije RBiH od 1993. do 1994. godine bio je međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske. Većina zločina nad bošnjačkim stanovništvom Hercegegovine, a za koje su se teretili optuženi počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima Haga, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.
Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinilo agresiju na BiH. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su dio tog udruženog zločinačkog poduhvata.
