SAFF

Izdaja emaneta upropaštava dunjalučki život, vjeru i donosi nesreću na oba svijeta

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Emanet je osobina lijepog ahlaka i temelj vjere islama. To je fard i stroga obaveza koji su muslimani jedni drugima stalno preporučivali tražeći od Allaha da im omogući da ga sačuvaju i ne izdaju. Pred odlazak na put, jedni drugima su govorili: ”Allah sačuvao tvoju vjeru, tvoj emanet i završnicu tvojih djela.” (Tirmizi)
Da je emanet istinska vrlina svjedoči i činjenica da je to bilo svojstvo svih Allahovih poslanika. Poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., bio i prije poslanstva poznat po nadimku ”El-Emin” (Povjerljivi), a također i drugi poslanici, poput Musaa, a.s., za koga je jedna od Šuajbovih, a.s., kćerki, kada se, bježeći od faraona, skrasio u Medjenu gdje je živio Šuajb, a.s., rekla: ”O oče moj” – reče jedna od njih – ”uzmi ga u najam, najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.” (Kur'an). Naš Poslanik, s.a.v.s., utjecao se Allahu od gladi i izdaje emaneta, jer prvo upropaštava dunjalučki život, a drugo upropaštava vjeru, uzvišene principe i donosi nesreću na oba svijeta.

Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”Ako kod tebe bude četvero, onda se ne brini zbog onoga što te prođe od dunjaluka: čuvanje emaneta, istinit govor, lijep ahlak i halal imetak.” (Ahmed) Također je rekao: ”Ne divite se nečijoj grlatosti (tj. kad galami i na sva usta zagovara pravdu a nije takav) već se divite onome ko ispunjava emanet i ko čuva tuđu čast, to je čovjek, to je čovjek!”
Društvo u kojem se drži do emaneta je zdravo, sigurno, sretno i prosperitetno društvo, i obrnuto, društvo u kojem fali emanet, u kojem ljudi ne drže do povjerenja, u kojem su ljudi skloni prevari, mitu, korupciji, izdaji emaneta, osuđeno je na nesigurnost, stagnaciju i sveopće društvene krize.
Primjer zdravog i naprednog društva je islamsko društvo, posebno ono iz vremena Muhammeda, s.a.v.s., i četverice pravednih halifa, kada je emanet bio zaštitni znak njihovog društvenog ahlaka i ponašanja. O tome svjedoče i primjeri koje ćemo navesti.
Nemam potrebe biti sudija ljudima koji drže do emaneta
U vrijeme hilafeta Ebu Bekra, r.a., sudstvo je bilo povjereno Omeru, r.a. Nakon što je prošla godina dana od preuzimanja te odgovorne funkcije, Omer, r.a., tražio je od Ebu Bekra, r.a., da ga smijeni sa te pozicije. Ebu Bekr, r.a., se začudio takvom Omerovom zahtjevu, pa ga je upitao: ”Omere, da li ti je možda dodijalo nositi odgovornost, pa želiš da je se oslobodiš?” Omer, r.a., odgovorio je: ”Ne, već nešto drugo. Evo prošla je godina dana a ja još nisam imao nijedan slučaj parničenja muslimanima predamnom. Stoga, nemam potrebe biti sudija u zajednici u kojoj svaki vjernik zna svoja prava i obaveze i odgovorno se ponaša prema njima.” Dakle, to je bilo drštvo u kojem su ljudi vjerovali jedni drugima, društvo u kojem je svaki pojedinac nastojao da popravi odnose među muslimanima, društvo koje je znalo svoje obaveze i ispunjavalo ih, i svoja prava i ostvarivalo ih bez ikakvih problema i potreba za sudskim postupcima i parnicama.

A šta ću reći Allahu na Sudnjem danu?

Sljedeći primjer nije ništa manje impresivan. Naime, prenosi se da je Abdullah ibn Omer naišao pored jednog roba koji je čuvao ovce svome gospodaru, pa je htio provjeriti njegovo povjerenje i odgovornost. Upitao je čobana: ”Da li bi mi prodao jednu ovcu da je zakoljem i pojedem sa svojim društvom?” Čoban je odgovorio: ”Ja sam čoban kojem je stado povjereno na čuvanje, nisam vlasnik ovaca i ne mogu njima raspolagati.” Na to mu je Ibn Omer rekao: ”Reci vlasniku ovaca da je jednu ovcu pojeo vuk i time ćeš se opravdati.” Tada ga je čoban upitao: ”A šta ću reći Allahu kada me bude pitao za ovcu na Sudnjem danu?” Kada je to čuo, Ibn Omer je zaplakao i onda je otkupio tog roba od njegovog vlasnika i oslobodio ga, rekavši mu: ”Ja sam te, u ime Allaha, oslobodio na dunjaluku, a molim Allaha da te oslobodi patnje i kazne na Ahiretu.”

Toliko je povjerenje vladalo među njima da su bili spremni jedni za druge založiti, ne samo imetak i ugled, već i vlastiti život, ubijeđeni da niko od njih neće izdati emanet. Naime, prenosi se da su dvojica mladića doveli jednog čovjeka pred halifu Omera, r.a., pa je Omer upitao: ”Zašto ste ga doveli?” Odgovorili su: ”On je ubio našeg oca i tražimo odmazdu.” Omer je pogledao čovjeka i upitao: ”Je li to istina?” ”Da”, odgovorio je, ”posvađali smo se i ja sam ga u srdžbi udario kamenom u glavu i usmrtio ga.” Omer, r.a., mu je rekao: ”Znaš li ti da je šerijatska kazna za ubistvo, također ubistvo.” Na to je čovjek odgovorio: ”Znam, vođo pravovjernih, ali ja imam malu djecu koja žive u pustinji. Oni nemaju nikoga osim mene, pa ako me možeš pustiti samo da im odem kazati da im se više neću vratiti i da nađem ko će se o njima brinuti.” Omer je upitao mladiće: ”Želite li mu oprostiti?” ”Ne”, odgovorili su, ”ubio je nepravedno našeg oca i treba da bude ubijen.” Nakon toga Omer, r.a., rekao mu je: ”Onda te ne mogu pustiti, jer postoji mogućnost da se ne vratiš, osim ako nađeš nekoga ko će biti garant za tebe, odnosno, ako se ne vratiš da bude zamjena za tebe.” Čovjek je došao iz pustinje, nije poznavao nijednog od prisutnih muslimana. Prišao je i posmatrao ih, a onda je pogledao u Ebu Zerra, r.a., i rekao: ”Ovaj će garantirati za mene.” Omer je upitao Ebu Zerra da li prihvata da bude zamjena za tog čovjeka, i on je potvrdno odgovorio, rekavši: ”On je mene odabrao između svih ovih ljudi i ja ga neću iznevjeriti.” Čovjek je tražio tri dana vremena da zbrine svoju djecu i da se vrati i Omer mu je dozvolio. Prošao je prvi i drugi dan, a onda je došao treći dan. Ljud su iščekivali vrijeme i trenutak dogovorenog izvršenja kazne za ubistvo nevinog čovjeka. Posebno se to čekanje oduljilo Ebu Zerru. Čekali su ali se čovjek nije pojavljivao. I kada su svi pomislili da on neće doći i da će Ebu Zerr biti ubijen umjesto njega, ugledali su prašinu kako se diže iz pravca odakle je čovjek trebao doći. Nakon što se približio, bilo im je jasno da je to on i onda su počeli glasno izgovarati tekbire. Kada je čovjek stao pred halifu Omera, r.a., on se okrenuo mladićima i upitao ih: ”Hoćete li oprostiti ovom čovjeku ili će biti ubijen?” Odgovorili su: ”Opraštamo mu!”
Za razliku od spomenutih i nespomenutih primjera, u našem društvu je potpuno obrnuta situacija. Danas je među muslimanima nestalo emaneta, nestalo je povjerenja, nestalo je ahlaka i ljudskosti. Kao da živimo u vremenu koje je najavio Poslanik, s.a.v.s., rekavši: ”Čovjek će zaspati i iz srca će mu biti iščupan emanet od kojeg će ostati samo trag poput mrlje na papiru. Zatim će ponovo zaspati i bit će mu iščupan emanet od kojeg neće ostati osim traga poput žulja na ruci. I ljudi će osvanuti radeći svoje svakodnevne poslove, sklapat će ugovore, ali niko emanet neće ispunjavati. Kada ljudi čuju za nekog povjerljivog čovjeka, pričat će o njemu i govoriti: ‘U tom i tom mjestu živi čovjek koji ispunjava emanet.”’

Kako onda da očekujemo napredak, sreću i sigurnost kada smo ostali bez vrijednosti i vrline koja je osnov izvjesnog i dobrog života na ovome, i spasa na budućem svijetu, na šta aludiraju Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ”Emanet i rodbinska veza nalaze se na krajevima Sirat-ćuprije, pa ko bude čuvao rodbinsku vezu i ispunjavao emanet preći će preko ćuprije, a ko ih iznevjeri i zapostavi neće moći preći.” (Muslim)

 

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA