ponedjeljak, 27. juni 2022 / 28. zu-l-ka'de 1443

SAFF

Izgradnja čovjeka prethodi pobjedi i izgradnji civilizacije

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedan od velikih problema kod današnjih muslimana u razumijevanju pobjede je njeno povezivanje sa ljudima, odnosno sa pojedinim ličnostima, i shvatanje da olakšanje i pobjeda dolazi preko jedne osobe, preko hrabrog, pravednog i pobožnog vođe.

Današnji muslimani čekaju da se među nama pojavi i da nam izgubljenu slavu i dostojanstvo vrati neko poput: hazreti Omera, Halida ibn Velida, Omera ibn Abdul-Aziza, Salahuddina Ejjubija, Muhameda el-Fatiha,  Sejfuddina Kutuza, Jusufa ibn Tašfina, Omera Muhtara i drugih muslimanskih velikana.

Spomenuti muslimani nisu bili obični ljudi, oni su, uistinu, bili velikani, ali su oni bili velikani u generaciji velikana. A to znači da su oni odgajali i izgrađivali ljude prije izgradnje civilizacije i prije nego su ostvarili veličanstvene pobjede.

Pravi ulog i kapital, čije su važnosti muslimani bili svjesni u dalekoj prošlosti, jeste izgradnja čovjeka, jer je on osovina oko koje se okreće sveobuhvatni razvoj i napredak kojem svi ljudi teže. 

Narodna mudrost veli: ”Izgradi sina, a nemoj graditi za njega.” A to znači: izgradi, odgoji i poduči svoju djecu, tako da se mogu osloniti na sebe, a nemoj im graditi palate i zgrade, pa da ih upropaste i izgube ako su uobraženi.

Naprimjer, spominje se da je Sallahuddin Ejjubi obavezao svakog svog mudžahida da prisustvuje časovima komentara znamenitog Gazalijevog djela Ihja el-‘ulumud-dinOživljavanje vjerskih nauka, koja je u to vrijeme bila jedna od najvažnijih knjiga iz oblasti rekaika, čišćenja i odgoja duše.

Za sultana Muhameda el-Fatiha veže se predaja u kojoj se navodi da je on otpustio svoje komandante kako bi se posvetili učenju islama, a zatim ih je vratio na njihova komandna mjesta. A njega je lično odgojio njegov šejh Ȃk Šemsudin koji je, između ostalog, ostao poznat i po svojim riječima: ”Ne nosi sablju prije nego što ukloniš laž i oholost ispred sebe.” 

A što se pak tiče Alp Arslana, on je imenovao Nizamul-Mulka i povjerio mu izgradnju muslimanskih mudžahidskih generacija, pa je on, osnivanjem poznatih redovnih škola, tzv. nizamija i mnogim drugim reformama, širio ispravno znanje i otklanjao sumnje koje su zabludjeli ljudi pokušali ubaciti u islam.

Takav pristup nije značio ništa drugo nego slijeđenje staze i prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba.

Naime, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio državu na principima Allahove objave, njegova briga je prevashodno bila usmjerena na izgradnju čovjeka.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao je, na osnovu Objave, da je čovjek poput zgrade koja odolijeva svim vjetrovima i olujama, ako je njegov temelj jak, ili je pak poput pera na vjetru, ako ga vjera i bogobojaznost ne učvrste i ne učine postojanim, na šta aludira ajet: ”Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strahu od Allaha i u želji da Mu se umili – ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehennemsku sruši? – A Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji sâm sebi nepravdu čini.” (Et-Tevba, 109.)

Karakteristike poslaničke izgradnje društva

Stoga nije čudo što su osnovne karakteristike poslaničke izgradnje zdravog društva, ali i jake i napredne države, bile: izgradnja i odgoj čovjeka, izgradnja jedinstvenog muslimanskog safa, izgradnja istinskih vrijednosti i morala te izgradnja nade u dušama i srcima ljudi.

Prvi koraci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – čak i prije Hidžre – na putu izgradnje čovjeka bili su u kući Erkama ibn Ebi Erkama. To je kuća kroz koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspio izgraditi i odgojiti čovjeka cjelovitim i potpunim odgojem sa svim njegovim komponentama: vjerskim, moralnim i društvenim.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posvetio je također maksimalnu pažnju izgradnji jedinstva i jedinstvenog muslimanskog safa. Jer, društvo u kojem su pokidane veze bratstva i jedinstva podložno je nasilju, raznim vrstama podjela i vanjskom uplitanju. Stoga je neophodno ujediniti redove među članovima jedne zajednice, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio kada je prvi put došao Medinu.

I kao što su neki rekli o islamu: “Islam je taj koji gradi društvo na vezama bratstva i jedinstva među ljudima. U njemu nema mjesta za rasne, vjerske, klasne i sektaške sukobe i borbu. Svi ljudi su braća, ujedinjeni vjerom u Allaha i zajedničkim, ademovskim, porijeklom.”

Izgradnja sistema vrijednosti i ahlaka 

Nema sumnje da su duhovne i moralne vrijednosti najvažniji faktor u izgradnji društava i naroda, i svaki narod koji se odrekne svojih vrijednosti i morala ne traje dugo i ostaje bez spomena.

Poruka poslanice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je jasna u uzdizanju i proklamiranju vrlina i moralnih vrijednosti u međuljudskim odnosima i ponašanju. A među vrijednostima i vrlinama na kojima se, po islamu, temelji izgradnja zdravog društva su: jednakost, pravda, sloboda, šura (dogovaranje) i spremnost na žrtvu za uzvišene principe i svetinje.

Nećeš biti sjajni mjesec dok te tama ne okruži sa svih strana

Neophodno je širiti nadu u društvu i odgajati ljude u duhu principa da poslije kriza i nevolja dolazi olakšanje, a da sa teškoćama dolazi i lahkoća. I to je bila zadaća svih Allahovih poslanika, koji su svojim narodima i sljedbenicima govorili: ”Ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.)

I ovo je poruka za svakog vjernika, a pogotovo za one koji predvode muslimane, da šire nadu, bez obzira na mračne okolnosti, jer kao što je rečeno: ”Nećeš biti sjajni mjesec dok te tama ne okruži sa svih strana.”

Navedeni principi su upravo ono što razlikuje islamsku civilizaciju od drugih. Jer, ogromna i zasljepljujuća urbanizacija i civilizacija nema vrijednost ako su ljudi neupućeni ili bez morala i ispravnog vjerovanja, a samim time i bez ispravnog odnosa prema svijetu i životu.

Savremene države, koje zavaravaju ljude ogromnošću svoje civilizacije, zapravo su ignorirale čovjeka, nisu ga religiozno (duhovno) i ​​moralno odgajale i usmjeravale, već su svoje napore usmjerile na izgradnju i unapređenje materijalne civilizacije.

Stoga ne iznenađuje činjenica da tim civilizacijskim dostignućima prijeti urušavanje i nestanak usljed neizbježnih historijskih preokreta koji su posljedica rušilačkog karaktera kakav danas, nažalost, upravlja svjetskim tokovima.

Materijalni napredak i blistava civilizacija prije mnogo stoljeća nisu mogli zavarati ni obmanuti čak ni pticu Hudhud, pa je prezreo njihovo klanjanje Suncu umjesto Allahu. 

Naime, kada se Hudhud vratio iz Sabe, nije govorio Sulejmanu, alejhi selam, o napretku tog naroda, niti o razvoju njihove civilizacije, već je začuđeno i s gnušanjem, rekao: ”Vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put.” (En-Neml, 24.)

Nažalost, briga ptice Hudhud za tevhid ili monoteizam, za ispravno vjerovanje, istinske vrijednosti i moral, bila je mnogo veća od brige mnogih današnjih muslimana. A sve dok je tako, teško da će se među nama pojaviti novi hazreti Omer, Halid ibn Velid, Salahuddin Ejjubi, Muhamed Fatih, Omer Muhtar a, Boga mi, i novi Alija Izetbegović.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp
PREPORUKA