„Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“

730
njegos

Piše: Sead Zubanović

Daleko od važnih putnih komunikacija u jako pasivnim nepristupačnim planinskim vrletima i na morskim otocima, Evropa je iznjedrila četiri, po svojim karakteristikama najblaže rečeno, čudna naroda. Crnogorci, Sicilijanci, Korzikanci i Baskijci su sabijeni u bespuću uglavnom sačuvali svoju osobenost, ujedno nepovjerljivost i netrpeljivost. I danas, gdje god da žive kompaktni su međusobno, a prema drugima agresivni i bezobzirni jer ne biraju sredstva da dođu do svojih ciljeva. Plemenski način života, krvna osveta, nesusretanje sa drugačijim od sebe i pasivnošću kraja uvjetovana borba za opstanak, napravili su od Crnogoraca vlasnike jako loših osobina. Lijenost, nerad, hajdučija radi pljačke i lukavstvo su im dugo bile, a po ovom njihovom ratnom pohodu sudeći i ostale, glavne karakteristike. Treba napomenuti da zbog izolovanosti stanovništvo Crne Gore nije ginulo učestvujući u ratovima niti umiralo od kuge, stravične smrtne pošasti srednjevjekovnog vremena, a imalo je ogroman natalitet što je konstantno dovodilo do prenaseljenosti tih neplodnih vrleti.

Srpska Sparta

Nije istina da je Srbija u jako važnu Maričku i mnogo manje važnu Kosovsku bitku ušla kao carevina. Bila je to kneževina na umoru u kojoj je zemlja najvećim dijelom pripadala crkvi, najmoćnijoj i najbogatijoj feudalnoj organizaciji srednjeg vijeka. Stoljećima, darodavnicama srpskih vladara, gomilano je bogastvo koje od strane Otomanske imperije biva otuđeno izuzimanjem najplodnijih i najvećih zemljišnih površina, posebno na Kosovu. O dotadašnjoj raskoši življenja sveštenih lica svjedoče i danas prisutni ogromni manastiri koji su jedine građevine sačuvene iz tog vremena, što samo po sebi mnogo govori. Nepobitna je činjenica da su Otomani uz manastire ostavljali dovoljno obradivog zemljišta za materijalno održavanje istih i normalan život svećenika. Zbog gubitka ekonomske moći, a samim tim i političkog uticaja crkve, javlja se revolt među sveštenstvom koje iseljava u teško pristupačna brdsko-planinska područja Crne Gore. Do ovog događaja Crna Gora je imala svoju svjetovnu državnu zajednicu, stariju od srpske. Izbjeglo srpsko sveštenstvo, što je jako bitno podcrtati, potiskuje crnogorsku crkvu, a svjetovnu zajednicu pretvara u vjersku koja takva ostaje skoro do stvaranja Kraljevine SHS početkom dvadesetog vijeka i nameće Crnogorcima uvjerenje da su oni Srbi i to ne obični, nego vođe srpstva predodređeni da oslobode Srbiju od Turske okupacije i naravno vrate SPC oduzete zemljišne posjede. Ovo je bila prva, duhovna, okupacija Crne Gore koju su Crnogorci zdušno prihvatili. Poslije se u velikosrpskoj mitomaniji (laganju) išlo tako daleko da se tvrdilo za Crnogorce, lukavo im podilazeći, kako su oni prastanovnici Kosova, plemići, koje su Turci protjerali poslije bitke. Danas im kažu:” Crna Gora, srpska Sparta.” Ovako to prihvatanje laži, od strane ogromne većine nepismenog crnogorskog naroda, jednostavno objašnjava crnogorski književnik Miroslav Ćosović u svom djelu naslova – Laži i bajke o porijeklu crnogorskih plemena, koji kaže: „ Je li ti ljepše misliti da si goljo koji je oduvijek živio na tom kršu bez vode jer nemaš gdje drugo poći, nego da su tvoji (i to plemstvo ) sa Kosova sačuvali se selidbom u planine. Siromasi vole da maštaju i da se prave većim nego što jesu.” Takođe prenapućenom crnogorskom narodu se daju impulsi od srpskog pravoslavnog sveštenstva da krenu u postepeno infiltriranje prvo u Srbiju, a zatim i u ostale susjedne zemlje. To je ustvari ekspanzija u naseljavanju i zauzimanju tuđih zemalja, bjektstvo iz pasivnih i prenaseljenih crnogorskih brda kako bi se osigurala životna egzistencija. U tim migracijama nesvjesno im pomažu Otomani naseljavajući ih po graničnim dijelovima carstva kao što su Lika, Kordun, Banija i Bosanska Krajina. U istu svrhu koristi ih kasnije i Austrougarska jer su oni svojim načinim života, hajdučijama i uskočkim upadima propraćenom njima svojstvenoj krvoločnosti, izazivali sukobe nakon kojih bi se u ratnim čarkama pomjerala granica u njenu korist. Zna se isto tako da su Turcima koristili kao radna snaga i pomoćne jedinice u vojsci. Za ugovore po kojima su bili obavezni učestvovati u ratovima koje vodi Otomanska imperija, kao i Srbija, njihovi istoričari kažu da su se samo odnosili na teritoriju Crne Gore. Pa protiv koga da ratuju Otomani, a da im pomažu Crnogorci, po Crnoj Gori? Kažu da se od laži niko nije udavio. Po njihovim predajama oni su uvijek pobjeđivali Turke, a poslije toga im opet uredno plačali harač (porez koji je obaveza u svakoj državi ), što jedno sa drugim nije moglo nikako skupa ići. (U interesu istine treba reći da je to, zbog njihovog siromaštva, bio najmanji mogući namet koji se u Otomanskoj imperiji propisivao samo stočarima.) Često su, zbog gladi, prelazili Taru i na imanjima aga i begova ubijali kmetove (čivćije) Srbe pa se onda oni nudili kao radna snaga?! Zbog hajdučije, stalno ih hvatati po planinskim bespućima nije imalo smisla pa je Numan – paša Ćuprilić 1715 godine pokušao riješiti taj problem, tako što je iz Cetinja preselio na opustjele prostore Romanije više crnogorskih plemena. „Zahvaljujući” tome ta planina je uskoro postala neprohodna za trgovačke karavane, ako nisu imale oružanu pratnju. Svoja pljačkaška herojstva opjevaše uz gusle nabrajajući hajduke kao što su starina Novak, mali Radojica i slični kako ubijaju, ali samo nenaoružane trgovce, kako oni epski kažu: „razbijaju Turke na buljuke”. Ukradenu trgovačku robu nisu spominjali, vjerovatno što zbog nepismenosti nije imao ko voditi zapisnik o uredno izvršenoj primopredaji. Nakon jedne uspješno završene potjere za tim drumskim razbojnicima nastala je ona kukumavka: „Niz polje idu babo sejmeni” (otomanski policajci uhvatili hajduka Marka). 1942 godine, njihovi potomci potvrdiše svoje porijeklo groznim zlodjelom koje učiniše partizanskom kuriru pokrajinskog komiteta, rahmetli Mustafi Dovadžiji (1921-1942) koji je u nekoliko navrata prelazio Romaniju noseći poštu u Užice. Po zarobljavanju ga živog nabiše na kolac i doslovno ispekoše na ražnju, sve po naredbi i uputama vojvode Save Derikonje. Ostaci njegovog tijela pronađeni su u podromanijskoj jami imena „Bezdan,” dubokoj 207 metara tek 1956 godine. Prve novooizgrađene stambene objekte po završetku rata u Sarajevu, za nagradu, zahvaljući tim i sličnim „ratnim podvizima”, naseliše mnogi od njih. Oni na Romaniji još nisu stekla pravo naziva starosjedilaca za koji treba proći tristo godina bitisanja. To su današnji takozvani Srbi romanijci. Znači u Bosni ne žive potomci Srbijanaca, nego potomci Crnogoraca! Bosanske pravoslavce porijeklom sada čine najmanje 75-80% Crnogorci, što potvrđuju i njihova prezimena: Bulajić, Bućin, Koroman, Koprivica, Kojić, Kočević, Koljević, Kecman, Đogo, Derikonja, Došen, Pejić, Pejanović, Radović, Radonja, Rakočević, Guja, Mijušković, Mlađen i tako redom, kao i njihova narodna nošnja, folklor i ijekavica kojom govore.

”Sveto” crnogorsko štivo

Pogrom nad crnogorsim muslimanima 1702 godine u vrijeme vladike Danila Petrovića ostao bi marginalan da nije ovjekovječen u Gorskom vijencu, svetom crnogorskom štivu koje kao uzor služi za sve pokolje koje su Crnogorci, često uz pomoć Srba, vršili nad Bošnjacima do danas. Po rođenju Crnogorca prva spoznaja je primitivni muzički instrument (gusle), a prva riječ ispjevana uz gusle je Turčin. Sve kasnije spoznaje nastaju na temeljima iskonske genetske mržnje zasnovane na vjerskoj netrpeljivosti svetosavskog pravoslavnog sveštenstva. Nadgradnja u tom „školovanju” upotpunjuje se učenjem napamet Gorskog vijenca koji je praktično zamjena za bibliju i to ne napušta Crnogorca dok je živ. Autor tog (ne)djela je Petar Petrović II iz sela Njeguša, (1813-1851) vjerski i svjetovni poglavar tadašnje države, koji prihvati za osnov u svom književnom stvaralaštvu preživljavanje kosovske bitke 450 godina poslije njenog događanja! To njegovo životno opredjeljenje će imati tragične posljedice, kako po Crnogorce tako i za njihovo okruženje, jer je još više u njima utemeljilo nacionalnu mržnju prema drugom i drugačijem. (Oni, kao i Srbi, uporno ubijaju Bošnjake i Albance nazivajući ih Turcima, narodom koji oni nikada nisu bili.) Noseći titulu vjerskog i ovosjetvskog vladara „srpskog” naroda u Crnoj Gori umro je u trideset osmoj godini života, kažu od tuberkoloze. (Krije se da je bolovao i od sifilisa iako bi zamonašen?) Ova druga, polno prenosiva bolest i vjerska apsistencija od seksa ne idu nikako skupa. Pomislio bi čovjek da se u tim manastirima već tada „europski” živilo. Eto, da se tradicija homoseksualnog i pedofilskog crkvenog života nikada nije prekinula, potvrdio je i prvi sveštenik SPC u Bosni, Vasilije Kačavenda. Pošto je tehnika otišla naprijed postoje i snimke njegovih pedofilskih seksualnih orgija, a usput rečeno i on je zaražen, ali hepatitisom C. Svakom Bošnjaku dovoljan je samo jedan stih iz Gorskog vijenca u kome se kaže kako -Odža riče na ravnom Cetinju- da bi shvatio „umjetničku vrijednost” i cilj epa koji je i danas, na opšte isčuđavanje stranaca koji su upoznati sa tom vrstom književnosti, a i skorašnjim ratnim događanjima, još uvijek uvršten u nastavne programe škola Federacije. Oslikavajući stanje u kom se nalazio on, a i zemlja koju predstavlja, rekao je: „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima.” Ovo što slijedi treba debelo podrcati i zapamtiti.

Stric Vladika Petar I nije imao para (kakava je to bila država bila?) da na školovanje u Rusiju pošalje svog nećaka, koji će ga naslijediti, pa ga je sam učio italijanski, ruski, njemački i francuski jezik. Pravi poliglota. A ovo je još interesantnije. Daljnje Njegoševo školovanje na sebe preuzima Simo Milutinović-Sarajlija koji, tako piše, ni sam nije bio školovan! Upućivao ga je u mitologiju te je mitološki riječnik naslijedio od njega. 11 juna 1824 godine Srpsko književno vijeće po preporuci Kneza Srbije Mihajla Obrenovića, potvrđeno nepismenog trgovca svinjama, proglašava za svog počasnog člana na osnovu „zasluga za odgoj naroda”. A on je imao tada jedanaest godina?! U biografiji mu još stoji da je jednom bio u Petrogradu i dva puta u Beču. U arhivi grada Trsta registrovan je 1847 godine dokument naslovljen sa Vladika di Montenegro u kojem piše da je isti privođen i sudski saslušavan zbog prodaje skupocjenog nakita! Hajduci otimali, vladika „preprodavao”. To bi crnogorski prapočetak veze politike i kriminala. Revnosni biografi kažu da je vladika prodavao svoj „dobijeni orden” da bi prehranio narod zbog sušne godine. Šta li su i gdje li su sijali pa im nije niklo? Htio je svoju zbirku pjesama „Slobodijadu”, posvetiti prestolonasljedniku Aleksandru, ali mu to nije dozvoljeno, pošto je ruska cenzura dala nepovoljan sud o vladičinom djelu?! Ovo ne može objasniti ni onaj ko je autor naprijed napisanog. Od svih njegovih stvari koje je koristio za života do danas je sačuvana samo fotelja. Sve ostalo je pokradeno. Baš interesantno. Na prijesto dolazi sa 17 godina i počinje praviti škole kojih do tada nije bilo i učiti narod trgovini. Znači do 1830 godine su u Crnoj Gori živili nepismeni ljudi i to isključivo od pljačke! Meni lično svidjela se jedna Petrova misao, ako je njegova, koja kaže da je: „Samoobmana ubitačna i za ljude i za narode.” On je to u praksi uspio dokazati. Svojom samoobmanom, stihovnim lažima pretočenim u epske guslarske pjesme, unesrećio je i svoj i sve ostale narode koji su morali dolaziti u fizički kontakt sa njima. Ovih dana za napisane mitske nebuloze o srpskim kosovskim jamama retroaktivno ga nagradi mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, proglasivši ga „svecem” i po zaslugama za velikosrpstvo izjednači sa „svetim” Savom. Svaki komentar je suvišan, sve se samo kazalo.

Bosanski Crnogorci – monstrumi bez granica

Povlačenje Turske sa Balkana, zbog poraza u ratu sa Italijom, Crna Gora koristi da zajedno sa Srbijom, Bugarskom i Grčkom izvrši genocid strahobalnih razmjera nad Bošnjacima i Albancima širom bivše carevine, podijele Sandžak kroz pokolje u Plavu i Gusinju i proširi se otimanjem tuđih teritorija u tzv. Prvom Balkanskom ratu 1912/13 godine. Krajem prvog svjetskog rata 1916, kao saveznik sila Antante pred Austrougarskim i Njemačkim snagama ona kapitulira i biva okupirana i nije više došla do slobode jer je Srpski vojvoda Živojin Mišić odmah po završetku rata izdao naredbu o njenoj reokupaciji, „zaboravivši” da su im Crnogorci „hrabro” čuvali odstupnicu za vrijeme bježanije poražene i ponižene srbijanske vojske u Grčku. (Srbija je bila okupirana tako da nije imala slobodne teritorije ni koliko bi se jedan fijaker mogao parkirati). Sve pobune crnogorskih ustanika „komita i zelenaša”, rodoljuba, domaći izdajnici „bjelaši”, skupa sa srpskim okupatorom ugušiše u krvi. Srpski okrutni žandari su tada u Crnoj Gori bili najviše „srpski Crnogorci iz Bosne”, prepoznatljivi po svojoj surovosti. Kad je vlast i uniforma u pitanju oni ubijaju i svoga brata. U periodu 1918 – 1929 ubijeno je oko, neki izvori kažu tri, a neki pet (a slabo im je vjerovati) hiljada crnogoraskih pobunjenika (komita). Njegoševo pokrštavanje vodom ili krvlju, bez obzira na stanje svoje okupacije, Crnogorci primjenjuju u praksi i nastavljaju sa pokoljima „Turaka” širom Sandžaka i između dva svjetska rata, ovaj put pod okriljem kraljevine SHS. Zaboraviše valjda na onu Petrovu:” Kome zakon u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom.” Mrcvarenje živih i mrtvih postaje im uža specijalnost. Paljenje plastova sijena oko kojeg su vezani Bošnjaci, gulenje kože sa živih ljudi, presijecanje tetiva na nogama žrtava, najviše djece da ne bi pobjegla, (tako su isto postupali prilikom klanja volova) konzumiranje šećera natopljenog još vrelom krvlju zaklanih, urezivanje krstova nožem na čela i tijela, razapinjanje i zakucavanje ljudi ekserima za drvene zidove štala, nabijanje kundacima flaše u usta žrtve, čupanje nosa, ušiju i usana kliještima, ubijanja djece u naručju majki, silovanja žena i muškaraca, obeščašćivanja svih vrsta. O stradanju sandžačkog muslimanskog stanovništva sela Šahovići 1924 godine, sada Tomaševa, progovorio je čuveni Titov politički disident, nosilac komunistčke knjižice rednog broja četiri i književnik, Crnogorac Milovan Đilas svojom knjigom Bespravna zemlja. O svome djetinjstvu je ovako pričao:” Moje prve riječi su bile krv i kupale su se u krvlju. Sjećam se da me otac Nikola skupa sa bratom doveo poslije pokolja u Šahoviće, do jedne kuće, umočio dvije kocke šećera u skoro usirenu lokvu krvi pored leša preklanog muslimana i dao nam da ih pojedemo govoreći da ćemo taki biti žešći.” Ovaj događaj je sigurno bio razlog da, na iznenađenje svih, Đilas prekrši plemensku tradiciju i sina, umjesto očevim, nazva djedovim imenom.

Njihov životni moto je da sve različite od sebe, oko sebe, treba opljačkati, poklati ili protjerati. To su zločini na čijem „usavršavanju” će Crnogorci skupa sa „braćom” Srbima raditi i tokom drugog svjetskog rata, a „normalno” i kasnije. Na ovom mjestu se mora spomenuti ime operativnog komadanta Crnogorske Narodne Vojske, Pavla Đurišića (kad čine zločine onda im Srbija dozvoljava da koriste prefiks, crnogorski) koji u samo jednom izvještaju o „ratnim operacima” (ustvari pokolju) po Istočnij Bosni tokom 1942 godine, navodi cifru od 9.200 pobijenih Turaka, muškaraca, žena i djece. Ujedinjeni pod idejno ukradenom crnom gusarskom zastavom na kojoj se nalazi mrtvačka glava sa dvije ukrštene kosti ispod, ova dva naroda su zaista živjela u bratstvu i jedinstvu, kasnije i Titove države. Zasnovana na principu mravinjca gde su ratnici bili Srbi kao glavni i Crnogorci kao njihov sluganski narod, a radnici svi ostali, funkcionisala je narodna pa socijalistička Jugoslavija. Kao u Bosnu, tako su u bogatu Vojvodinu srpske vlasti pedesetih godina, normalno ciljano, naseljavali Crnogorce, umjesto recimo Makedonaca i Dalmatinaca najvećih ekonomskih migranata u svijet iz i njima maćehinske Jugoslavije. Ratni zločinac, opet Crnogorac, pop Momčilo Đujić iz plemena Vasojevića osnova, u izbjeglištvu, pokret Ravna Gora i proglasi četničkim vojvodama buduće izvođače krvavih radova koji će se odigrati najviše po Bosni. Za svoje četnike Crnogorci kažu da su isključivo Bjelaši. Petokrake na vojnim uniformama, koje su garantovale najveće plate i najbolje stanove u bivšoj zajedničkoj državi, zamijeniše kokarde. I ponovo krenu „bal vampira”. Crnogorski rezervisti iz Nikšića i Titograda odmah su, naredbom generalštaba iz Beograda, prebačeni u Mostar i Hercegovinu gdje artiljerijom, za početak, poravnaše selo Ravno. Njihov dolazak, poput lešinara, najavi vrijeme ubijanja i smrti. Glavna pojedinačna uloga krvoloka u Bosni pripade, naravno Crnogorcu, Radovanu Karadžiću koji u njoj posta i psiholog i pjesnik i predsjednik SDS-a. Progovori onaj iz Njeguša kroz njega pa napisa jednu futurističku recitaciju koja u naslovu nosi jako prepoznatljivu poruku, Hajdemo u gradove ubijati gadove po kojoj i postupiše Crnogorci iz Crne Gore i bosanski Crnogorci i Srbijanski šljam od vojnika zajedničkog imena „četnici” sa ciljem da ispune njegovu skupštinsku prijetnju o nestanku jednog, reče muslimanskog, naroda u Bosni ostvarujući tako naravno, davno, davno osmišljen plan. (Garašaninovo načertanije). Dirigent cjelokupne simfonije zla, takođe bi Crnogorac, Slobodan Milošević („ umro” u Hagu, a sahranjen bez ikakvih državnih počasti na svom privatnom zemljištu) koji posla opet Crnogorca, Željka Ražnjatovića Arkana (ubila ga BIA, kao opasnog svjedoka za Srbiju, po dizanju haške optužnice protiv istog ) da u Bijeljini „otvori prvu fabriku smrti”. Šef grbavičkog „pogona užasa” Veselin Vlahović Batko, takođe je Crnogorac. (uhapšen u Španiji po dojavi policije Srbije i u Sarajevu pravomoćno osuđen). Ministar pravosuđa ratnog RS-a i po pasošu državljanin Crne Gore, Momčilo Mandić (hapšen u Budvi 2003 godine zbog sumnje o učešću u organizovanom kriminalu, zbog čega je tužio CG, inače je iz agresije na Bosnu izašao jako bogat, kako piše štampa u Srbiji) poslije devetogodišnjeg sudskog spora na sudu u Strazburu dobio je spor protiv „otadžbine” koja je morala da mu se izvini. On se tada javno zahvalio predsjednicima svoje države Mili Đukanoviću i Momiru Bulatoviću na isporučenoj nafti u kritičnom periodu srbijanskih sankcija RS-u, kojom su ponovo pokrenuti tenkovi širom ratišta u BiH i spriječen poraz bratske vojske (koja je „radila” na formiranju krvavih granica velike Srbije). Nije spominjao Štrpce i po CG pohvatane pa preko granice vraćene, kasnije u RS-u poklane Bošnjake, ali jeste dvije poljske bolnice koje je braći u Bosni doniralo ministarstvo zdravstva vlade, njihove matične domovine, tih godina. Ovih dana smo se mogli uvjeritu da je genocid u Bosni imao i svoj veliki ekonomski cilj, a to je prije svega hidro potencijal rijeke Drine. Crnogorci iz Crne Gore, Crnogorci iz Bosne i Srbijanci iz Srbije održaše, pokraj te ploveće grobnice Bošnjaka, sastanak da bi se dogovorili koliko će kome pripasti eura i evra kad se zavrte generatori u budućim Njemačkim hidroelektranama. (U ovom slučaju to za njih nije:” mrska, okupatorska, fašistička zemlja.”)

Velikosrpski lažov

Crnogorci će sigurno opet biti „oštećeni”, jer je njihova „zasluga” u klanju, ubijanju, silovanju i progonu stanovnika Foče kao i cjelokupnog Podrinja i u ovom genocidu bila nemjerljiva. Isto tako, njihovi političari i njihove ratne vođe kao i vojnici za koje je podignuta haška optužnica su naknadno po Srbiji hapšeni, a često ih je tajna policija te države ubijala. Tokom rata, odstupanja od zadatih ciljeva beogradske politike, glavom platiše dva nosioca baš pravih crnogorskih prezimena, član predsjedništva RS Koljević Nikola i Đogo Risto, perjanica paljanskog novinarstva). Nisu bolje prošli ni kninski Crnogorci, Milan Babić u Hagu završio „samoubistvom”, doktor Jovan Rašković i on „umro” odmah poslije njegove izjave da su: “Srbi lud narod”. Milan Martić je uhvaćen u Srbiji kao i Goran Hadžić pa isporuceni Hagu, a hrvatski crnogorski narod je, uz dozvolu Beograda, protjeran zauvijek iz Hrvatske i ko zna gdje i kada će ti ljudi ponovno biti upotrijebljeni u „širenju istine” o istorijskim stradalnicima Srbima. Beograd ima glavnu riječ u svemu pa i kada su finansije u pitanju. Crnogorci su predodređeni da za srpstvo obavljaju najprljavije poslove. Zna se ko kosi, a ko vodu nosi. Gledajući te tri delegacije kako se šepure i ponose rezulatom svojih zlodjela, sjetih se hadisa Muhameda a.s. čija druga polovica glasi:” Pomozite i onome ko čini zlo, spriječite ga u njegovom činjenju.” Crnogorcima u njihovom činjenju zla i otklanjanju njihove istorijske zablude i gluposti stvarno treba pomoći. Na sve moguće načine. Ali prave pomoći im nema sve dotle dok sami ne shvate svoje stanje inficiranosti srpskim šovinizmom i svoju ulogu slijepo vjernih sluga na koju ih je kroz istoriju naučila Srbija, zahvaljujući prije svega, Crnogorcima tako dragom Njegošu. Zaista ih je smiješno gledati u srbijanskim šajkačama, crnogorskom kapom i guslama u rukama. Oni ne znaju ni gdje su, ni šta su, ni ko su.

U naslovu kolumne,” Svetac” Njegoš i bosanski crnogorski Srbi, je definisano kako bi bilo ispravno da se Crnogorci, koji uporno za sebe tvrde da su Srbi, nacionalno izjašnjavaju na sljedećem popisu stanovništva u BiH. Naslov objašnjava i njihovo stalno stanje zbunjenosti i izgubljenosti, skoro paranoje u kojem se nalaze zbog toga što ne razmišljaju svojim glavama, nego to za njih čine Srbijanci. Oni, koji generacijama žive u BiH moraju znati da im je to domovina, a pra domovina Crna Gora. Te dvije države su mnogo starije od Srbije koja je kroz dva zadnja vijeka agresorska i okupatorska sila za sve starosjedioce ovih prostora. A na kraju ono najvažnije za Crnogorce širom svijeta, što trebaju znati da bi postali normalni i lojalni građani država u kojima su, to je istina da je Petar Petrović II iz sela Njeguša, zvani Rade, crnogorski vladika srpskog naroda, kažu filozof, pjesnik i književnik, prije svega bio velikosrpski lažov. On je uzeo sebi za pravo da o događajima koji su se dešavali čak 420 godina prije njegovog rođenja piše na osnovu neistina, usmene predaje svetosavskih sveštenika i tako u istorijsku provaliju odvede svoj, crnogorski narod, a bošnjačkom narodu nanese zlo kosmičkih dimenzija. Dograđujući svojom mržnjom kosovski mit postao je jedan od najvećih graditelja velike Srbije. Ako mislite da ovo nije tačno, razmislite zašto svako selo u Srbiji ima školu koja nosi Njegoševo ime. On je povodac koji je sa jedne strane vezan oko vrata Crnogorcima, a njegov drugi kraj u ruci drže Srbi. Crnogorci su slobodni samo dok traje lov na žrtve i plijen. Poslije toga opet vezani nizašta se ne pitaju.

A šta je nama, Bošnjacima, činiti do dana dok ova dva, prije svega asocijalna naroda ne prestanu to biti, jer činjenica je da njihov građanski staž nije dostigao još ni dvjesto godina. Po meni lijek je, ma koliko to apsurdno i u prvi mah izgledalo u onoj Njegoševoj:

„ Da tirjanstvu nogom stati za vrat

dovesti ga k poznaniju prava

to je ljudska dužnost najsvetija.”

Pa i serum protiv ujeda zmije se pravi od zmijskog otrova!

Citat iz knjige „Sarajevo između dobrotvorstva i zla” autor Nijazija Koštović: „Između Breke i Bardakčija ekshumirano je najveće muslimansko greblje u Sarajevu (površine 25 000 metara kvadratnih) i na tom prostoru izgrađeno studentsko naselje. U njemu je bilo nišana čak iz 1596 godine. To je učinjeno na najgori mogući način, odmah nakon Drugog svjetskog rata, radnim akcijama koje su izvodili omladinci pridošli sa strane, ponajviše iz Crne Gore u kojoj tada nije bilo nikakve visoko školske institucije. Zbog ovoga je godinama dolazilo do sukoba muslimanske omladine sa Bjelava i studenata i po useljenju domova. Mnogi od navedenih prvih crnogorskih studenata po završetku studija nisu se vratili u Crnu Goru, nego su ostali u Sarajevu, a dobar dio ih je stekao značajne titule čak i univerzitetskih profesora i uz to ostvario sve materijalne, stambene i druge dobiti.”

Eto, ipak postoji fizički posao koji Crnogorci vole da rade.