Piše: Dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Koja je razlika između nekog slavnog imena koje je ovjekovječeno u povijesti i drugog kod čijeg spominjanja ljudi ostanu iznenađeni, jer ne znaju da je on uopće hodao ovom planetom?
Razlika je u tome što prvi nakon pada nije odustao, već je ustrajao i ponavljao pokušaje dok nije uspio, a drugi je stao na početku ili na sredini puta.
Duhovno-imanski uspjeh najvažniji je uspjeh koji čovjek može ostvariti, jer ga povezuje s izvorom postojanja, vječnosti, slave i dobra, povezuje ga sa Uzvišenim Allahom.
Naime, razmišljao sam o namazu i utvrdio da je to zapravo pokušaj koji se ponavlja pet puta dnevno, kako bi se postigla dva najvažnija cilja:
– Jačanje veze sa Allahom i pretvaranje značenja i duhovnih vrijednosti u koje teoretski vjerujemo, u stvarnost i čvrsta uvjerenja u duši.
– Jačanje veze s ljudima na temelju samilosti, mira i saradnje.
Stoga je u opisu namaza, u hadisu koji prenosi Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ključ namaza je abdest, njegov početak je tekbir, a završetak predavanje selama.” (Tirmizi) Neki učenjaci pak ove riječi pripisuju Abdullahu ibn Mes'udu.
Tekbir je pokušaj da se sedam puta u jednom rekatu dokuči značenje Allahove Božanstvenosti. Ako zamislimo osobu koja pokušava da ne zaboravi, da zapamti značenje riječi: Allahu ekber – Allah je najveći!, ili: Semi'allahu limen hamideh – Allah čuje onoga ko Ga hvali, koliko će pokušaja imati tokom jednog namaza, jednog dana, sedmice, mjeseca, godine i tokom cijelog života (ako pretpostavimo da živi četrdeset godina)?! To je ogromna brojka.
Zamišlja li da iz svih tih pokušaja može izaći neuspješno, praznih ruku, a on je ustrajan u najveličanstvenijem činu koji postoji? Zato nakon ovoga ne istražuj često ponavljano pitanje: Kako da budem skrušen u svom namazu?
Na taj način započinje namaz, tako da je klanjač u stanju čežnje za razgovorom sa svojim Stvoriteljem Koji ga putem namaza sprečava da se obraća nekom drugom i da obraća pažnju na druge mimo Allaha. Na kraju, vjernik izlazi iz ovog stanja okretanjem na desnu i lijevu stranu, da podijeli dove i molitve ljubavi, mira, saosjećanja i tolerancije onima s njegove desne i lijeve strane: Es-selamu alejkum ve rahmetullah – Neka je na vas mir i milost Allahova.
Nije li to suštinska intencija namaza? Nije li to u službi duhovnog uzdizanja u kontroliranju odnosa s ljudima?
Drugi stub namaza, a to je učenje sure El-Fatiha, izravni je razgovor i obraćanje Gospodaru svjetova, Darovatelju milosti i Vladaru Sudnjeg dana, koja se očituje u riječi ili zamjenici: ”Ijjjake” – ”Samo Tebe” (obožavamo), da bi se nakon toga zamjenica prenijela na sve ljude koji tragaju i žude za svakim dobrom, u riječi: ”Ihdina” – ”Uputi nas”. To je odgoj na principima brige o drugim ljudima uz čuvanje vlastitog prava.
Zatim dolazi sedžda kao vrhunac približavanja Uzvišenom Allahu, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Čovjek je najbliži Allahu kad je na sedždi.” (Muslim), dok je u ajetu došlo: ”Molitvu obavljaj (sedždu čini) i nastoj da se Gospodaru svome približiš!” (El-‘Alek, 19.)
Sedžda je stanje u namazu koje je najviše ispunjeno suzama pokajnicama, strahopoštovanjem i čežnjom.
Strpi se, o imamu, glavu ne diži!
Još uvijek sam skrušen na sedždi.
To je trenutak podsjećanja na jednakost ljudi pred Allahovom vlašću; nema ništa i niko veći od Allaha, a obični ljudi, siromasi i ugledni moćnici su jednaki pred Uzvišenim Stvoriteljem.
Pet je dnevnih namaza po broju, ali pedeset po vrijednosti i nagradi. To je ibadet koji postaje običaj (navika) i običaj koji se uzdiže na stepen ibadeta.
Namaz briše grijehe počinjene u toku života, tako kao da se klanjač kupa pet puta svaki dan, kao što je došlo u hadisu: ”Šta mislite kada bi pred vratima nekog od vas bila rijeka u kojoj bi se on kupao svaki dan pet puta; da li bi to kupanje ostavilo na njemu nešto od njegove prljavštine?” ”Neće ostaviti nikakvu prljavštinu”, rekoše prisutni. ”Tako je i sa pet dnevnih namaza putem kojih Allah briše grijehe.” (Buharija i Muslim)
Namaz nas priprema i kvalificira za izgradnju mostova s ljudima i izgradnju međuljudskih odnosa na najuzvišenijim principima. On je smiraj koji odagnava utvare straha, tjeskobe i napetosti u srcima, on je osjećaj smirenosti i rahatluka zbog približavanja Stvoritelju vidljivog i nevidljivog svijeta.
Namaz u džematu znači jačanje bratske veze, navikavanje na susrete s ljudima te napuštanje međusobne mržnje, odbojnosti i neslaganja, do tolerancije, olakšavanja i opraštanja.
Da li je onda moguće, nakon svega ovoga, da onaj ko je dobro shvatio i naučio lekciju o namazu i ko je nadahnut njezinom porukom, dok je na putu prema džamiji ili iščekuje vrijeme namaza, ili je netom klanjao namaz, nanese zlo svom bratu ili ga uvrijedi riječju ili djelom?
Da li je moguće da svi ovi pokušaji završe neuspjehom u izgradnji naših ličnosti, u otklanjanju poročnosti i čišćenju naše nutrine i naših namjera (nijeta)?
Stoga, klanjaj namaz motiviran ljubavlju, nadom i težnjom za Darovaocem života i duše, strahujući za sebe od tvrdoće srca i nesagledivog gubitka ako okreneš glavu od Allaha i iskrenog veličanja i zikra.
Pristupaj namazu na način da ti on poveća snagu ustrajnosti i strpljivosti u odnosu na slabosti duše i njena mnogobrojna posrtanja, te da ti poveća želju da činiš dobro drugima tražeći time isključivo Allahovu nagradu, milost i oprost.
