Jelena Milić, osnivačica i direktorica Centra za euroatlantske studije u Beogradu, jedna od najutjecajnijih regionalnih analitičarki, čiji fokus istraživanja je, između ostalog, uloga Rusije u dešavanjima na Balkanu i svi aspekti tog utjecaja, u intervjuu za portal Faktor.ba upozorava:
– Centar za euroatlantske studije duži niz godina ukazuje na različite oblike onog što se formalno zove “hard power” utjecaj Rusije na Zapadni Balkan, ali smo privukli pažnju tek pričom o jačanju ruske “meke moći”. Kada se govori o jačanju ruskog utjecaja na Balkanu, mislim da je prevashodno u pitanju ono što se zove utjecaj kroz “hard power”, kroz pitanje saradnje u oblasti odbrane i sigurnosti, kroz energetiku i ekonomiju. To je malo palo u sjenku onoga kako se ruski utjecaj artikulira u Evropi i Americi, kroz kampanje dezinformacija, hibridnih operacija, pa smo i mi na Balkanu počeli da gledamo na tu vrstu utjecaja, a čini mi se da ne vidimo slona u sobi. U Srbiji imamo čitavu Vladu koja ima potpuno istu retoriku kao što imaju Sergej Lavrov i Marija Zaharova. Mi imamo paralelno ministarstvo vanjskih poslova, koje vodi bivši predsjednik Tomislav Nikolić. Sve to što se dešava u Srbiji se na jedan ili drugi način preljeva u Bosnu, prije svega preko RS-a. Kada je Bosna u pitanju, gdje ja mislim da je najveći i prilično neprimijećen utjecaj, jeste kako Rusija povećava na globalnoj sceni retoriku o prisustvu ekstremističkih radikaliziranih islamističkih kampova na Balkanu, a prije svega u Bosni, prilično neosnovano, ali prilično fokusirano i to je jedan od ključnih ruskih utjecaja. Tako se namjerno predimenzionira priča o navodnoj totalnoj radikalizaciji cijele Bosne.
Šta je konačni cilj takve propagande?
– Mislim da je konačni cilj upravo da se odvrati pažnja od onoga što je zaista realno, a to je pojačani ruski utjecaj i u oblastima saradnje u odbrani i sigurnosti, a prije svega, kada je Bosna u pitanju, u višegodišnjem procesu podrivanja komandnog lanca i funkcioniranja jedine prave funkcionalne institucije, a to su Oružane snage BiH. Meni je to ključno što vidim, pored operacije pretjerivanja sa pričom o radikalizaciji i utjecaja kojeg vrše preko struktura iz RS-a.
U toj propagandi o kojoj govorite su se u posljednje vrijeme pridružili i mediji iz hrvatskog etničkog korpusa u BiH, ali i iz susjedne Hrvatske. Istovremeno se govori o pojačanom ruskom utjecaju na hrvatsku politiku, prije svega ekonomskim uvjetovanjem na osnovu kredita koje je Agrokor uzimao u Sberbanci. Da li Vi primjećujete neku vezu u tome?
– Vidim da u Hrvatskoj postoje mnogi problemi i neki od njih su u vezi s Agrokorom i činjenicom da je Sberbanka tu postala glavni akter. Ja se samo nadam da postoji nešto što ni vi ni ja ne možemo da znamo, da glavne članice EU-a i NATO-a negdje ipak zbiju redove na kraju, da postoji neka svijest među tim zemljama šta se dešava i da to neće eskalirati preko neke nepotrebne mjere. Međutim, ono što je problem na Balkanu, osim nerazriješenih granica, jeste činjenica da je u ovim zemljama koje nisu otišle u NATO ostao potpuno nereformiran sistem sigurnosti. Onda je lako u takvim zemljama još preko proksija izazvati neke manje tenzije koje mogu da eskaliraju u vidu incidenata nivoa Kumanova, što može da izazove varnice i negativne efekte koji mogu da se otmu kontroli. Kada ovo kažem, odbijam reći da je Balkan bure baruta, ali mogu da kažem da neobraćanje pažnje međunarodne zajednice na nekoliko velikih problema, kao što je pojačani ruski utjecaj kroz pitanje Agrokora, jeste nešto što se ima u vidu.
Prije nego što se ponovo osvrnemo na moguće sigurnosne izazove koje uvjetuje ruski utjecaj, nadovezat ćemo se na priču o postojanju svijesti o tom utjecaju u NATO-u. Da li je EU svjesna tog utjecaja i koliko ga ozbiljno shvata?
– Meni se u Strategiji Evropske komisije izuzetno svidjela jedna rečenica u kojoj se kaže da države moraju da usaglase svoju politiku sa politikom EU-a, tamo gdje je ona usaglašena, a to je vanjska i sigurnosna politika. Ne odnosi se to samo na pitanje sankcija i sistem uvođenja sankcija. To je pitanje i kakav stav Srbija ima prema tome šta EU radi prema Rusiji i šta je to loše što Rusija radi, a ne da odbijamo da se odredimo prema tome kada je u pitanju Ukrajina. Odbijamo i da javnosti kažemo koliki napor EU ulaže u odnosu prema Rusiji u kontekstu aneksije Krima i rata u Ukrajini, ali i o nelegitimnim i vjerovatno kriminalnim aktivnostima u izbornim procesima i procesima donošenja odluka. U Srbiji uopće nije tema sve više dokaza kako je Rusija plasiranjem informacija utjecala na političku sliku u Italiji, šta se dešava sa Brexitom i ruskim utjecajem na odluku o izlasku iz EU-a ili američkim predsjedničkim izborima. U tom kontekstu je ta rečenica iz Strategije dobra. Na Zapadnom Balkanu se ne može tek tako razdvojiti utjecaj po zemljama. On je vrlo povezan. Ono što se direktno tiče Srbije, tiče se i vas. Mi smo dugo imali vrlo površnu politiku EU-a, još prije dolaska talasa populizma. Situacija je vrlo komplicirana i mnogo je bitnije da li je moguće u ovakvoj čudnoj američkoj administraciji naći sagovornika koji će razumjeti ove probleme.
Spomenuli ste maloprije ruski utjecaj i na izborne procese. Svjedočili smo onome što se dešavalo nakon izbora u Crnoj Gori, a u BiH slijede izbori u oktobru. Može li se ponoviti sličan scenarij ukoliko snage koje provode rusku politiku u BiH ne ostvare zadovoljavajući rezultat?
– Takvog se scenarija treba pribojavati svugdje. Ja ne vjerujem da će ruski utjecaj biti ostvaren baš do nivoa pokušaja terorističkog napada ili upada u parlament. Mene strašno brinu ovi komentatori dešavanja na Zapadnom Balkanu, poput Floriana Biebera i drugih, koji, prema mom mišljenju, idu sistemski okolo i smanjuju priču o ruskom utjecaju, a prenaglašavaju pitanje stabilokratije kao ključno, a ona je samo posljedica mnogih drugih otvorenih pitanja u regionu i sada sve većeg utjecaja Rusije. Ne mora to da znači da će se pojaviti otvoreni proruski komentator ili opcije, ali sigurna sam da će Rusi nekim mehanizmima pokušati da uspore procese ili da podrže ovu hrvatsku priču o Izbornom zakonu i svu tu priču koja njima ide u prilog. Njima ide u prilog priča o “tri velike”, a to su “velika Srbija”, “velika Hrvatska” i “velika Albanija”. Oni će tu priču da povećavaju i spinuju da bi artikulisali svoj interes. Ne mora to da bude direktno vidljivi utjecaj ili stranka koja će da zagovara BiH u euroazijskoj uniji, ali će kroz ove pomoćne trendove, na koje EU i SAD nemaju odgovor, sigurno djelovati. Mislim da je vrlo bitno da javnost u Bosni razumije da je optužnica u Crnoj Gori na vrlo jakim nogama. U posljednjih nekoliko dana se desilo nekoliko izuzetno bitnih stvari, poput priznanja Dikića da mu je žao što ranije nije rekao da mu je Aleksandar Sinđelić priznao da je bio plan da se upadne sa oružjem u parlament. Vi onda kada čujete da Florian Bieber kaže na skupovima da je to izmišljeno da se uđe u NATO, to je uvreda NATO-a i to je sistemsko potcjenjivanje ruskog utjecaja koje je vrlo opasno zarad dalje priče o stabilokratiji kao najvećem problemu. To imate od tih proevropskih kobajagi stručnjaka, a imate one još gore, koji su podjednako opasni, kao što je izvjesni Gordon Bardoš, koji je islamofobičan čovjek i koji u svojim tekstovima u “Horizontima” Vuka Jeremića, a to rade i neki zapadni analitičari, prenaglašava problem radikalizacije ljudi u Bosni, razlilčitih efekata poraza ISIL-a i boraca koji se vraćaju, koji ne priznaju da BiH kroz novo zakonodavstvo radi dosta da se te stvari drže pod kontrolom, a s druge strane smanjuju ruski utjecaj. Oni to rade jer postoji mnogo više para u Trumpovoj administraciji da se islamistički terorizam predstavi kao opasniji od Rusije zbog njegovih veza sa Rusijom koje se otpetljavaju.
Čiji je utjecaj primjetniji, snažniji i organiziraniji na Balkanu, kada govorimo o tim blokovima?
– U dnevnopolitičkom kontekstu je to jako komplicirana situacija za analiziranje i objektivno utvrđivanje koji je utjecaj najveći, a ja bih ipak rekla da postoji najveća organizirana politika Rusije. Turska ima svoje etničke i ekonomske interese, ali ne i sigurnosne kao što ima Rusija i to je suštinska razlika. Ova priča o statusu Humanitarnog centra u Srbiji ne može da se razdvoji od Bosne. U Bosni je jedini način da se ona sačuva cijela da se u Brčkom i još negdjepojača prisustvo EUFOR-a i da se napravi jedna stalna američka baza. Čini mi se da bi javnost u BiH morala biti svjesnija i ja se nadam da, ako postoje ikakve provevropske strukture u RS-u, one trebaju shvatiti da im Rusija svojim politikama odmaže, a nije to samo pitanje članstva BiH u NATO nego i miniranje konsolidacije u normalnu državu koja može da funkcionira i odgovori izazovima evropskih integracija prije svega.
Ako možemo ustanoviti da je odnos hrvatske politike u BiH uvjetovan Agrokorovim kreditima, na koji način Moskva kontrolira političke strukture u entitetu RS, uzimajući u obzir da dugo najavljivanih kredita nema, baš kao ni velikih investicija?
– Problem je u tome što imate jednu ogromnu strukturu, kao što je Gasprom, koji imaju svoje privatno osiguranje i imaju jednu paralelnu vojsku i paralelni sistem sigurnosti, a na koji niko ne obraća pažnju i koji kontrolira druga država. Onda imate finansiranje kroz, recimo, marketing. Oni čitave izborne kampanje finansiraju. Vjerujem da na neki način postoji finansijska korist koju sam Dodik ima od te priče da se RS i Srbija trebaju što više vezati za Rusiju, a da ostatak zemlje od toga ne vidi korist. U Srbiji je već javna tajna da Gasprom i NIS eksploatiraju preko mjere, da plaćaju veoma nisku rentu, mnogo nižu nego što plaćaju holandske i američke kompanije.
Na koji način se može građanima BiH objasniti suštinska razlika između onoga što nude EU i NATO sa jedne te Rusija sa druge strane?
– Od 70 godina ekonomskog prosperiteta i mira te nepostojanja međusobnih oružanih sukoba između zemalja članica, do standarda života i dugovječnosti pa i demografskih trendova. Sve ide u prilog euroatlantskom svijetu, u poređenju sa Rusijom. Da ne pričamo o osnovnim individualnim slobodama i pravima građana. Na kraju krajeva, na dnevnopolitičkom planu postoji drugačiji način djelovanja. U posljednje vrijeme ne smijemo zaboraviti da se trenutno u svijetu dešavaju dva genocida. Jedan je u Burmi, a drugi u Bangladešu, a da akciju UN-a i međunarodne zajednice blokiraju upravo Kina i Rusija. Meni je vrlo čudno da neko u BiH ne napomene šta se prije samo 20 godina dešavalo u Srebrenici, da ćemo sada ponovo da dopustimo da zbog aktivnog blokiranja Vijeća sigurnosti UN-a nemamo adekvatan odgovor na takvu vrstu tragedija. Bilo bi šteta da se ne približimo tom euroatlantskom svijetu, bez obzira na sve njegove izazove. Ako ništa drugo, on bar prepozna probleme u svojim redovima i na neki način se bori, od populizma do međusobnih vrlo kompliciranih odnosa zemalja članica NATO-a.
Izvor: Faktor
