Postoje mjesta na zemlji koja ne mjerimo metrima nadmorske visine, već težinom uzdaha i dubinom tišine koja ih obavija. Jedno od takvih mjesta je Kota 715. Danas, dok vjetar tiho povija travu na ovom proplanku, ona ne šapuće samo priču o vojnoj pobjedi; ona šapuće o ljudima koji su postali bedem. Bedem između slobode i nestanka.
​Danas smo stajali tamo gdje se nebo spaja sa zemljom, a prošlost sa sadašnjošću, kako bismo se poklonili onima zbog kojih danas imamo luksuz — živjeti u miru.

​Mjesto gdje je zajedništvo upisano u kamen

​Kota 715 nije bila samo geostrateška tačka na mapi. Ona je bila, i ostala, ispitna tačka našeg opstanka. Na ovom surovom komadu bosanske zemlje branjene su univerzalne vrijednosti koje čine srž našeg bića:
​Vrijednost zajedničkog života različitih ljudi koji pod istim nebom dijele istu sudbinu.
​Ideja zajedništva koja nas spaja onda kada je najteže.

​Sloboda — ta skupo plaćena riječ koja se ovdje pisala krvlju.
​
Dok gledamo proplanak koji danas miruje, nemoguće je ne osjetiti jezu i neizmjerno strahopoštovanje. Ovo je tlo koje je pilo suze i krv najboljih među nama.
​
Cijena koju su platili najbolji
​
“Oni nisu birali hoće li postati heroji; oni su jednostavno voljeli svoju domovinu više od sopstvenog života.”
​Lako je danas govoriti o miru iz toplih domova, ali novinarska i ljudska dužnost nas obavezuje da ogolimo istinu: mir ima svoje ime, prezime i ožiljke. Na Koti 715, najbolji sinovi ove zemlje dali su ono najvrijednije. Neki su u temelje naše slobode ugradili svoje živote, a neki dijelove svojih tijela, noseći doživotne rane kao najsvjetlije ordene časti.

​Oni su polomili svoje mladosti da bismo mi danas stajali uspravno. Svaki korak koji danas slobodno pravimo ovim stazama, plaćen je njihovim posljednjim korakom.
​Vječni dug i dova pod otvorenim nebom

​Dok je sunce obasjavalo Kotu 715, tišina prisutnih bila je glasnija od bilo kakvog krika. To je bila tišina zahvalnosti, ali i zavjeta da njihova žrtva nikada neće prekriti zaborav.

​Zato, s ovog mjesta ponosa i tuge, šaljemo samo jednu misao i jednu želju:

​Neka je vječni rahmet svim našim plemenitim šehidima. Molimo Uzvišenog Allaha da im podari najljepše mjesto u Džennetu, među onima koji su istinu svjedočili svojim životima.

​Nama koji ostajemo u amanet je ostavljena ova zemlja. Ne da je samo čuvamo, već da je volimo onako kako su je voljeli oni koji su na Koti 715 otišli u legendu. Opominjemo se, pamtimo i nikada ne zaboravljamo.

(Zavidovici.net.info)