Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U kur'anskom kazivanju o Jusufu, alejhis-selam, prenosi se i njegov razgovor sa zatvorskim drugovima, kojima je, tumačeći san koji su ispričali, rekao: ”O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to znači!” A onome od njih dvojice za koga je znao da će spasen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!” – ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.” (Jusuf, 41.-42.)

Fahruddin er-Razi, u kontekstu svoga tumačenja Jusufovih, alejhis-selam, riječi: ”Spomeni me kod svoga gospodara” (Jusuf, 42.), kaže: ”Ono što sam iskusio od početka svoga života pa do njegovog kraja jeste da čovjek, kad god se u bilo kojem pitanju osloni na nekoga mimo Allaha, to mu postane uzrok nevolje, iskušenja, teškoće i nesreće. A kada se istinski osloni na Allaha i svoje srce ne veže ni za jedno stvorenje, Allah će mu podariti ono čemu teži na najpotpuniji i najljepši način. Ovo iskustvo me pratilo od početka mog života pa sve do ove dobi u kojoj sam dostigao pedeset sedam godina, pa mi se tada srce smirilo na uvjerenju da čovjeku nema koristi u oslanjanju ni na šta osim na Allahovu dobrotu i Njegovu milost.” (Fahruddin er-Razi, Mefatihul-gajb, 18/148.)

Ono što ovom komentaru daje posebnu težinu jeste činjenica da on nadilazi okvire klasičnog tefsirskog objašnjenja i predstavlja sažetak jednog dugog životnog iskustva. Naime, imam Er-Razi ovdje ne tumači ajet samo na osnovu njegovog vanjskog značenja, već mu pristupa sa saznanjima i mudrošću koje je stekao tokom dugog životnog puta. Kao da time poručuje da priča o Jusufu, alejhis-selam, nije događaj iz davne prošlosti, nego zakon koji se ponavlja u životu svakog čovjeka. Svaki put kada čovjek pomisli da je izlaz u rukama stvorenja, taj izlaz mu se suzi. A svaki put kada se čovjek vrati Allahu, otvore mu se vrata odakle se nije nadao.

Njegove riječi: ”kada god se čovjek u nečemu osloni na nekoga mimo Allaha, to mu postane uzrok nevolje”, ne znače negiranje uzroka, niti ostavljanje obraćanja ljudima, niti isključivanje truda, jer je i Jusuf, alejhis-selam, rekao svom zatvorskom drugu: ”Spomeni me kod svoga gospodara”, što je vid uzimanja uzroka. Međutim, opasnost nije u uzroku, nego u tome da uzrok postane ono na što se srce oslanja.

Postoji jasna razlika između toga da čovjek koristi uzrok svojom rukom i toga da se na njega osloni svojim srcem. Prvo je mudrost, a drugo je iskušenje.

Er-Razi upravo ukazuje na ovaj duboki smisao: nevolja počinje onda kada se u srce neprimjetno uvuče iluzija da stvorenje u potpunosti raspolaže koristi i štetom, pa čovjek pomisli da će propasti ako ga ne spasi taj i taj, ili da će mu se sve zatvoriti ako mu taj i taj ne otvori vrata nafake.

Tada Allah odgaja srce Svoga roba kroz iskušenja koja razbijaju tu iluziju, ne iz osvete, nego radi oslobađanja od jedne suptilne vrste robovanja koje čovjek ni ne primjećuje.

A riječi imama Er-Razija: ”A kada se istinski osloni na Allaha i svoje srce ne veže ni za jedno stvorenje, Allah će mu podariti ono čemu teži na najpotpuniji i najljepši način”, ne znače obećanje da će se svaka želja ispuniti onako kako je čovjek zamišlja, nego ukazuju na uzvišenije značenje: da kada Allah preuzme upravljanje njegovim stanjem, On ga vodi ka ostvarenju na način koji je najbolji za njega, čak i ako se to razlikuje od onoga što je on ranije zamišljao.

Koliko je toga što bi nas, da nam je došlo onako kako smo željeli, zapravo uništilo; i koliko je odgađanja bilo čista milost; i koliko smo uskraćenosti tek kasnije prepoznali kao Allahovu zaštitu.

Ova ideja kod imam Er-Razija nije rezultat jedne lekcije o tevekkulu, nego rezultat cijelog života u kojem je vidio da se srca, kada se vežu za stvorenja, izmore i iscrpe, a kada se vrate Allahu, pronađu svoju postojanost i smirenost.

Tu se znanje više ne prenosi kao teorija, nego kao proživljena izvjesnost. A jedno od najljepših značenja tevhida upravo je to da čovjeka ne čini pasivnim, nego ga čini slobodnim u djelovanju.

On radi, traži, piše, govori, brani svoje pravo, kuca na vrata; ali ne prodaje smirenost svoga srca ni na jednim od tih vrata. On zna da su ljudi samo uzroci, a da je Allah Onaj Koji daje da uzroci djeluju. Zna da stvorenje može pomoći, može iznevjeriti, može zaboraviti i može se promijeniti; dok Allah ne zaboravlja, ne iznevjerava i ne ostavlja onoga ko Mu se iskreno vrati.

Ove riječi imama Er-Razija pripadaju onim tekstovima koji se čitaju kao oporuka srca oblikovanog dugim iskustvom iskušenja. On te ne uzdiže do značenja tevekkula kroz puku retoriku i lijepe fraze, već te rukom iskustva vodi do smirenog i dubokog uvjerenja: da se na vrata uzroka kuca, ali im se srce ne predaje; da se od ljudi traži pomoć, ali da se na njih ne oslanja; i da Allah, kada odredi da se nešto dogodi, to ne dovodi samo do ostvarenja, nego ga ostvaruje na način koji dolikuje Njegovoj mudrosti i milosti.