Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Islam posvećuje veliku brigu razvijanju savjesti kod čovjeka, jer onaj kod koga je u potpunosti umrla savjest teško da se može svrstati među iskrene vjernike i da se može nadati dobru i Allahovoj nagradi na ovome i budućem svijetu, makar formalno izvršavao propisane ibadete.
Savjest je taj unutrašnji ljudski osjećaj zbog kojeg čovjek bdije nad svojim ponašanjem. On tada ima sposobnost da razlikuje zlo od dobrog, u riječima, djelima i idejama, kao i sposobnost odobravanja i prihvatanja onoga što je dobro i lijepo, a odbacivanja onoga što je loše i ružno.
Spominje se da je vladar jedne države naredio da se po gradovima postave table na kojima je bila ispisana poruka: ”Nisi sâm, svi te gledamo”, kako bi kod ljudi probudio savjest. Jer, kad je čovjek svjestan da ga svi gledaju, onda se neće ponašati suprotno zakonskim normama i postulatima društvenog morala.
Nama muslimanima ne treba takva izreka i poruka, jer mi znamo da imamo Onoga Koji nas nadzire i vidi u svakom trenutku, a to je Uzvišeni Allah. Nažalost, mi to često zaboravljamo i ignorišemo. Živa i razvijena savjest je kamen temeljac kontrole unutar svakog čovjeka. Živa savjest je sudija, policajac i stražar, i ona je precizna vaga koja razdvaja istinu od zablude, ispravno od pogrešnog. Bez razvijene i žive savjesti u životu društva neće se povećati ništa osim bijede, nereda i nesigurnosti, bez obzira koliko državni sistem, zakon i metode kontrole kriminala i zločina bili razvijeni.
Nažalost, u savremenim društvima kod mnogih ljudi je savjest umrla, kod nekih je uspavana, a neki su je opet prodali za sitne pare. Mi danas vidimo sve ove skupine u društvu. Vidimo političare, sudije, državne službenike, učenjake, profesore, trgovce, koji su vrlo jeftino prodali svoju savjest i doveli društvenu zajednicu u tešku i nezavidnu situaciju.
A kada se savjest proda, onda ćeš vidjeti radnika kako se neodgovorno ponaša prema poslodavcu, i poslodavca koji nemilosrdno izrabljuje radnika, i sudiju koji krivo sudi i poigrava se sa ljudskim životom i čašću, vidjet ćeš kako onaj kome si posudio novac ne vraća novac i čak negira da si mu ga posudio, i kako oni kojima je povjeren bilo kakav emanet olahko izdaju povjereni emanet.
Kada se izgubi savjest, tada se pojavljuju trgovci i bezdušni lihvari koji iskorištavaju potrebe ljudi, njihovu slabost i siromaštvo i traže profit na bilo koji način, čak i na račun hrane i odjeće za gladne i siromašne, te na račun potreba siročadi i lijekova za bolesnike.
Kada se savjest proda i izgubi, onda su ljudi spremni da ti napakoste, da te izbace s posla, da ti unište karijeru, čak i da te ubiju i da ti zapale kuću i imovinu bez ikakvog razloga.
Kada se izgubi savjest, vidjet ćeš svjedoka kako bez grižnje savjesti lažno svjedoči, vidjet ćeš kako moćnici pretvaraju zulumćara i zločinca u žrtvu, a žrtvu u zulumćara i zločinca.
Kada se izgubi savjest, vidjet ćeš mnoštvo onih koji bez imalo odgovornosti i osjećaja krivice izdaju svoj narod i svoju državu za koju su prolivene rijeke krvi i majčinskih suza.
Kada se izgubi savjest, sve postaje dozvoljeno: laž i lažno svjedočenje, izdaja, krađa, haram imetak, razvrat, ubistvo i sva druga abnormalna i amoralna djela.
Kada se izgubi savjest, ljudski umovi se uspavaju, mržnja izbija na površinu poput vulkana, urušava se čovječnost i humanost kod ljudi i gubi se osjećaj za njezinu vrijednost, i tada ljudima ne koriste blagodati uma, sluha i vida, kao što je došlo u ajetu: ”Oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (El-A'raf, 179.)
Kad umre savjest, tada se poremete mjerila vrijednosti, pa dobro postane zlo, a zlo postane dobro, tada izdajnik postaje povjerljiv, a povjerljivi postaje izdajnik, kad umre savjest, tada je ljudima bolje pod zemljom nego na zemlji.
