U utorak 17. novembra desila se još jedna tragedija na dječjem igralištu. Ovaj put u Donjim Vijačanima kod Prnjavora od posljedica obaranja metalne konstrukcije gola stradao je dvanaestogodišnji dječak. Skoro identičan slučaj se desio prije otprilike mjesec dana u sarajevskom naselju Dobrinja gdje je također stradao njegov vršnjak. Ono što je razlika između ova dva događaja je da u posljednjem slučaju niko od medija, nevladinih organizacija, udruženja za zaštitu cuka i različitih aktivista za različita prava nije reagovao. Nije bilo tematskih emisija na N1 i drugim televizijama na temu sigurnosti djece na dječijim igralištima, nije bilo medijskog linča načelnika općine Prnjavor, (čak ga niko nije ni spomenuo), nije bilo mirnih okupljanja građana i svega onoga što smo imali priliku gledati u oktobru. Kako je ovo jedan u nizu slučajeva stradanja djece od skoro pa istog uzroka, razlog je da se još ozbiljnije obrati pažnja na sigurnost djece na igralištima, ali se ovaj događaj javnost skoro da ignorira. Zašto je to tako, jednostavno je objasniti.
Saff je još prije mjesec dana pisao o tome kako su razne političke opcije i nevladine organizacije potpomognute neobjektivnim novinarima zloupotrebile tragediju dječaka Saliha Pačariza da politički atakuju protiv načelnika Općine Novi Grad Sarajevo Semira Efendića, vjerovatno najuspješnijeg načelnika općine u Bosni i Hercegovini. Čak smo stameno stali iza naših tvrdnji da je najgrlatijim pokretačima hajke bitniji pas od života djeteta. Ispostavilo se da smo u pravu. Dokaz da je to tako je upravo posljednji događaj koji je u naravi identičan onome od prije mjesec dana, samo što se ovaj put desio u drugoj općini koja nije predmet političkog interesovanja medija i organizacija koje su napravile hajku u oktobru.. Mada, treba priznati da su ove NVO, mediji i pojedinci malobrojni u odnosu na one objektivne i dobronamjerne. Također, razlog za sadašnju šutnju svih aktera hajke od prije mjesec dana je i to što, kada bi ukazali na ovosedmičnu tragediju iz Prnjavora, otkrili bi ono što je svakom normalnom čovjeku bilo jasno i tada, a to je da naša država ima sistemski problem sa sigurnošću dječijih igrališta i da jedan načelnik nije uzrok takvog stanja. Ova dva slučaja nas uče veoma važno lekciju o pojedinim medijima u našoj zemlji. Uče nas da takvi imaju potpuno različite aršine za potpuno iste događaje i situacije i zbog toga moramo biti veoma oprezni sa svim informacijama koje nam se svakodnevno plasiraju, i zapamtiti koji su to mediji koji zbog jednog događaja naprave hajku, a isti takav događaj nakon mjesec dana i ne objave.
