Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U mjesecu martu, prije 83 godine, ukinut je Osmanski hilafet, posljednji islamski hilafet u dugoj islamskoj povijesti. Desilo se to 4. marta, 1924. godine.
Mnogi detalji o ukidanju hlafeta, ono što se dešavalo iza scene, mnogobrojni unutrašnji i vanjski faktori koji su igrali važno ulogu u ovom pitanju, i dalje su potpuna nepoznanica, jer su važne činjenice i događaji s početka republikanskog razdoblja Turske prekriveni velom tajni.
Naprimjer, Turska nikada nikome nije dozvolila objavljivanje memoara (dnevnika) posljednjeg halife Abdul-Medžida II, koji su sabrani u 12 svezaka. Nema sumnje da bi ti memoari bacili svjetlo na mnoge događaje iz tog perioda, ali je problem u tome što nijedan historičar nema pristupa tim memoarima. Uostalom kao ni memoarima Latife hanume, supruge Kemala Ataturka s kojom je vrlo kratko živio u braku. Naime, ona je bila pripremila svoje memoare (sabrane u mnogim sveskama) za izdavanje, ali oni nikada nisu ugledali svijetlo dana. Njeni memoari su danas u posjedu Komisije za tursku povijest i nisu dostupni historičarima, pod izgovorom da Latifini memoari sadrže kompromitirajuće detalje iz života Kemala Ataturka koji bi mogli ugroziti i poljuljati lijepu i idealiziranu sliku u glavama Turaka o Kemalu Ataturku kao heroju i neprikosnovenom vođi koji je spasio Tursku od stranih sila i uspostavio modernu Republiku Tursku.
Također je zabranjeno publikovanje glavnine memoara poznatog turskog oficira, maršala Fevzi Çakmaka, koji je u vrijeme Mustafe Kemala obnašao dužnost ministra odbrane, a koji je ujedno bio poznat po svojoj pobožnosti i privrženosti islamu. On se rame uz rame sa Mustafom Kemalom borio za nezavisnost Turske i sudionik je najvažnijih događaja iz tog perioda. Razlog zabrane objavljivanja njegovih memoara isti je kao i razlog zabrane objavljivanja memoara Latife hanume, sakriti istinu od historičara, cijele turske i svijetske javnosti o tadašnjim događajima, a koji su kompromitirajući za Mustafu Kemala.
Bilo kako bilo, mi ćemo, na osnovu postojećih historijskih činjenica, u kratkim crtama pokušati rasvijetliti pad osmanskog hilafeta i pored toga što su mnoge važne informacije oko ovog događaja do danas ostale tajna.
Period dviju vlada u Turskoj
U toku borbe za nezavisnost Turske (koja je uslijedila nakon prvog svjetskog rata, kada se Turska oslobodila nepravednih ugovora koji su joj nametnuti kao poraženoj strani, i kada se, na kraju, država oslobodila strane okupacije), bilo je razdoblje kada su postojale dvije vlade u Turskoj. Vlada na čelu sa Kemalom Ataturkom sa sjedištem u Ankari i vlada na čelu sa halifom (sultan Mehmed VI Vahidedin) sa sjedištem u Istanbulu, koji je zapravo bio zarobljenik od strane savezničkih okupatorskih snaga, predvođenih Engleskom, koje su kao pobjednice u I Svjetskom ratu, bile okupirale Istanbul.
Nakon ostvarene vojne pobjede u borbi za nezavisnost i u toku primirja koje je potpisano u Mudaniji, odlučeno je da se pokrenu pregovori između Turske i savezničkih snaga u švicarskom gradu Lozani, 3 – 11. 10. 1922. godine, na kojem su učestvovale: Turska, Engleska, Francuska, Italija, Japan, Grčka, Rumunija, Rusija, te SAD u svojstvu posmatrača.
Kada je vlada u Ankari saznala da je namjera Engleske i drugih savezničkih država da na pregovore pozovu i vladu iz Istanbula, odmah je pristupila ukidanju hilafeta ili sultanata s ciljem sprečavanja sudjelovanja vlade iz Istanbula na pregovorima, odnosno s ciljem da na pregovorima ne budu dva predstavnika Turske koji će imati oprečne stavove po mnogim pitanjima i da vlada iz Ankare bude jedini legitimni predstavnik Turske na pregovorima u Lozani.
Tako su 01. 11. 1922. godine, dvojica prijatelja Kemala Ataturka i članovi Velike narodne skupštine, dr. Riza Nur i Husejn Avni iznijeli prijedlog pred Veliku narodnu skupštinu kojim bi se sultanu oduzela politička moć, a ostavila samo duhovna moć i autoritet.
Narodna skupština je odobrila taj projekat i politička vlast je odvojena od hilafeta. Vlada u Ankari postala je jedini politički predstavnik Turske, a sultan Mehmed VI je na palubi britanskog broda pobjegao iz Istanbula. Narodna skupština je raspravljala o njegovom bijegu i osudila ga kao kukavičluk i izdaju.
Nakon bijega Mehmeda VI, mjesto halife ostalo je upražnjeno, pa se morao naći i izabrati njegov zamjenik. Za to se pobrinuo skupštinski predstavnik grada Konje, Vehbi-efendi, koji je uz saglasnost Mustafe Kemala predložio da se u parlamentu izglasa povjerenje novom halifi. Od ukupno 162 glasa, Abdul-Medžid II osvojio je 148 glasova i izabran je za halifu. Mustafa Kemal ga je, u svojstvu premijera, obavijestio o rezultatima glasanja i njegovom izboru za halifu, ali je istog dana dao izjavu za novine ”Akšam” u kojoj je rekao: ”Najsretnije razdoblje naše povijesti jeste ono kada nije bilo nasljednog halifata. Halifu u istanbulu nisu priznali ni Perzijanci, ni Afganistanci, ni muslimani u Africi. Mi smo zadržali poziciju halife samo iz poštovanja prema našoj tradiciji i mi poštujemo našeg halifu.”
Ova izjava jasno govori kakav je stav imao Mustafa Kemal o hilafetu i ona je nagovijestila njegovo ukidanje.
Događaji koji će uslijediti nakon toga ubrzat će ukidanje hilafeta, jer je bilo poslanika u skupštini u Ankari koji su se snažno protivili stavu Mustafe Kemala i koji su ga okrivili da povlaći poteze i pravi društveno političke promjene koje nikako nisu u interesu turske države i koje joj u konačnici mogu donijeti samo štetu, a nikako korist.
Dana, 29. 10. 1923. godine proglašena je Turska republika. Mustafa Kemal je izabran za predsjednika Republike. Bio je to slučaj bez presedana u islamskoj povijesti. Predsjednik Republike sa sjedištem u Ankari predstavljao je suverenitet i političku moć države, a halifa u Istanbulu bio je samo puki simbol koji je predstavljao navodno duhovno vođstvo muslimana.
Ubrzo su se intenzivirala protivljenja Mustafi Kemalu i njegovoj politici, a stavove opozicije redovno su objavljivale novine u Istanbulu. U toku pregovora u Lozani došlo je do oštrih razlika i razilaženja u stavovima između šefa turske delegacije, Ismeta Inönüa i Husejna Reufa Orbaja, premijera u Ankari.
Husejn Reuf je u jednim istanbulskim novinama izjavio da je: ”Proglašenje Republike brzoplet potez.” Mustafa Kemal je njegovu izjavu protumačio kao izraz neprijateljskog stava prema njemu i republikanskom sistemu. Zabrinutost Mustafe Kemala, njegovih pristaša i stranke, još više se povećala onda kada su Husejn Reuf Orbaj, Rifat-paša i Adnan Adivar došli u zvaničnu posjetu halifi Abdul-Medžidu u Istanbul kako bi mu izrazili svoju podršku.
Oni su tu posjetu interpretirali kao pokušaj rušenja republikanskog sistema i ponovnu uspostavu sultanata, odnosno hilafeta, te kao urotu protiv Republike u koju je uključen i halifa Abdul-Medžid II. Njihove strahove su povećali i stavovi nekih muslimanskih uglednika izvan Turske, poput indijskog učenjaka Amira Alija, predsjednika Islamske zajednice u Londonu, koji je 05. 12. 1923. godine, uputio dopis Ismetu Inönü, koji je imenovan za premijera nakon ostavke Huseina Reufa, u kojem mu je pojasnio važnost islamskog hilafeta i njegovog kontinuiteta.
Na tragu tih dešavanja, Ismet Inönü je tražio da se hitno održi tajna sjednica Narodne stranke (08. 12. 1923.) kako bi se njeni članovi odredili o nastaloj situaciji i poduzeli konkretne mjere. Isti dan je vlada u Ankari, koja je postala jedina vlast u državi, osnovala sud u Istanbulu i naredila hapšenje novinara koji su objavili spomenuto pismo Amira Alija. Izdata je naredba za hapšenje novinara: Husejna Džahida Jalčina, Ahmeda Dževdeta i Velida Ebu Diya'a.
Međutim, sud je oslobodio spomenute novinare, a umjesto njih, uhapšen je i osuđen na pet godina zatvora predsjednik advokatske komore Lutfi Fikri, jer je on poslao pismo halifi Abdul-Medžidu i zamolio ga da nipošto ne podnosi ostavku.
U tom razdoblju povećao se i pritisak Engleske na tursku vladu da ukine hilafet, jer su srca muslimana bila vezana za hilafet kao jedinstveno vođstvo muslimana. Takva vrsta povezanosti muslimana koji su živjeli pod engleskom okupacijom (u Indiji, Eguptu, Iraku i sl.), zabrinjavala je Englesku. Stoga, nije čudo što mnogi historičari vjeruju da je postojao tajni akt ili ugovor iz Lozane kojim se Turska obavezala na ukidanje hilafeta.
Spomenuti događaji utrli su put za ukidanje hilafeta. Narodna stranka je organizirala nekoliko sastanaka kako bi se razgovaralo o ovom pitanju. Na kraju su donijeli konačnu odluku o njegovom ukidanju. Novine ”Vatan” su, u jednom od svojih brojeva, objavile vijest koja je zatekla i iznenadila stanovnike Turske i cijelog islamskog svijeta. Naime, novine su objavile kako je poslanik iz grada Urfa, ”šejh” Sifat-efendi u ime šesdeset poslanika u Narodnoj skupštini podnio zahtjev o ukidanju hilafeta, te protjerivanju halife i njegove porodice iz Turske.
Sjednica parlamenta ili Narodne skupštine Turske otvorena je 01. 03. 1924. godine. U svom uvodnom obraćanju, Mustafa Kemal rekao je: ”Ako ovaj narod želi sačuvati Republiku, sada i zauvijek, onda se mora odlučno suprostaviti svim vrstama napada i nasrtaja na Republiku.”
Nakon toga je, 03. 03. 1924. godine, održana sjednica turskog parlamenta na kojoj je definitivno izglasano ukidanje hilafeta. Sjednica nije trajala više od tri i pol sata, a već je bila donesena odluka o ukidanju hilafeta koji je postojao i trajao više od 1. 300 godina.
Sljedeći dan, 04. 03. 1924., halifa Abdul-Medžid i njegova porodica su protjerani iz Turske, nakon što im je sva imovina oduzeta.
Hilafet prvog halife muslimana, Ebu Bekra r.a. trajao je dvije godine i tri mjeseca, a hilafet posljednjeg halife muslimana, trajao je godinu i tri mjeseca.
Izvor: www.islamstory.com
