Rusija otvoreno sarađuje sa kurdskim separatističkim snagama kako bi osujetili Erdoganov plan uspostavljanja sigurnih zona u Siriji, poručujući Ankari da se Kremlj pita o razvoju situacije u toj ratom razorenoj zemlji.
Prije šest mjeseci, kada su predsjednici Rusije i Turske postigli okvirni sporazum o rješavanju krize u Siriji, činilo se da je kraj rata na vidiku. Da je zaživio, dogovor bi bio istinski revolucionaran, ali početkom ove godine pokazalo se da je propao, a sirijsko ratište postalo je velika šahovska tabla na kojoj se Recep Tayyip Erdogan i Vladimir Putin igraju ratnih igara.
Ruski predsjednik je želio da njegov sirijski saveznik umaršira u strateški važan grad Halep, na sjeveru Sirije i okonča prisustvo opozicionih snaga u posljednjem velikom urbanom uporištu u zemlji.
Erdogan je želio da Rusi pomognu Turskoj da slomi ambicije kurdskog YPG-a o nezavinsoj državi duž sirijske granice sa Turskom, i u uspostavljanju sigurnosne zone u Siriji u koju bi bilo premješteno oko 2,3 miliona sirijskih izbjeglica koji se od 2011. godine nalaze u Turskoj. Plan je bio da se očisti područje na sjeveru Sirije koje je pod kontrolom IDIŠ-a i da se na njemu uspostavi željena sigurnosna zona.
Putin je prešutno odobrio turske operacije u pograničnom gradu Džerablusu u avgustu prošle godine, što je predstavljao prvi dio turske operacije Štit Eufrata. Sigurna zona na koju je Rusija pristala trebala je uključivati i grad Azaz, na udaljenosti od 88 km zapadno od Džerablus, koji se, također nalazi blizu sirijsko-turske granice. Erdogan se držao svog dijela sporazuma, a što je omogućilo Asadovim trupama da pregaze Halep u decembru prošle godine.
Jasno je da Putin i Erdogan trebaju jedan drugog, ali nedugo nakon što je Donald Trump zasjeo u Ovalni ured, nešto je pošlo po zlu. Erdogan je, čini se, u novom predsjedniku SAD-a vidio novu nadu, pa se postepeno počeo distancirati od ranijih obaveza prema Putinu, dok su trupe Štita Eufrata marširale na teritorije koje nisu bile uključene u sporazum između dvojice državnika prošlog ljeta, odosno koje su trebale ostati u sferi ruskog utjecaja.
U novembru 2016. godine, snage Štita Eufrata, na veliko nezadovoljstvo Moskve, napredovale su prema gradu El Bab, 30 km južno od turske granice. Tri mjeseca kasnije, glasnogovornik turske vlade je rekao da će se turske operacije zaustaviti nakon zauzimanja El Baba, tvrdeći da Turska nema daljnjih ambicija u Siriji. No, Erdogan je ubrzo zapanjio Ruse izjavom: “Čini se da je u pitanju nesporazum u komunikaciji. Ne postoji takva stvar kao što je zaustavljanje nakon zauzimanja El Baba. Nakon toga, postoji Manbedž i Rakka.”
Manbedž se nalazi zapadno od Eufrata i kontrolu nad njim su prošlog avgusta od IDIŠ-a preuzele kurdske milicije sa određenim brojem arapskih boraca u svojim redovima, poznate kao Sirijske demokratske snage (SDF), podržane od strane SAD-a. Rakka se nalazi na sjeveroistočnoj obali Eufrata i od 2014. je de facto glavni grad IDIŠ-a.
Prisustvo kurdskih separatista u Minbedžu predstavlja direktnu prijetnju turskoj nacionalnoj sigurnosti, s obzirom da su glavni stub SDF-a tzv. Kurdske zaštitne jedinice (YPG), sirijski ogranak PKK-a.
Prošlog mjeseca, govoreći iz Bahreina, Erdogan je poručio da je krajnji cilj turskih operacija na sjeveru Sirije osvajanje 5.000 kvadratnih km, za uspostavljanje sigurne zone, obećavši da će to uključivati i Rakku, koja se nalazi duboko u sirijskoj unutrašnjosti, više od 100 km istočno od Halepa.
Prošlog mjeseca Štit Eufrata uz pomoć turske vojske je preuzeo kontrolu nad El Babom i počeo pripreme za marš na Manbedž i Rakku.
“Ruski medvjed” povlači svoj potez
Prvi odgovor Rusije bio je usmjeravanje Asadovih snaga prema El Babu iz pravca juga i zauzimanje Tadeha, oko 3 km od Baba. Asadove trupe tu su se zaustavile u očekivanju daljnjih naređenja. Zatim, ruski avioni su bombardirali turske položaje u blizini El Baba, ubivši četiri vojnika i odbijajući da upute izvinjenje ili opišu incident kao “slučajni pogodak”. Umjesto toga, oni su za to okrivili tursku vojsku rekavši da su Moskvi dostavili neispravne koordinate svojihe pozicija u Siriji i tvrdeći da turske snage ne bi trebale biti na mjestu gdje su pogođene.
Podižući sukob na sasvim novi nivo, Rusi postižu sporazum sa tzv. Vojnim vijećem Manbedža, ogranakom SDF-a, po kojem bi kurdske milicije predale Asadovoj vojsci kontrolu nad nekoliko sela zapadno od Manbedža da se zaustavi “turski plan invazije”, nazivajući u službenoj komunikaciji tursku vojsku i jedinice Štita Eufrata “bandama”, a Asadove snage “državnim snagama,” što je izuzetno naljutilo Erdogana.
Erdogan je razgovarao telefonom sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, tražeći da SAD spriječi kurdski napredak prema Rakki i prekine američko prisutstvo u Manbedžu. No, Trump ne samo da je to odbio, nego je svojim kurdskim saveznicima ispunio njihove zahtjeve za dodatnim naoružanjem, dostavivši snagama SDF-a protutenkovsko oružje, detektore mina i drugu vojnu opremu koju su tražili.
Stvari su za Tursku postale još gore kada su operativci CIA-e na sastanku održanom na jugu Turske krajem februara ove godine, poručili sirijskim opoziconim jedinicama da će izgubiti svaki oblik američke pomoći ukoliko u roku od dvije sedmice ne formiraju jednu jedinstvenu vojnu strukturu. To zamrzavanje pomoći, pored ostalih, obuhvatilo je i grupe Fejlekuš-Šam (Šamski korpus, na zapadu poznat kao Sham Legion), koja broji oko 4.000 boraca, ideološki bliskih Muslimanskoj braći, a aktivni su u pokrajini Halep; te Jaysh Al Nasr, oružanu grupa koja uživa tursku podršku, a broji oko 5.000 boraca aktivnih u pokrajini Hama.
Činjenica da SAD povlači podršku ovim grupama, dok će i dalje podržavati i naoružavati SDF je loša vijest za Turke, kao što je loša i činjenica da SDF sada u potpunosti sarađuje sa Moskvom i Damaskom.
U avgustu prošle godine, glasnogovornik SDF-a Talal Selo je rekao: “Nema pregovora s Rusima. Naš savez je sa Sjedinjenim Državama i ne dolazi u obzir komunikacija sa bilo kojom drugom stranom.” No, u pravom trenutku Putin je glasno i jasno poručio da je to prošlost i da Rusi sada otvoreno sarađuju sa kurdskim separatistima kako bi osujetili Erdoganov plan uspostavljanja sigurnih zona, podsjećajući Ankaru da od Kremlja zavisi razvoj situacije u ratom razorenoj Siriji i da nema te šema koja može proći ako je Moskva nije odobrila.
Autor: Sami Moubayed (Sirijski historičar i istraživač u Centru za sirijske studije na Univerzitetu St. Andrews.)
Preveo: Abdullah Nasup
