SAFF

Kako su me šiije proglasile za imama El-Mehdija

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Ajatolah Ebul-Fadl el-Burku'i

Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Neko će možda reći: Da li je moguće da su, zaista, sve predaje o temi imama El-Mehdija koje smo citirali, a koje su zabilježene u šiitskoj literaturi – i pored njihovog mnoštva –  apokrifne i izmišljene? Ja bih na ovo pitanje ovako odgovorio: Čak i ako bi broj predaja od strane onih koji se u hadiskoj nauci tretiraju kao nepoznati prenosioci, dostigao stotine hiljada, sve one ne vrijede ni jednog groša i na njih se može primijeniti poznato pravilo koje spominju islamski učenjaci: ”Možda glasovitost (čuvenost) nema nikakvog osnova.”

Mi smo u našem vremenu gledali vlastitim očima i slušali vlastitim ušima kako hiljade ljudi prenosi određene vijesti i predaje, ali se kasnije ispostavilo da te vijesti i predaje nemaju osnova i da su one obične laži i narodne izmišljotine. Naprimjer, kada je Šah napustio Iran, došao je jedan ajatolah koji je u očima ljudi bio primjer pravde i pobožnosti, pa su neki ljudi proširili vijest da su lik tog ajatolaha vidjeli na Mjesecu u uštapu. Milioni ljudi su to prenosili kao da se to stvarno desilo i da je to istina, a onda se otkrilo da je to bila puka laž koja je korištena kao politička propaganda.

Ili, na primjer, u islamskoj literaturi (sunijskoj i šiitskoj) zabilježene su predaje o Hidru, čovjeku koji se spominje u kazivanju o Musau, a.s., i koliko je samo bilo ljudi koji su tvrdili da su sreli Hidra i da su mu postavljali određena pitanja, kao i da je vođa pravovjernih Alija, r.a., prenio dovu direktno od Hidra i da je svog prijatelja Kumejla, r.a., podučio toj dovi.

Koliko je sufijskih šejhova koji su tvrdili da su vidjeli Hidra i da ih je on ogrnuo svojim ogrtačem, te da su od njega uzeli znanje. Koliko je onih koji sebi pripisuju svetost ili imama islama koji su tvrdili da su sreli Hidra i da su prenijeli određene predaje od njega, iako je sve to čista laž i protivno je Kur'anu i islamskom učenju. Nijedan musliman, koji istinski vjeruje u Kur'an, ne može prihvatiti te predaje o susretima sa Hidrom, jer je Allah, dž.š., objavio u Kur'anu, Svom posljednjem poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s.: ”Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?” (El-Enbija’, 34.)

Ono što oko vidi prethodnica je onome što uho čuje

Ispričat ću vam priču koja se dogodila meni lično sa pet stotina umno zdravih muslimana koji su tvrdili da su u jednoj noći, u toku jednog sijela (predavanja), vidjeli imama El-Mehdija (Imamuz-zeman). Naime, živio sam u Komu i tada sam imao 35 godina. Nosio sam turban (imamu) i prepoznatljivi ogrtač kao što to rade svi šiitski klerici. Trebao sam otputovati do luke Bushehr, a odatle otploviti do Indije. Sjeo sam u autobus koji je prevozio putnike do spomenute luke.

Autobus se zaustavio u selu Abadeh, između Isfahana i Širaza. Sunce je već bilo zašlo i vrijeme je bilo jako hladno, pa su putnici požurili u kafanu da popiju vruć čaj i da nešto toplo pojedu. Ja sam želio da prvo klanjam akšam-namaz, pa sam ušao u džamiju pored kafane u kojoj je bila velika skupina ljudi (bilo ih je više od pet stotina). Pošto su bili klanjali akšam-namaz, svi su sjedili i čekali nekog učenjaka (vaiza) koji im je trebao držati vjersko predavanje. Zbog toga su posebno osvijetlili mesdžid i naručili su veliki samovar pun čaja kako bi se prisutni mogli poslužiti. Klanjao sam akšam-namaz i upitao ljude pored mene šta i koga čekaju?

Rečeno mi je da čekaju vjerskog učenjaka koji je otišao u mjesto Eqlid i ne znaju kad će se vratiti. Razmišljao sam da bi možda bilo dobro da se popnem na minberu i da im kažem nekoliko riječi o Tevhidu, o Allahu, dž.š., s ciljem da im približim i objasnim tu tematiku i da zaradim sevab. Tako sam i učinio. Popeo sam se na minberu i održao im predavanje koje je trajalo nekih pola sata. Smatram da sam im spomenuo vrlo važne stvari o temeljima naše vjere, potkrepljujući to sa nekoliko ajeta koje sam im citirao. Pošto je vrijeme odmora bilo isteklo, ja sam sišao sa minbere i izašao iz mesdžida. Vidio sam da su ostali putnici već bili ušli pa sam i ja požurio da sjednem na svoje mjesto. Autobus je odmah krenuo u pravcu luke. Kasnije će se ispostaviti da su ljudi u džamiji uživali u mom govoru i da ih se moje predavanje mnogo dojmilo. Onda su jedni drugima rekli: ”Ovaj čovjek je izvanredan vaiz i govornik i on je stotinu puta bolji od onoga kojeg čekamo. Šta nas sprječava da ga zamolimo da ostane kod nas deset dana i da nam drži predavanja, pa da se ljudi u našem gradu okoriste njegovim znanjem.”

Zatim su, nakon što sam ja izašao iz džamije, poslali nekoliko ljudi da mi to predlože, ali sam ja već bio otputovao. Tražili su desno i lijevo, ali me nisu mogli naći. Ušli su u kafanu koja je bila pored džamije, ali ni tamo nisu ništa saznali o meni. Nakon svega toga, rekli su jedni drugima: ”Ovaj čovjek je otišao na nebo, ili je propao u zemlju.” Vratili su se u džamiju i obavijestili su prisutne da je čovjek koji im je držao predavanje, zapravo imam El-Mehdi kojeg su toliko iščekivali sa željom da ga vide, pa je opet nestao čim je izašao iz džamije.

Ljudi su počeli tugovati i plakati, udarali su se po grudima, uzvikujući: ”O gospodine! O očekivani imamu! Žrtvovali bi za tebe naše živote! Došao si među nas u džamiju, a nismo te prepoznali!”

Ostali su u takvom stanju i u takvom zanosu do jutra. Onda su poslali telegram nekim imamima i učenjacima u Širaz i obavijestili ih da im se ukazao imam El-Mehdi u njihovoj džamiji, da im je održao dirljivo i nadahnuto predavanje, a zatim je opet nestao. Priča se brzo proširila i imami i hatibi u džamijama počeli su da je prenose narodu. Govorili su im sa najvećim žarom i oduševljenjem o pet stotina ljudi koji su složni u mišljenju da su u selu Abadeh, u tamošnjoj džamiji, vidjeli imam El-Mehdija.

Sljedeći dan i ja sam, u jednoj džamiji u Širazu, slušao tu istu priču koju je sa posebnim oduševljenjem pričao imam te džamije, ali se nisam usudio objasniti ljudima pozadinu i suštinu te priče.

Ako ovo znamo, onda ćemo lahko shvatiti zašto je El-Medžlisi napunio svoje knjige predajama nepouzdanih i nepoznatih prenosilaca, koje su vjerodostojne tačno onoliko koliko je vjerodostojna priča koju je prenijelo pet stotina ljudi da su svojim očima vidjeli i svojim ušima slušali imama El-Mehdija.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA