Autor: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah u Kur’anu je objavio: ”A tebe smo (Muhammede) kao milost svjetovima poslali.” Niko ne može poreći činjenicu da je danas islam, a samim tim i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao poslanik islama, postao top tema kako u muslimanskim, tako i u nemuslimanskim sredinama i državama. O islamu danas govore i pišu muslimani i nemuslimani, dobronamjerni i zlonamjerni, teolozi, filozofi, sociolozi, psiholozi, političari, vojno-politički analitičari, novinari, umjetnici i kvaziumjetnici, stručnjaci i diletanti.
Nudimo li drugima pravu sliku islama
I dok se u muslimanskim redovima vode žučne rasprave oko različitih interpretacija islama, gdje svako pokušava argumentirati i odbraniti vlastitu interpretaciju, tvrdeći kako je ona na tragu razumijevanja i interpretacije prvih, odabranih generacija muslimana, a osporavajući drugačiju interpretaciju kao nevjerodostojnu, reduciranu i metodološki potpuno neprikladnu za islam kao Božiju objavu koja u sebi nosi duh univerzalnosti i savremenosti (svevremenosti), na drugoj strani, u neislamskim sredinama i državama, također se vode žestoke rasprave, doduše više na društveno-političkoj nego na teološkoj razini, za i protiv islama. Jedni (oni su manjina) ne vide ništa sporno da islam i muslimani obitavaju u zapadnim društvima koja sebi pripisuju pluralizam, demokratiju, toleranciju i koja barem deklarativno zagovaraju ideju suživota i multikulturalnosti. Drugi pak (oni su većina u Evropi) u islamu vide opasnu prijetnju Zapadu i zapadno-kršćanskoj civilizaciji, pa zadojeni i opijeni mržnjom, šire laži i antiislamsku propagandu, predstavljajući Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u liku militantnog vođe čijom idejom i praksom su inspirirani ekstremisti u muslimanskim redovima koji su na toj ideji izgradili doktrinu tzv. islamskog terorizma i sveopćeg rata i borbe protiv nemuslimana. Umjesto kritike i polemike sa, rekli bismo, sudbinskim neprijateljima islama, čija su i srca i oči slijepe, pa neće da prihvate istinu o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i poslanicu s kojom je poslat, a koja bi ih izliječila i život učinila smislenim i sretnim, citirat ćemo poznatog britanskog nobelovca Thomasa Carlylea koji je o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: “Velika je sramota za svakog da, u ovom dobu, sluša kvalifikacije tipa: ‘Islam je lažna vjera i Muhammed je varalica i lažac’. Čini mi se da svijet nije zapamtio lažnijeg i bolnijeg mišljenja od njihovog. Jer, Muhammedove riječi i djela prezentiraju nam njega kao milostivog prijatelja ljudskog roda, našeg zajedničkog, blagog i nježnog brata, sina naše pramajke i praoca.” Nas ovdje ipak zanima nešto drugo. Naime, u ovoj hutbi povodom Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođendana želimo kazati da smo mi muslimani, upravo zbog naših različitih i često pogrešnih interpretacija islama i nedosljednosti u praktičnoj primjeni islamskog učenja i sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, umnogome uskratili nemuslimanima pravo da upoznaju stvarni lik i djelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zbog skučenosti prostora, želimo spomenuti samo nekoliko moralnih vrijednosti i vrlina koje su krasile Muhammeda, sallallahu aljehi ve sellem, i koje su temelj njegove poslanice, a koje mnogima od nas itekako nedostaju. To su: samilost, pravednost, hrabrost i povjerljivost.
O ljudi, ja sam vama poslata milost
U ajetu koji smo na početku hutbe citirali, Allah, dž.š., obavještava nas da je poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao milost svim svjetovima, i kao da želi reći da je njegova poslanica sama milost i ništa više. A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za sebe je govorio: ‘’O ljudi, ja sam vama darovana milost!’’ (Hakim) Prije svega Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je milostiv i blag prema svojim sljedbenicima. Znao je dugo ostajati na sedždi i moliti Allaha za spas i sreću svoga ummeta. Na Sudnjem danu učinit će sedždu ispod Arša i neprestano će doviti i moliti Allaha dok mu ne bude rečeno: ‘’Podigni glavu! Traži, dat će ti se, zauzimaj se, tvoje zauzimanje bit će uvaženo.’’ On će na to reći: ‘’O Allahu, moj ummet, moj ummet!’’ (Buharija) Da, on se istinski brinuo zbog nas, bio je pun sažaljenja, rastuživali su ga ljudski grijesi i skretanja sa puta Istine. I tu brigu će pokazati i sutra kada bude stajao na Sirat-ćupriji i govorio: ‘’Gospodaru, spasi, spasi!’’(Muslim) Zatim, on je bio milostiv i prema munaficima ili licemjerima koji su se javno pokazivali kao muslimani, a ustvari su bili nevjernici. Iako je znao njihova imena i znao je da spletkare protiv njega i njegovih ashaba, nikada ih javno nije otkrio i oni su na onaj svijet otišli a da se za njihova imena nije saznalo, osim imena njihovog vođe. I ne samo to, Poslanik je, kada je umro vođa munafika, Abdullah ibn Ubejj, skinuo svoj ogrtač i dao ga njegovom sinu da njime pokrije mrtvo tijelo svoga oca. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, milost nije zaobišla čak ni nevjernike i najljuće protivnike. Kada je pobjedonosno ušao u Mekku, vidio je jednog idolopoklonika kako drhti od straha, jer se bojao muslimanske osvete zbog zlodjela koja je prema njima počinio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prišao mu je i blago rekao: ‘’Čovječe, znaj da sam ja sin žene koja je jela hljeb u Mekki.’’(Ebu Davud) Toga dana, Halid ibn Velid nije se mogao suzdržati a da ne zaprijeti nevjernicima. On je naišao pored vođa plemena Kurejš i rekao im: ‘’Ovo je dan pokolja!’’ Čuo je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: ‘’Ne, nego je ovo dan milosti!’’(Buharija) Istog dana došao je i Osman ibn Talha sa ključevima od Kabe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo ih je, otključao Kabu, klanjao namaz, a zatim je ključeve vratio Osmanu ibn Talhi, koji je još uvijek bio mušrik, i rekao mu: ‘’Uzmi ih, oni pripadaju tvojoj porodici i od vas ih neće uzeti osim zulumćar.’’ Osman je vjerovatno volio da je propao u zemlju nego što je čuo te riječi, jer se prisjetio onoga dana kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio usamljen, utjerivan u laž i odbačen, i kada je tražio ključeve od Osmana, a on je odbio da mu ih da. Tada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Kako ćeš se ponašati onoga dana kada se ključevi nađu u mojoj ruci i kada ja budem odlučivao kome ću ih dati?’’ Osman je rekao: ‘’Ako Kurejšije dožive taj dan, to će biti dan njihovog poniženja.’’ Odgovorio mu je: ‘’Ne, nego će to biti dan njihovog ponosa i napretka.’’ Podsjetio ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na taj dan, rekavši: ‘’Osmane, vidiš li da se obistinilo ono što sam ti najavio?’’ Osman je razumio poruku, pa je rekao: ‘’Ja svjedočim da si ti Allahov poslanik.’’ Uistinu je njegova milost bila ključ kojim je otključavao kapije ljudskih srca.
I neprijatelji su ga zvali El-Emin – Povjerljivi
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je milostiv bez slabosti, ponizan, a ne ponižen, mudžahid i vojskovođa koji se nije bojao susreta sa neprijateljem, ali koji nikada nije varao, politički vođa koji nikada nije lagao, njegovi oponenti bili su sigurni u njegovu iskrenost i povjerenje. Bio je pravedan i povjerljiv čak i prije poslanstva. Zbog toga su ga zvali El-Emin – Povjerljivi. Mnogobrojne su predaje i primjeri iz njegovog života koji to potvrđuju. U jednoj od tih predaja spominje se da je jedan židov posudio novac Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, pa je nakon izvjesnog vremena došao da traži svoj novac iako rok za vraćanje duga nije bio istekao. Osim toga, on je postupio vrlo grubo i s ciljem da ga uvrijedi, rekao je Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: ”Vrati mi moj novac! Zaista vi iz porodice Hašim ne vraćate dug na vrijeme.” Tada je prema njemu ustao Omer, r.a., htijući ga udariti i kazniti zbog takvog ponašanja, ali ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spriječio, rekavši: ”Omere, obaveza je dužniku da vrati dug, i ti si u ovom slučaju trebao posavjetovati i mene i njega; mene da vratim dug i da se zahvalim židovu što mi je posudio novac, a njega da potražuje svoj novac na uljudan način.” Nakon toga vratio je židovu novac i uz to mu dao još i hediju (poklon). Taj velikodušni postupak impresionirao je židova i on je na licu mjesta primio islam. Nije samo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio takav. On je na uzvišenim principima islamskog morala odgojio generaciju ashaba, svojih drugova, koji su snagom tog ahlaka također osvajali ljudska srca od mašrika do magriba. Tragovi njihovog islamskog ponašanja, koje je bilo u znaku pravednosti i poštenja, ostali su do danas, da svjedoče to grandiozno i nadasve plemenito ljudsko djelo. Engleski diplomata James Porter u svojoj knjizi ‘’Pet godina u Damasku’’ s posebnim divljenjem spomenuo je da je u 18. stoljeću u gradu Busri naišao pored kuće jednog židova i rečeno mu je da je tu u vrijeme halife Omera, r.a., bio sagrađen mesdžid, pa ga je Omer, r.a., dao srušiti jer je bez pitanja sagrađen na tuđem posjedu.
Poslat sam da usavršim moral kod ljudi
Iako ga je Allah počastio istinskom pobjedom, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije hodao nadmeno i oholo kao što to rade zemaljski vladari, niti je ponižavao ljude i tražio da strahuju od njega zbog njegove veličine i da mu sa strahopoštovanjem iskazuju posebne počasti. Ni po kakvim vanjskim znakovima nije se izdvajao i razlikovao od drugih ljudi. Po nekoliko noći bi prošlo a u njegovoj kući ne bi se naložila vatra. Vezao je kamen za stomak od gladi, i ako ne bi našao ništa za jelo, rekao bi svojim ukućanima: ‘’Ja danas postim.’’ Kada ne bi bilo ništa drugo za jelo osim hljeba i sirćeta, govorio bi: ‘’Divan li je umak sirće.’’ Eh kada bismo se mi ovako ponašali, i kada bi se ovako skromno, ali dostojanstveno, ponašale naše vođe, političke i vjerske, zatim ministri, poslanici i drugi rukovodioci koji se deklariraju kao muslimani, umjesto formalnog proslavljanja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođendana uz mevlude, šerbe, baklavu i tufahije, ne bi bilo prosperitetnije države od BiH ni sretnijih građana od bh. građana, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadali. To su samo neki od principa poslanice islama sa kojom je došao i kojoj nas je podučio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. To je poslanica koja je namijenjena čovjeku, i kompletan njen sadržaj je u znaku težnje da čovjek bude sretan i da ostvari korist i spas na oba svijeta. To je vjera za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao da je lahka i da odgovara ljudskoj prirodi. Vjera koja ne baca u depresiju i beznađe čak ni okorjele grješnike, i koja nikada ne prekida slamku spasa i nade pred onima koji su posrnuli i skrenuli s pravog puta, već im širom otvara vrata nade i povratka. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Onaj ko se pokaje od grijeha kao da ga nije ni počinio.” Zar postoji veći podstrek na optimizam i nadu, i ljepši poziv na što brže pokajanje i vraćanje u okrilje Allahove milosti. Zato, ako želimo da opravdamo i potvrdimo našu pripadnost islamu i da ostvarimo sreću na dunjaluku i spas na ahiretu, i da lik i djelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovu poslanicu prikažemo u pravom svjetlu, zbog čega će i drugi željeti da nam se pridruže i da se ukrcaju na lađu spasa, onda se i srcem i dušom moramo vratiti na stazu islama za koju je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Ostavljam vas na stazi čije su noći bijele kao i dani. Sa nje neće skrenuti osim očiti stradalnik.’’
