Ko je dužan obaviti hadždž?

611

Pripremio: Hafiz Dževad Gološ

Islamski učenjaci u svojim djelima spomenuli su preduvjete obaveznosti hadždža, koji kad se ispune i nađu kod osobe, ona postaje obavezna obaviti hadždž. U sljedećim redovima spomenut ću te preduvjete shodno onome kako su ih spomenuli učenjaci hanefijskog mezheba u svojim djelima. Na samom početku bitno je istaći da su učenjaci hanefijskog mezheba napravili razliku između preduvjeta obaveznosti (šurutu el-vudžub) i preduvjeta obaveznosti obavljanja (šurutu vudžubi el-edai). Ako se kod osobe nađu preduvjeti obaveznosti, hadždž joj postaje obavezan, pa makar ga ne bila u stanju obaviti (npr., zbog bolesti). U slučaju da se kod osobe nađu preduvjeti obaveznosti, a nije ga u stanju obaviti, onda je obavezna oporučiti da se za nju obavi hadždž, ako ne obavi hadždž prije smrti. Sve vrste ovih preduvjeta spomenut ću bez njihovog detaljnijeg pojašnjavanja.

Preduvjeti obaveznosti

Učenjaci hanefijskog mezheba spomenuli su sljedeće preduvjete obaveznosti:

  • islam
  • sloboda
  • razum
  • punoljetstvo
  • vrijeme
  • troškovi puta
  • znanje o obaveznosti hadždža.[1]

Preduvjeti obaveznosti obavljanja koje su učenjaci hanefijskog mezheba spomenuli u svojim djelima jesu sljedeći:

  • zdravlje
  • nepostojanje prepreke za obavljanje hadždža, kao da osoba bude u zatvoru ili ima zabranu putovanja
  • sigurnost puta
  • pratnja muža ili mahrema (osobe s kojom je ženi zabranjeno sklopiti brak) kad je u pitanju ženska osoba
  • da žena nije u iddetu (periodu nakon prestanka braka), bilo da se radilo o iddetu zbog smrti ili razvoda.[2]

Učenjaci hanefijskog mezheba spomenuli su još jednu vrstu preduvjeta, a to su preduvjeti ispravnosti obavljanja (šurutu sihhati el-edai). Oni moraju biti ispunjeni da bi hadždž bio valjan. U njih spadaju:

  • islam
  • ihram
  • vrijeme
  • [3]

Greške prilikom poimanja obaveznosti odlaska na hadždž

Zbog pogrešnog poimanja navedenih vrsta preduvjeta, veliki broj ljudi upada u određene greške kad je u pitanju poimanje hadždža. Od većih takvih grešaka jest razumijevanje toga kada je osoba obavezna obaviti hadždž. Već smo naveli da su preduvjeti obaveznosti hadždža islam, sloboda, razum, punoljetstvo, vrijeme, troškovi puta i znanje o obaveznosti hadždža. Značenje ovih preduvjeta jest da je osoba koja je musliman i koja je slobodna (tj. nije rob), razumna i punoljetna i ima toliko imetka da može snositi troškove puta na hadždž obavezna otići na hadždž.

Ovu osobu od obavljanja hadždža može spriječiti to da se kod nje ne nađu preduvjeti obaveznosti obavljanja, a to je da bude bolesna ili spriječena tako što ne može putovati (jer je, npr., u zatvoru) ili ne može dobiti vizu za hadždž ili put kojim se ide na hadždž nije siguran (npr., ratna djelovanja na području preko kojeg se prolazi) ili se strahuje od razbojnika ili ako ženska osoba nema pratnju (mahrema) ili je u iddetu zbog smrti muža ili razvoda. U svim ovim stanjima osoba ne može obaviti hadždž, ali je zato obavezna ostaviti oporuku da se za nju obavi hadždž, kako je već navedeno.

Međutim, ako za punoljetnog i razumnog muslimana ne postoje spomenute prepreke, obavezan je otići na hadždž ako ima toliko imetka da može snositi troškove hadždža. Postavlja se pitanje: šta se podrazumijeva pod troškovima hadždža? Ovo je jedno od najbitnijih pitanja vezanih za spomenute preduvjete jer upravo zbog njegovog poimanja veliki broj ljudi pogrešno razumijeva ova obavezu. Mogućnost plaćanja troškova puta na hadždž učenjaci hanefijskog mezheba tumače tako da je to osoba ima toliko imetka da može platiti:

  • troškove putovanja na hadždž (odlaska i povratka) prijevoznim sredstvom koje dolikuje toj osobi
  • troškove za smještaj, hranu i piće na hadždžu
  • troškove izdržavanja porodice do njegovog povratka.

Ako osoba ima toliko imetka koliko je potrebno za ove troškove, obaveza joj je otići na hadždž. Naš glasoviti alim i muderris, Muhammed Seid Serdarević, govoreći o mogućnosti plaćanja troškova hadždža, veli:

“(…) svakom slobodnom muslimanu i muslimanki koji su zdravi, pametni, dorasli i imućni toliko da mogu, dok odu i dođu, izdržavati sebe i familiju kod kuće i platiti prevozne troškove na željeznici, parobrodu, avionu, konju, devi itd., ne dirajući pri tome u imovinu koja je njima potrebna, kao kuća, pokućstvo i sl.[4]

Iz svega navedenog lahko razumijemo koliko je pogrešno shvatanje ljudi koji, nakon što su postali obavezni otići na hadždž, odlažu njegovo obavljanje. Pravdanja time da čovjek “još nije duhovno spreman”, strahom da “neće očuvati hadždž” ili da treba završiti još neke “bitne poslove” nemaju ama baš nikakvo utemeljenje u šerijatu. Štaviše, u suprotnosti su s kur'anskim i hadiskim tekstovima, koji jasno ukazuju na obaveznost obavljanja hadždža. Među njima je i hadis koji je zabilježio imam Tirmizi u svom Sunenu od Ibn-Omera, radijallahu anhu:

عن ابن عمر قال: جاء رجل إلى النبي صلى الله عليه وسلم فقال: يا رسول الله، ما يوجب الحج؟ قال: «الزاد والراحلة

Došao je čovjek Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kazao: “Šta hadždž čini obaveznim?”, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Opskrba i jahalica”.[5]

Imam Tirmizi u svom Sunenu također je zabilježio da se od Alije, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

من ملك زادا وراحلة تبلغه إلى بيت الله ولم يحج فلا عليه أن يموت يهوديا، أو نصراني

 

“Ko bude imao opskrbu i jahalicu na kojoj može doći do Allahove Kuće, a ne obavi hadždž, ako hoće, neka umre kao Židov ili kršćanin.”[6]

Imam Bejheki u svom Sunenul-kubrau zabilježio je predaju od Omera, radijallahu anhu, gdje kaže:

ليمت يهوديا أو نصرانيا يقولها ثلاث مرات رجل مات ولم يحج وجد لذلك سعة وخليت سبيله

“ʼNeka umre kao kršćanin ili Židovʼ – to je ponovio tri puta – ʼčovjek koji umre, a nije obavio hadžd

[1] Vehbi Sulejman el-Gavdži, El-kafi fi el-fikh el-hanefi, str. 726, 728.

[2] Isto, str. 728, 730.

[3] Isto, 730.

[4] Fikhul-ibadat, str. 184. Učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da, ako čovjek ima kuću koja mu nije potrebna, obavezan ju je prodati i tim novcem otići na hadždž (El-Kafi, str. 731).

[5] Sunenu Tirmizi, 3/168.

[6] Sunenu Tirmizi, 3/167. Veliki broj učenjaka ocijenio je ovaj hadis slabim, neki čak i lažnim (mevdu’), međutim, hafiz Ibn-Hadžer rekao je da hadis ima “osnovu i da se odnosi na onoga ko ohalali neobavljanje hadždža” (Et-Telhis el-habir, 2/426).