Piše: hfz. Imad el-Misri
Nacionalna država, koju su Arapi upoznali u dvadesetom vijeku, gotovo da je iščezla, raspada se i nestaje, a njeno mjesto zauzimaju razne vjerske organizacije i naoružane milicije, koje su utemeljene na sektaškoj i tekfirskoj ideologiji. U centralnom Iraku i jednom dijelu Sirije, vlast drži IDIŠ, kao globalna tekfirska organizacija, Južni Irak i Bagdad nalazi se pod kontrolom šijskih milicija, dok kurdskim dijelom Iraka suvereno upravljaju kurdske militantne grupe poznate kao ”pešmerge” (dobrovoljci). Vodeću riječ u Libiji imaju dvije militantne organizacije ”Fedžru-l-islam” i ”Ensaru-š-šeria”. Veći dio Jemena okupirali su Husi, šijsko-zejdijska grupacija, za koju se, još donedavno, smatralo da je, po svojim vjerskim ubjeđenjima, najbliža jemenskim sunijama. Ova grupacija ”preko noći” se pretvorila u ljutog neprijatelja sunija, želi zauzeti cijeli Jemen i podijeliti ga na dva dijela, južni i sjeverni. Zanimljivo je da su Husi, iznenada i bez prethodne najave, nakon velikih vojnih uspjeha i trijumfa nad vlastitom državom, promijenili ime u ”Ensarullah” (Božiji pomagači), najverovatnije po uzoru na libanonski šijski ”Hezbolah” (Božija partija), kao da je nepisano pravilo da svaka arapska organizacija, bila ona vojna ili vjerska, ima svog stranog nalogodavca, koji njome upravlja i kojem ona ispostavlja račune.
Zajedničko obilježje svih tih organizacija i vojnih milicija jeste da one, u suštini, odbacuju lojalnost vlastitoj nacionalnoj državi, ili domovini, a u isto vrijeme sklapaju tajne saveze sa drugim državama, koje ih kasnije vojno i materijalno podupiru, i između njih se stvara jedna vrsta ideološke ”pupčane vrpce”.
Sve arapske države, sa manje ili više odstupanja, prošle su kroz isti scenario. Evo uzmimo za primjer Jemen. Tamo su Husi prvo razapeli svoje šatore ispred zgrade ministarstva unutrašnjih poslova, telekomunikacija i energetike, blokirali državni aeorodrom u Sani i objavili da će blokada državnih institucija trajati do ispunjenja njihovih zahtijeva. Nakon što su njihovi zahtijevi odbijeni, pokušali su zauzeti Južni put, koji glavni grad Sanu povezuje sa južnim pokrajinama, bogatim petrolom. To je dovelo do intervencije državne vojske, koja je, uz upotrebu sile, deblokirala državni aerodrom, jer je blokada aerodroma značila blokadu Jemena i njegovu potpunu odsječenost od ostatka svijeta. U oružanim sukobima ubijeno je nekoliko pripadnika husijske zajednice, i svi znamo kako se dalje odvijala situacija.
Preciznijom analizom aktuelnih dešavanja u arapskom svijetu, doći ćemo do sljedećih zaključaka:
1. Zahtijevi za podjelom, secesijom i predajom vlasti militantnim organizacijama i milicijama postoje isključivo u državama sa republičkim uređenjem, ali ne i u kraljevinama;
2. Različite organizacije, etničke i vjerske skupine, prije revolucije, žalile su se na nepravdu i represiju arapskih režima. Nakon što su oni preuzeli (preoteli) vlast, da li se desila promjena na bolje? Da li sada ima više pravde, blagosti i milosti? Ili je situacija sa provođenjem pravde, zaštitom ljudskih prava, postala još gora i ozbiljnija? Treba li nam, u odgovoru na ovo pitanje, bolji primjer od onoga što radi IDIŠ i šijske milicije u Siriji i Iraku?
3. Arapske nacionalne vlade su, bez sumnje, zakazale na polju zdravstva, obrazovanja, razvoja, poljoprivrede, industrije, turizma i na svim drugim važnim poljima, ali sada, nakon što su vlast u Iraku, Siriji, Libiji i Jemenu, preuzele vojne hunte i milicije, spomenuti aspekti civilnog života ne samo da nisu unaprijeđeni, nego su u potpunosti uništeni.
4. Nacionalne države su provodile represiju i nepravdu prema određenim skupinama ili organizacijama, koje su im se javno suprostavljale i govorile o nepravdi vladara i režima, a nakon što su na vlast došle vojne organizacije i milicije, nepravda je obuhvatila sve, bez izuzetka.
IDIŠ-ovi vojnici su ubili neke pripadnike kršćanske manjine, veći dio protjerali, a onima koji su ostali živjeti pod njihovom vlašću, nametnuli su džizju; izvršili su masovne progone Jezida i rušenja šijskih džamija. S druge strane, šijske milicije, su, nekad u ime mezheba, a nekada iz nekog drugog motiva, počinile strašne zločine nad iračkim sunijama, a pojedine njihove gradove i sela su pretvorile u pustoš. Ni jedni ni drugi se nisu zadovoljili nepravdom prema svojim protivnicima, nego su jedni drugima dizali u zrak džamije zajedno sa klanjačima, groblja i mauzoleje, i sve to su smatrali svojim velikim uspjehom i dikom.
5. Nijedna organizacija niti milicija, bar po onome što su dosada pokazali, u svom konceptu upravljanja državom, nije demonstrirala niti jedan od važnih civilizacijskih aspekata, blio da je u pitanju medicina, industrija, proizvodnja, poljoprivreda ili neki drugi aspekt. Nisu u stanju napraviti jedan historijski film, a kamoli više od toga. Za razliku od njih, nacionalne države su pokazale i napravile puno toga, i pored činjenice da je u svemu tome bilo korupcije i favoriziranja određenih krugova.
6. Većina organizacija i milicija, koje su ostvarile vlast na određenim područjima, nemaju državotvornu svijest niti uređen sistem i pravila vladanja. Sve one se nalaze u nekoj vrsti regionalne ovisnosti, iz koje crpe svoju vojnu, političku i materijalnu moć.
7. Većina vojnih organizacija i naoružanih milicija, direktno ili indirektno, zagovaraju podjelu država, kojima vladaju, i ne zanima ih pitanje globalnog jedinstva islamskog ummeta, a kako i bi, kada one, sve svoje neistomišljenike, smatraju nevjernicima. Njihov najveći interes je interes skupine ili organizacije, veći od interesa domovine i jedinstva.
8. Cilj spomenutih organizacija je da postanu moćnije i jače od svojih država. Mi trenutno imamo situaciju da Libanonom ne upravljaju libanonske vlasti, nego Hezbolah, Irakom ne upravlja iračka vlada, nego IDIŠ i šijske milicije, i svi oni su sretni zbog toga i nastoje svim silama održati postojeće stanje.
”Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!‘‘ (Prijevod značenja, Alu Imran 8.).
Zapaljen mu automobil: Novinar “Stava” napadnut i otet u Crnoj Gori
18 Februara, 2024
