Krivo mjerenje uzrok je nereda u društvu

492

Piše: Dr. Selman ibn Fehd el-Avde

Pojam mizana i vezna (komparacije, vaganja, ravnoteže, poređenja) spominje se Kur'anu, u različitim jezičkim formama, 23 puta. Ako bismo izvršili klasifikaciju ajeta u kojima je upotrijebljena jedna od tih formi, dobili bismo pet skupina ajeta koje, svaka na svoj način, ili iz svog ugla, govore o ovom pojmu i akcentiraju neki od njegovih aspekata.

Kazna i nagrada zbog zrna gorušice

Prva skupina su ajeti koji govore o veznu i mizanu na Sudnjem danu, tj. vagi kojom će biti vagana djela pojedinaca na Sudnjem danu, kada će kod nekih prevagnuti tas dobrih, a kod drugih tas loših djela, nakon čega će prvi u Džennet, a drugi u Džehennem. Prema ovoj vrsti vage trebamo se odnositi tako da se još na ovom svijetu pripremimo za nju i vršimo obračun vlastitih djela, prije nego što ih ona bude obračunavala. U tom smislu su i riječi Omera, radijallahu anhu: ”Svodite račun sami sa sobom, prije nego što ga neko drugi bude svodio, i vagajte svoja djela, prije nego što ona budu vagana, i pripremite se za najveće ispitivanje.” Allah, dželle šanuhu, rekao je: ”Tada će ispitivani biti, i nijedna tajna vaša neće sakrivena ostati.” (Prijevod značenja El-Hakka, 18.) Ovaj aspekt vaganja naglašen je u sljedećim kur'anskim ajetima: a) riječima Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije (ar. mevâzîn, mn. mîzân) postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija, 47.) Spomenute su terazije (vage, mevâzîn množina od mîzân), koje će svakom pojedincu, zasebno, djela vagati, i dât im je epitet ”ispravnosti” (ar. qist) ili apsolutne pravednosti, što dodatno potvrđuju riječi ”pa se nikome krivo neće učiniti”, tj. neće se teretiti za ono što nije uradio, ali isto tako, prema principu koji ističe završni dio ovog ajeta ”ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi”, ništa od njegovih djela neće biti zanemareno i neće promaći njenoj strogoj preciznosti; b) riječima Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”Mjerenje (ar. el-vezn) toga dana bit će pravedno: oni čija dobra djela prevagnu, oni će šta žele postići; a oni čija dobra djela budu lahka, oni će, zato što dokaze Naše nisu priznavali, stradati” (El-Ea'raf, 8.-9.); ”Oni čija dobra djela budu teška (sekulet mevâzînu), oni će želje svoje ostvariti, a oni čija dobra djela budu lahka (haffet mevâzînuhu), oni će posve izgubljeni biti, u Džehennemu će vječno boraviti” (El-Mu'minun, 102.-103.); ”Onaj u koga njegova djela budu teška – u ugodnu životu će živjeti, a onaj u koga njegova dijela budu lahka –  boravište će mu bezdan biti” (El-Karia’, 6. – 9.). Prethodna tri ajeta govore o tome da će svaki pojedinac imati vlastitu vagu djela, koja će ili biti ispunjena dobrim djelima ili prazna i rasterećena, od čega u potpunosti ovisi njegov uspjeh ili propast. Govorom o onosvjetskom vaganju djela, Kur'an nas podsjeća na bitnu ovosvjetsku realnost – ljudsku rastegnutost između dobra i zla, manjkavost i sklonost ka grijehu, te da kakvoća njegove završnice znatno ovisi o kakvoći prevagnjujućih djela. Njima se, ujedno, čovjek uči da bude odmjeren i vaga svaku svoju riječ i sud koji donosi o drugima, da se čuva nepravde i pristrasnosti, i da ne sudi o ljudima samo na osnovu njihovih pogreški, jer je to put propasti i prezira, kojim može krenuti samo onaj kojem pomanjkava bogobojaznosti i u čijem srcu plamti oholost, koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definirao kao ”odbacivanje istine i potcjenjivanje (omalovažavanje) ljudi”. Čovjek se ne smije stavljati u poziciju sudije, a ako se nekada nađe u situaciji da nekome sudi, obaveza mu je da bude oprezan, ozbiljan, precizan, pravedan i objektivan. Prenosi se da je Šafija rekao svome učeniku Rebiu’: ”O, Rebi’, dobro odmjeri svaku svoju riječ.”

Kur'anska vaga između pretjerivanja i zakidanja

Druga skupina su ajeti u kojima se govori o Šuajbovom narodu, njegovom zakidanju na vagi i litri, i o kazni koja ih je zadesila zbog toga. Kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja: ”A Medjenu – njegova brata Šuajba. ‘O narode moj’ – govorio je on – ‘Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri (mikjal) i na kantaru (mîzân) mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete”’ (El-Ea'raf, 85.); ”I Medjenu – brata njihova Šuajba. ‘O narode moj’ – govorio je on – ‘Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O narode moj! Pravo mjerite na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po Zemlji praveći nered” (Hud, 84.-85.); ”A na kantaru ispravnom mjerom mjerite” (Eš-Šuara, 182.). Šuajb, alejhis-selam, narod kojem je poslat, kroz dijalog koji neprekidno vodi s njim, poziva da ne zakidaju na litri i kantaru, da ljudima ne čine nepravdu, i upozorava ih da bi eventualne posljedice takvog postupanja mogle biti nered u društvu, širenje opće nepravde i prevare.

Treća skupina govori o pravilnoj vagi i ravnomjernosti, na kojima se temelji Allahovo stvaranje i postupanje. Kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja: ”A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom (mevzūn) raste.” (El-Hidžr, 19.) Svjedoci smo toga da u cijelom kosmosu vladaju ravnoteža, ravnomjernost i sklad.

Putem četvrte skupine, svim ljudima, upućuje se stroga naredba da budu pravedni u vaganju, i zabranjuje im se da na vagi zakidaju i nepravilno vagaju. Kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja: ”…i da se imetku siročeta ne pribli‍žavate, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane, i da krivo na litru i na kantaru ne mjerite – Mi nikoga preko njegove mogućnosti ne zadu‍žujemo – i kad govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika, i da obaveze prema Allahu ne kršite – eto, to vam On naređuje da biste to na umu imali” (El-En'am, 152.); ”Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru! To je bolje i posljedice su ljepše” (El-Isra, 35.).

Znanje i zdravo racionalno prosuđivanje

Peta skupina tretira vaganje u značenju opće pravednosti i njene nužnosti u svim stvarima, bile one materijalne ili apstraktne prirode, na individualnom ili kolektivnom planu. Kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja: ”A nebo je digao. I postavio je terazije (mîzân), da ne prelazite granice u mjerenju (mîzân) – i pravo mjerite i na teraziji (mîzân) ne zakidajte!” (Er-Rahman, 7. – 9.). Tj. spustio je pravednu vagu (mîzân) sa nebesa. Ona se u ovim kratkim ajetima čak tri puta spominje, a još se spominje i vaganje (vezn) i ispravno postupanje (qist). Mudžahid, u komentaru riječi: ”I postavio je terazije (mîzân)”, kaže: ”tj. postavio je pravednost”, a Katade, u komentaru riječi ”da ne prelazite granice u mjerenju (mîzân)”, kaže: ”O čovječe, budi pravedan prema drugima, onako kako ti voliš da oni prema tebi budu, daj svakome njegovo pravo, kao što i sam potražuješ vlastito pravo. Samo pravednost može donijeti dobro ljudima.” Ibn Abbas često je govorio: ”O skupino namjesnika, preuzeli ste dvije stvari, zbog kojih su propali oni koji su prije vas bili – litru i vagu.” Allah, dželle šanuhu, propisao je pravednost, pojasnio je ljudima njenu bit i učinio ju je omiljenom i dragom ljudskim srcima, Svoj vjerozakon (Šerijat) utemeljio je na njoj, naredio je postupanje u skladu sa njenim smjernicama, i prihvatanje sredine, između pretjerivanja i zakidanja. Na zabranu pretjerivanja upućuju riječi ”da ne prelazite granice u mjerenju (mîzân)”, dok na zabranu zakidanja upućuju riječi ”i na teraziji (mîzân) ne zakidajte!” Sredina je između toga dvoga – ”i pravo mjerite”.

U drugom ajetu, Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja, kaže: ”Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije (mîzân) objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali – a gvo‍žđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi – i da bi Allah ukazao na one koji poma‍žu vjeru Njegovu i poslanike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, uistinu, moćan i silan.” (El-Hadid, 25.) Tajna spominjanja knjige i terazije u istom kontekstu, Allah najbolje zna, leži u činjenici da zaduživanje ili obavezivanje (ar. teklif) šerijatskim propisima počiva na dvjema bitnim stvarima: vjerodostojno prenesenom zakonskom tekstu, tj. knjizi, i zdravom racionalnom prosuđivanju, tj. teraziji. Nerazumna osoba ne može nikada biti objektom šerijatskih obaveza, jer se ispravnost, argument, pravda i korist ne mogu dokučiti bez razuma. Rekao je El-Izz ibn Abdus-Selam: ”Većinu ovosvjetskih koristi i šteta ljudski razum može spoznati i dokučiti, a većina propisa je tog tipa.” Ovo nas nužno vodi zaključku da mora postojati ravnoteža (vaga) između poštivanja zakonskog teksta i postupanja po njemu i oslanjanja na vlastite intelektualne i racionalne sposobnosti, što je kroz historiju, za mnoge, bila gotovo nerješiva enigma. Da se radi o jednostavnom i logičnom pravilu, a ne nerješivoj enigmi, pojašnjavamo činjenicom da nas ovo pravilo uči da Šerijat ne traži od nas nemoguće i ne govori o nečemu što je nepojmljivo ljudskom razumu, niti oponira zdravom ljudskom prosuđivanju, nego je on u skladu sa ispravnom vagom i mjerom (mîzânom). U osnovi se ne može govoriti o koliziji između vjerodostojne tradicije i zdravog razuma, jer svako od to dvoje ima vlastito polje djelovanja. Navedenim ajetima iz sure Er-Rahman i sure El-Hadid kao da se želi ukazati na to da se ljudi, kada je u pitanju njihov odnos prema mizanu (pravednom vaganju i postupanju), dijele u četiri kategorije: prva, oni koji pravedno vagaju i postupaju, za njih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pravednici će na Sudnjem danu biti na minberima od svjetlosti” (Muslim); druga, oni koji prelaze mjeru u vaganju i postupanju, čine nepravdu ljudima, njima slijedi žestoka kazna; treća, oni koji zakidaju na vagi i u postupcima, ne staju na stranu istine i ne pomažu u borbi protiv laži; i četvrta, oni koji se ne rukovode određenom vagom i koji rade sve za čime im se ukaže prilika, oni žive od nepravde i na njoj temelje svoju sreću, njima se upućuje argumentovan poziv i savjet: ”Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali…”, a ako oni ne urode plodom, u njihovom sprečavanju i odbijanju od nepravde, kao opcija, ne isključuje se i upotreba sile – ”a gvo‍žđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi”.

Neprestana težnja za boljim i kvalitetnijim

Pravda je najveća vrijednost, na njoj opstoje nebesa i Zemlja, dunjaluk i ahiret, s njom su došli svi poslanici i radi njenog utemeljenja objavljene su sve knjige, zbog toga je obaveza svih vjernika uspostava pravde na privatnoj i kolektivnoj razini. Pravednost mora postojati u odnosu prema samome sebi, prema ženi i djeci, prema prijateljima i neprijateljima, i prema svemu ostalom. Čovjek ne može ostvariti potpunu pravdu, za to mu je potrebna velika Allahova pomoć. Bitno je da se ne zadovolji svojim trenutnim stanjem, ne pomisli nijednog trenutka da je dovoljno pravedan, i da konstantno preispituje svoje zaključke, zadovoljstvo i ubjeđenje, mišljenja i stavove, rezultate svog umnog i intelektualnog rada, u svjetlu vlastitih znanstvenih potencijala, i upravlja ih u skladu sa istinskim vjerovanjem, i korigira u skladu sa zahtjevima vremena. Ono što se smatra pravdom u određenom slučaju, možda nije pravda u nekom drugom, što je odgovaralo jučerašnjim potrebama, možda ne odgovara današnjim. Ispravno vaga onaj koji se drži sredine, između onih koji hrle ka svemu što je novo, slijepo prihvataju kritiku, i pomanjkava im pouzdanja u vlastite kvalitete, i onih koji su kruti, žive rutinskim životom i kategorično odbijaju bilo kakvu promjenu, korekciju i preispitivanje onoga na čemu se trenutno nalaze, bojeći se za vlastiti ugled i gubitak simpatizera.

Značenje vaganja (poređenja, komparacije) sadrže još neki kur'anski izrazi, kao što je izraz i'tibar (uzimanje pouke) koji je u suri El-Hašr spomenut u imperativnoj glagolskoj formi i'tebiru (uzmite pouku), a na drugim mjestima u Kur'anu u formi glagolske imenice i'bret (pouka). Evo ajeta iz sure El-Hašr: ”On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku (fa'tebiru), o vi koji ste obdareni!” (Prijevod značenja El-Hašr, 2.) Neki učenjaci uzeli su ovaj ajet kao dokaz utemeljenosti analogije (kijasa) kao šerijatskopravnog argumenta, jer je analogija vid uzimanja pouke. Analogija je izjednačavanje ogranka sa osnovom u propisu, zbog zajedničkog im povoda. Šta bi mogla biti analogija u ajetu koji smo naveli? Moglo bi biti to što ajet poziva na razmišljanje o povodu njihovog progona, a on je loša namjera i djelo, a čitatelju i učaču time se daje na znanje da će ista sudbina snaći svakoga onoga ko slično postupi. Analogija je ništa drugo do vaganje (upoređivanje), koje ako se čini na ispravan i pravedan način, bez dodavanja i oduzimanja, ima potporu u Šerijatu, jer Šerijat ne pravi razliku između identičnih stvari, kao što ne izjednačava i ne spaja različite stvari, on svakome i svemu daje njegovo pravo.

Apsolutni i relativni sistem vrednovanja

S druge strane, postoje ajeti u Kur'anu koji govore o konkretnoj i određenoj vrsti ovosvjetskog vaganja (odabira, poređenja, preferiranja) – vaganja između dobrog i boljeg u riječima i postupcima, kao što su riječi Allaha, dželle šanuhu, u prijevodu značenja: ”…koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su pametni” (Ez-Zumer, 18.); ”I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. ‘Primi ih svojski, a narodu svome zapovjedi da se pridr‍žava onoga što je u njima ljepše!’ A pokazat ću vam i zemlju grješnika” (El-Ea'raf, 145.).

Ajeti ukazuju na to da se pravni subjekt može naći pred više opcija i rješenja, i da je na njemu tada da odabere ono što je najprimjerenije, najbolje i najkorisnije. Birati se može između jednog od tri ponuđena načina pokajničkog iskupa, više dozvoljenih stvari, između osvete i praštanja, i drugih stvari. Sistem vrednovanja (određivanje dobrog i boljeg) može biti konačan, stalan i nepromjenjiv, kao što je slučaj sa vrednovanjem djela čije su mjesto i pozicija među drugim djelima određeni i definirani jasnim šerijatskim tekstom, oni su stalni i ne prihvataju promjenu, slično je sa stepenima vjere, od kojih je najveći ihsan (obožavanje Allaha kao da Ga vidimo), niži od njega je iman, a najniži je islam; a može biti relativan, podložan promjeni i razlikovati se ovisno o situaciji, vremenu, osobi i okolnostima, tako je nekim ljudima bolje da se bave naukom, nekima trgovinom, nekima misionarstvom, a nekima nečim drugim. Koju će nauku čovjek izučavati, ovisi o potrebi i zahtjevima vremena, njegovim personalnim kvalitetima i sposobnostima.