Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ
U ovom tekstu pokušat ću se dotaći jedne veoma bitne i delikatne teme, a to je ”budućnost hanefijskog mezheba u Bosni i Hercegovini”. Umjesto uobičajenog uvoda želim samo reći da se iskreno nadam da će svako ko je dobronamjeran razumjeti poruku ovoga teksta, a nedobronamjerni neka razumijevaju onako kako sami žele. Ovo ističem samo iz razloga što smatram da je jedna od najvećih bolesti našega vremena to što ljudi čitaju, slušaju i razumijevaju onako kako oni žele, a ne onako kako je to htio pisac ili predavač.
Od vremena dolaska islama na ove prostore pa “donedavno” u pravnom aspektu muslimani ovih prostora pridržavali su se hanefijskog mezheba. Nema sumnje da su naši alimi i muderrisi imali doticaja i s drugim mezhebima i da su ih dobro poznavali, međutim, nije preneseno da su ljudi ovih prostora praktikovali neki drugi mezheb osim hanefijskog. Ovo nije slučaj samo s našim podnebljem. Naime, u velikom dijelu islamskog svijeta muslimani praktikuju samo jedan mezheb, bilo da je to tako od samog dolaska islama na te prostore ili da se kroz historiju mijenjalo, pa da se iz raznih razloga ustalila praksa slijeđenja i prakticiranja samo jednog mezheba.
Također, izvršna vlast na ovim prostorima od početka dolaska islama praktikovala je samo hanefijski mezheb, bilo da je riječ o osmanlijskoj upravi ili Islamskoj zajednici, na koju su prenesene ovlasti javnog ispoljavanja i predstavljanja islama. Želim kazati da je ovo potpuno prihvatljiva stvar, jer se gotovo svaka zemlja u islamskom svijetu pridržava samo jednog mezheba kad je u pitanju javno ispoljavanje i praktikovanje vjere i vjerskih propisa. Prihvatanje jednog od četiri mezheba kao načina javnog praktikovanja islama ne samo da je prihvatljivo nego je potrebno i nužno, jer, kada se ne bi pridržavalo jednog od četiri mezheba, to bi impliciralo da su zagovarači takve ideje i prakse dosegli stepen samostalnog idžtihada, što je s jedne strane teško prihvatljivo.
Bošnjački alimi i muderrisi bili su vrsni poznavaoci hanefijskog mezheba i u tumačenju pravnih propisa striktno su se držali govora i mišljenja učenjaka dotičnog mezheba koja su bila spomenuta u referentnim djelima hanefijskog mezheba.
Kao što sam rekao, stanje opisano u prethodnim redovima trajalo je “donedavno”, tačnije, do perioda prije posljednjeg rata i oružane agresije na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Od tog perioda, iz više razloga, ljudi s ovih prostora dolaze u doticaj i s drugim mezhebima. Neki odlaze na studije gdje se izučava ili prevladava drugi mezheb, neki odlaze kao izbjeglice u sredine gdje žive muslimani koji praktikuju drugi mezheb, pa na takav način upoznavaju i počinju praktikovati i druge mezhebe. Zatim, posljednjih godina, s pojavom raznih društvenih mreža, ljudima se otvorila mogućnost upoznavanja i sa drugim mezhebima i islamskim pravnim školama, tako da mogu slobodno kazati da se odnos i pogled na mezheb potpuno mijenja. Ta razlika jasno se uočava u tome što smo imali period kada su ljudi striktno slijedili samo jedan mezheb i kada su alimi, muderrisi i muftije tumačili i izdavali fetve po samo jednom mezhebu, a da ih ljudi uopće nisu pitali za dokaze u pogledu izrečenih stavova i mišljenja, za razliku od trenutne situacije kada muslimani, bez obzira gdje živjeli i koji je mezheb na snazi u toj državi, s velikom lahkoćom mogu upoznati i druge mezhebe i njihove dokaze. U svemu tome i sama priroda onoga koji pita (el-mustefti) potpumo se promijenila, jer sada se za svaki odgovor želi znati dokaz. Ova pojava nije isključivo vezana samo za naše podneblje nego je ovo gotovo identično u svim dijelovima islamskog svijeta. Naprimjer, tamo gdje žive muslimani malikijskog mezheba, islamski učenjaci su davali odgovore i izdavali pravne decizije ili fetve shodno onome što je spomenuto u referentnom malikijskom djelu Muhtesar el-Halil, tamo gdje su živjeli sljedbenici hanbelijskog mezheba, učenjaci su se, naprimjer, pridržavali onoga što je spomenuto u djelu Zadu el-mustakne'a, u područjima gdje je dominantan šafijski mezheb, učenjaci su se držali stavova tog mezheba koji su sabrani u djelu Er-revda, i sl.
Međutim, po mom skromnom mišljenju, mi trenutno imamo krizu hanefijskog mezheba na našem prostoru, jer sve veći broj ljudi slijedi neke druge mezhebe i pored činjenice da se hanefijski mezheb najviše slijedi u islamskom svijetu i da je to mezheb o čijoj ispravnosti i validnosti nema nikakvog spora ni dileme. Moja glavna namjera prilikom pisanja ovog teksta bila je da kažem da danas na našim prostorima postoji veliki broj onih koji pozivaju hanefijskom mezhebu i ukazuju na nužnost njegovog slijeđenja, ali se s pravom postavlja pitanje da li takvi, svojim pozivanjem i načinom na koji to čine, možda udaljavaju ljude od hanefijskog mezheba.
Ja ću, isključivo sa aspekta vlastitog razumijevanja ove problematike, pokušati dati svoj odgovor na ovo pitanje.
Prvo, osnovni i ključni problem jest to što većina onih koji danas brane mezheb gotovo ga uopće i ne poznaju. I vjerovatno većina njih nikada nije ni pročitala u cijelosti osnovna djela hanefijskog mezheba, kao što su: Nūrul-idâh, od Ebul-Berekata, El-ihtijar lit-ta'lil el-muhtar, od Muhameda ibn Mevduda el-Musalija, El-hidaje, od el-Merginanija, a da ne kažem da su jedno od tih djela detaljno izučavali kod nekog poznatog učenjaka, ili čak da su možda pročitali opširnija djela iz oblasti hanefijskog mezheba, poput: El-hašije od Ibn-Abidina, Bedai'u-sanâ'i el-Kâsâija i druga. Štaviše, ne bih se čudio da mnogi od gorljivih zagovornika hanefijskog mezheba nisu ni čuli za ova djela. Sve ovo ne govorim s ciljem da bih nekoga omalovažio i podcjenio, nego samo zato što mislim da je to naša realnost koja se treba popraviti.
Sa druge strane, imamo potpuno neprihvatljiv pristup pojedinaca koji pokušavaju predstaviti hanefijski mezheb kao mezheb koji se ne temelji na dokazima tako da oni koji to slušaju stiču dojam da je hanefijski mezheb, za razliku od, naprimjer, hanbelijskog mezheba, daleko od Sunneta, što naravno nije tačno. Tako se predstavljanje hanefijskog mezheba danas u našoj javnosti svelo na ove dvije skupine, one koji ga neosnovano kritikuju i one koji ga ”brane” bez da ga poznaju.
Drugo, izučavanje hanefijskog mezheba na našim prostorima svedeno je na minimum. Kad ovo kažem, mislim na podučavanje običnog svijeta hanefijskom mezhebu, a ne na njegovo izučavanje u medresama i fakultetima. Naprimjer, koliko je gradova u kojima danas možemo naći redovna sedmična predavanja na kojima se ljudi podučavaju hanefijskom mezhebu? Odgovor na ovo pitanje prepuštam čitaocu. Za svaku pohvalu je rad pojedinaca koji u zadnjim godinama ulažu trud na polju prevođenja temeljnih djela hanefijskog mezheba.
Treće, koliko se hanefijski mezheb uistinu praktikuje i tumači od strane njegovih zvaničnih predstavnika, ili još bolje, koliko pomenuti predstavnici dopuštaju da budu upitani o tome da li je njihov postupak, govor, ili fetva u skladu sa hanefijskim mezhebom, ili nije? Jer, onaj ko se poziva na mezheb i još ukazuje na nužnost njegovog slijeđenja, trebao bi svojim riječima i djelima biti primjer dosljednosti u slijeđenju hanefijskog mezheba, pa ako bude upitan o stavu mezheba, on je najpreči da dadne odgovor na postavljeno pitanje, a ako se u određenoj stvari (stvarima) ne pridržava striktno hanefijskog mezheba, onda je potrebno da pojasni zašto, tj. zašto izlazi iz okvira hanefijskog mezheba. U protivnom, postoji bojazan da će takvi više odvračati ljude od hanefijskog mezheba nego što će ih pridobijati i privlačiti njemu.
Zatim, oni koji misle da je mezheb ono što oni kažu, a ne ono što je u djelima hanefijskog mezheba, bolje im je da se proglase mudžtehidima i da ljude obavezuju da slijede njihov idžtihad, a ne da svoje postupke nazivaju hanefijskim mezhebom i tradicijom. Ovdje ću namjerno izostaviti spominjanje primjera pravnih pitanja koja se kod nas pripisuju hanefijskom mezhebu, a ta pitanja i stavove niko nije zastupao od učenjaka hanefijskog mezheba od njegovog osnivanja pa sve do danas. Još je gore to što u ovom vremenu čovjek zbog samog postavljanja pitanja je li nešto u skladu sa hanefijskim mezhebom ili nije vrlo lahko može biti optužen da ruši našu vjersku tradiciju, iako on ustvari želi da se dosljedno primjenjuje ta vjerska tradicija muslimana ovih prostora.
Stoga, moj odgovor u vezi s krizom hanefijskog mezheba u Bosni i Hercegovini, glasi: potrebno je, prije svega, da dobro naučimo hanefijski mezheb i da ga primjenjujemo kakav on jeste. Zatim, ako odstupimo od hanefijskog mezheba, da pojasnimo muslimanima razlog odstupanja i dokaz validnosti tog odstupanja, te da pojašnjavamo muslimanima na našim prostorima dokaze hanefijskog mezheba koji su spomenuti u opširnijim i kapitalnim djelima, kao i da se odustane od prakse obezvrjeđivanja hanefijskog mezheba od strane pojedinaca i ubacivanja sumnji u njegovu ispravnost i utemeljenost na kur'ansko-sunnetskim dokazima. U protivnom, postoji opravdana bojazan da će u budućnosti na ovim prostorima svi drugi mezhebi biti prisutniji i zastupljeniji od hanefijskog mezheba.
