SAFF

Kršćanski naučnik Nabil Khalife: Muslimani sunije na meti Zapada, Izraela i Irana

Facebook
Twitter
WhatsApp

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ehli sunnet je meta”Istihdafu ehli sunne” -, naslov je nove knjige Nabila Khalife, kršćanskog naučnika i istraživača iz Libanona.

Ova izvanredna studija bavi se aktuelnom društveno-političkom zbiljom Bliskog istoka i otkriva strateške planove Zapada, Izraela i Irana o prevlasti i dominaciji, te eliminaciji i iskorjenjivanju sunitskog utjecaja na Bliskom istoku.

Knjiga sadrži nekoliko poglavlja koja se bave aktuelnim događanjima u regiji, kao i sudionicima u sukobu na Bliskom istoku. Iako ova knjiga ima intrigantan i provokativan naslov, ona je u biti poziv na politički dijalog i prevenciju katastrofe širokih razmjera, prije nego se ona zaista i desi, a čije posljedice neće osjetiti samo Bliski istok. U nastavku vam donosimo nekoliko zanimljivih detalja iz uvodnog poglavlja knjige.

Ehli sunnet je meta

U ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u rubrici ”Min hasadil-usbu'i””Sedmična žetva”, koju sam, svake nedjelje, uređivao u libanonskim novinama El-amel, napisao sam podužu studiju u četiri nastavka pod naslovom: ”Otvoreni sunitsko-šiitski sukob između Mediterana i Perzijskog (Arapskog) zaliva”. Četvrti nastavak ove studije nosio je naslov: ”Na tragu priče o mogućoj promjeni karte regiona – bitka za Tripoli odredit će identitet Plodnog polumjeseca i kompletnu njegovu sudbinu.”

Priznajem da sam bio, i još uvijek sam, pod snažnim utjecajem ideja Friedricha Ratzela, njemačkog naučnika (geografa i etnografa) koje je iznio u svom referentnom djelu Geopolitika. Nema sumnje da je Ratzel otac savremene geopolitike, koji, definirajući politiku, veli: ”Politika je predviđanje.” (La politique est la prévoyance).

Budući da je čovjek biće koje ima mogućnost da politički misli, on je pozvan da vodi brigu o onome što se dešava oko njega, ali je također pozvan da unaprijedi i poboljša istraživanja i analize, te da iskoristi postojeće resurse, podatke i događaje radi kreiranja vizije za budućnost u kojoj će on imati ulogu inicijatora u stvaranju i usmjeravanju povijesti i povijesnih tokova.

Ne krijem ​​da sam bio u Parizu u drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih godina (1978.-1980.) sa ciljem da apliciram za doktorat na Sorboni (arapsko-islamska civilizacija), zatim da budem zamjenik urednika časopisa El-Mustakbel (”Budućnost”), te da rukovodim arapskim Centrom za međunarodne studije te da emitujem vijesti na “Radio Monte Carlo”. Sve to omogućilo mi je da steknem cijelovit uvid u razvoj islamske revolucije u Iranu u to vrijeme, pogotovo što je vođa revolucije imam Homeini tada boravio na periferiji Pariza (Neauphle-le-Château).

Kada je Homeini odletio iz Pariza za Teheran (februar, 1979.) da preuzme vlast, ja sam napisao poduže istraživanje koje je objavljeno u časopisu El-Mustakbel pod naslovom: ”Homeinijeva revolucija u svjetlu savremene povijesti Irana i političke filozofije islama”, i zbog njegovog značaja preveo sam ga na francuski. Dr. Jack Firey pohvalio je moj rad pred studentima političkih nauka na Sorboni, a poznati novinar Muhamed Hasanein Heikel, nazvao je sekretara časopisa, Šukri Nasrallaha i zamolio ga da mu pošalje nekoliko primjeraka tog broja, jer je i on u to vrijeme pisao knjigu o iranskoj revoluciji.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, nastavio sam upozoravati na pojavu šiitsko-sunijskog sukoba. U mom predavanju katoličkim svećenicima u gradu Rabwah (1994.) pod naslovom: ”Iščitavanje aktuelnog stanja i pozicije kršćana na Bliskom istoku”, rekao sam: ”Današnja strategija Zapada i Izraela na Bliskom istoku utemeljena je na sistemu nove regionalne dezintegracije koja odgovara Zapadu i Izraelu i ona ostavlja široki raspon (mogućnost) za demontažu islamskog svijeta kroz unošenje smutnje i izazivanje šiitsko-sunitskog sukoba”. Zatim sam, upozoravajući na složenost situacije, dodao: ”Mi, kršćani, predstavljamo granične crkve, ali nismo i nipošto ne bismo trebali biti vojnici graničari ni Izraelu, ni Zapadu. Naša je obaveza činiti sve kako bi spriječili sukob među muslimanima, jer je muslimanski mir i naš mir. Crkveni oci (patrijarsi) od danas moraju svjesno i odlučno raditi na tome, ne samo da kršćane udalje od sukoba, jer će oni biti prve žrtve, već da urade sve što je u njihovoj moći da spriječe taj sukob”.

To sam ponovio i u svojoj dvotomnoj studiji iz 1995. godine, pod naslovom: ”Geopolitika islamskog svijeta i strategija pobune”.

Ono što sam rekao na početku ovog uvoda, nisam rekao da bih se razmetao hrabrošću, već da bih skrenuo pažnju na važnost upozoravanja i predviđanja, jer, zbunjenost i iznenađenost zbog onoga što se danas događa u regiji od nasilja i terora koji provodi Idiš i drugi, pokazuje da ljudi u ovoj regiji, od političkih i vjerskih vođa, običnih građana, sekularista, pa do pripadnika različitih političkih stranaka i vjerskih skupina, više od tri stoljeća nisu svjesni šta se dešava u regionu i sa kakvim se on sistemima i strategijama suočava. Oni su živjeli u sjeni povijesti i nisu imali prave i jasne predstave o stvarnosti i smjeru u kojem ide region.

Cijeli svijet protiv muslimana sunija

Ova knjiga je skroman pokušaj da se ove stvari razjasne i postave na zdrave temelje kroz geopolitičku analizu daleko od bilo kakve ideologije, fantaziranja i sektaške pristrasnosti, te da objektivna analiza bude jedini parametar u određivanju strategije i ispravnog objašnjenja onoga što se trenutno dešava u regionu i svijetu u pogledu sljedećeg:

Prvo: Suprotstavljene snage u sukobu na Bliskom istoku – ko je tu protiv koga?

Drugo: Kakve su njihove pobude – zašto su se uključili u taj sukob?

Treće: Kakve su im namjere i ciljevi kroz sukob?

Četvrto: Koja su to geografska područja nad kojima bi svaka strana željela ostvariti kontrolu i dominaciju?

Kada sam (2013. god.) objavio ovu studiju pod naslovom: ”Ehli sunnet je meta”, mnogi su bili iznenađeni, jer su mislili, na osnovu onoga što se dešava na Bliskom istoku, upravo obrnuto (tj. da su muslimani sunije na Bliskom istoku uzeli nekoga kao metu), a sada želim izaći iz ovog ograničavanja i specificiranja tako što ću ovu studiju nasloviti realnijim, opasnijim i izazovnijim naslovom: ”Ehli sunnet nasuprot cijeloga svijeta”.

– Nasuprot kršćanskog svijeta: dva protestantska ogranka (SAD i Njemačka); katolički ogranak kršćanstva (Francuska, Italija i Evropa); ogranak Anglikanske kršćanske zajednice (Velika Britanija) i pravoslavni kršćanski ogranak (Rusija). Iz čega se dâ zaključiti da su muslimani sunije u sukobu sa zapadnom kršćanskom civilizacijom.

– Nasuprot židovskog svijeta: to je Izrael sa svojim političkim, sigurnosnim, vojnim i ekonomskim sistemima, te cionizam sa svojim ograncima i ćelijama po cijelom svijetu.

– Nasuprot iransko-šiitskog svijeta sa svim njegovim ciljevima, težnjama i ambicijama da predvodi islamski svijet i da nametne potpunu kontrolu nad istočnim Sredozemljem.

– Nasuprot indijskog svijeta: nastavak sukoba Pakistan – Indija oko otcjepljenja, sukob oko Kašmira i sunitskih grupacija u Indiji kojih ima oko 150 miliona.

– Nasuprot kineskog svijeta: počevši od problema oko pokrajine Xinjiang, preko 1,2 miliona m2, u zapadnoj Kini, pa do činjenice da u Kini živi više od 50 miliona muslimana, koji predstavljaju problem za kinesko društvo, jer se boje širenja islamskog svijeta unutar Kine.

Geostrateški ciljevi velikih sila u regionu

Ako je sunitski blok, koji čini 85% svjetske muslimanske populacije (oko 1,4 milijardi na osnovu podataka za 2014. godinu) u konfliktu, konfrontaciji i sukobu sa svim spomenutim svjetskim blokovima, šta je onda, nakon toga, ostalo od svijeta? Ostala je vrlo važna činjenica, ona na koju su mnogi zapadni istraživači skrenuli pažnju, a to je da je sunitski blok konkurencija Zapadu i da mrzi Zapad, kao što kaže poznati profesor Bernard Lewis, i da je, nakon događaja od 11. septembra 2001., postao zamjena Sovjetskom Savezu u sukobu dva suprotstavljena bloka.

Na osnovu toga, važno je, zapravo nužno, naglasiti i istaknuti temeljne geostrateške stvari koje su vezane za region Bliskog istoka, kako bismo u potpunosti razumjeli šta se dešavalo, šta se trenutno dešava i kakve će se transformacije i radikalne promjene desiti u budućnosti u kontekstu globalne regionalne strategije (makro strategije) vezane za region.

Naime, postoje tri ključna (temeljna) cilja koji se žele ostvariti:

Prvi je odstranjivanje sunitskog utjecaja na zemlje Sredozemlja i njegovo zamjenjivanje šiitskim utjecajem.

Drugi cilj je umetanje i integriranje Izraela kao prirodnog tijela (sastavnog djela) u regiji u konfederalnu državu.

I treći cilj je kontrola iračke nafte – najbolje i najobilnije nafte na svijetu (380 milijardi barela, prema najnovijim procjenama, dok se naftne rezerve Saudijske Arabije procjenjuju na 265 milijardi barela). Na osnovu ovoga lahko je razumjeti američku politiku u regionu: briga za sudbinu Izraela, očuvanje sistema i posjedovanje nafte, sunitske i šiitske podjednako, tako da Amerika u desnoj ruci drži Saudijsku Arabiju i zemlje Zaljeva, a u lijevoj ruci Iran i regionalne zemlje koje su u službi Irana. Što bi se reklo: ”Nema prednost Arap nad nearapom, osim u predaji i pokornosti.”

Fenomen zvani Idiš

Pojava islamističkih pokreta nema za cilj samo uspostavljanje Šerijata, već sučeljavanje sa Zapadom i ukidanje granica islamskog svijeta koje je iscrtao zapadni kolonijalizam, podjelivši muslimane na desetine država, a oni su ”jedan narod (ummet)”. Oni su, kako kaže Yves Lacoste, ”istinski vjernici (mu'mini) koji se ponose veličinom svoje vjere i smatraju da će jedinstvo islamskog naroda (ummeta) učiniti islamski svijet oazom napretka i geopolitičkim centrom koji će utjecati na cijelo čovječanstvo.” (Geopolitika, str. 312.)

Na osnovu toga, mnogobrojne skupine nastoje stvoriti proturječnosti i nespojivosti između dva svijeta – kršćanskog i islamskog, posebno preko mrskih diktatorskih režima, u arapskom svijetu posebno, a u islamskom svijetu općenito. Zbog toga su ove skupine izgradile strategiju iskrivljavanja slike o islamsko-sunijskom svijetu ili ono što se našoj studiji naziva ”sataniziranje ili demoniziranje sunija” (”Diabolisation du Sunnisme”), kako bi opravdali ostanak na vlasti spomenutih diktatora i kako bi spriječili Zapad od saradnje sa sunijama, te kako bi ojačali šiitske skupine u regionu.

Fenomen zvani Idiš, koji se želi predstaviti kao simbol fundamentalističkog sunitskog islama, zahtijeva naučno (sociološko-historijsko) objašnjenje, a ne samo puko opravdavanje ili osuđivanje barbarsko-terorističko-fundamentalističke pojave. To je u osnovi izraz za ”idejno nedonošće”, kako je objasnio isusovac otac Paul Noya, a pjesnik Adonis je taj izraz ugradio u svoju knjigu Es-Sebat vet-tehavvul (”Postojanost i promjena”), što bi značilo da je: ”prošlost za fundamentaliste savršena. To je prošlost (tj. razumijevanje islama prvih, prošlih generacija) koja objedinjuje: vjeru, zakon, život, etiku, temeljne vrijednosti i načela, povijest, hranu, piće i stanovanje u vrijeme džihada”. Stoga ”pobuna ne znači idenje naprijed prema inovacijama i kreativnosti, već vraćanje nazad, vraćanje sa kraja na početak. Početak je riznica savršenstva i svakog dobra, jer je suština, spoznaja i svako pozitivno iskustvo dato prvim generacijama. U onoj mjeri u kojoj se povijest udaljava od svoga izvora, u toj mjeri iz nje ističe voda života, a povećavaju se smrtonosne bakterije. Svaka inovacija je novotarija, a svaka novotarija je zabluda. Nema spasa osim u povratku na ono na čemu su bili dobri preci iz prvih genracija islama”.

Idiš, jednostavno, pokušava imitirati i oponašati ovu džihadsku prošlost u svim pojedinostima. Idiš je svoj projekat na početku vezao za zemlju Iraka i Šama, a zatim ga je promijenio i preimenovao u tzv. Islamsku državu kako bi utrli put za proglašenje hilafeta na svakom pedlju gdje žive muslimani. Njihovi prepoznatljivi termini su: Šerijat, sablja, nož, bičevanje, ropstvo, žena i nikab, kamenovanje i štićenici islamske države (ehluz-zimme). I sve pojedinosti privatnog i javnog života u kojima se kriju pozitivni detalji i negativna praksa. (U prošlosti se koristila sablja i mač, a ne mitraljaz, itd.) To je zapravo barbarizam i divljaštvo koje svakodnevno gledamo. Tako da su islamski fundamentalističko-teroristički pokreti protjerali iz islama njegov povijesni (prepoznatljivi) duh tolerancije, a umjesto njega u islam uveli duh nasilja na uštrb ljudskog života, slobode i dostojanstva. Takav trend imao je izuzetno negativan utjecaj na arapsko-islamsku civilizaciju u povijesti.

Iran uz pomoć Amerike ostvaruje svoje ciljeve u regionu

Iranska napadačka strategija, zajedno sa sirijskim režimom, Hezbollahom i drugim šiitskim snagama, proizilazi iz povijesnog tlačenja i progonstva. To je strategija koja je utemeljna na bolu i zbog toga oni koriste sve metode pronicljivosti, lukavstva i licemjerja, potpomognuti od međunarodnih snaga, i iskorištavaju sve šiitske potencijale i mogućnosti kako bi ostvarili kontrolu nad Plodnim polumjesecom kao ulazna vrata za kontrolu nad arapsko-islamskim svijetom. A isticanje palestinskog pitanja u prvi plan, predstavlja im povijesnu polugu i odskočnu dasku za ostvarivanje te kontrole.

Za razliku od šiija, sunitski muslimani, kao ogromni međunarodni blok, kao regionalne grupacije i kao države, nemaju još odgovarajuću strategiju odbrane, već samo političke stavove i izjave. Suniti, koji su gotovo uvijek bili vladari islamske države: od vremena pravednih halifa (hulefair-rašidin) do Osmanskog carstva, nisu kušali progonstvo osim u vremenu šiitsko-fatimijske vladavine. Možda oni zbog toga smatraju (na njihovu veliku žalost) da nemaju potrebe razmišljati o izgradnji strategije koja će ih zaštititi od rizika i opasnosti kojima su izloženi u fazi trenutnih globalnih izazova.

Konačno,  Perzijski (Arapski) zaljev je najnestabilnije područje na svijetu, a Bliski istok je epicentar sukoba svjetskih razmjera, a sve zbog ogromnog naftnog bogatstva, prisustva velikih sila na Bliskom istoku i oko njega, te isprepletenosti i složenosti vjerskih i nacionalnih tendencija u regionu i oko njega. Osmogodišnji rat (1980.-1988.) između Irana i Iraka nije bio, kako kaže Yves Lacoste, ”zbog desetak metara u Šat al-Arabu”, već zbog povijesnih granica između dva svijeta: arapskog i perzijskog, kao i zbog vjerskih granica između sunija i šiija. To je sukob koji poprima novo značenje i nove dimenzije u svjetlu novih realnosti sa kojima se suočavaju region i svijet. Sunijama, na čelu sa Saudijskom Arabijom, ranije nije bilo jasno da Zapad, na čelu sa Amerikom, radi na tome da oslabi muslimane sunije u korist Izraela i, naravno, u korist same Amerike, te indirektno i direktno u korist Irana. Problem Saudijske Arabije i zemalja Zaljeva je što se nalaze u dubiozi, Americi ne vjeruju, a ne mogu naći ni neku alternativnu snagu koja ima mogućnost i sposobnost da zaštiti Zaljev. To je, uistinu, prava nevolja!

Što se pak tiče percepcije i pogleda na Homeinija i njegovu revoluciju, moj profesor šehid, šejh Subhi Salih jasno je potvrdio, u intervjuu za francuske novine Le Monde, da ”to nije bila nikakva islamska revolucija, već je ona u svojoj suštini bila iransko-šiitska revolucija.” I Enciklopedia Universalis na sličan način tretira i opisuje Homeinijevu revoluciju. Tako se, na 60. stranici, navodi: ”Homeini je čovjek iz prošlosti koji želi da oživi prošlost krijući se iza revolucije koju koriste konzervativci (mule i kapitalisti) i koji promoviraju ekstremni islam, umjesto da to bude revolucija koja će stvoriti državu u kojoj bi mogli kooegzistirati vjera, napredak i demokratija”.

Ostaje još temeljno pitanje koje sažima u sebi većinu pitanja i oko kojeg se vrti sukob u regionu i koje muslimanima ne dâ mirno spavati u dvadeset i prvom stoljeću, a to je: ko će predvoditi arapsko-islamski svijet: Saudijska Arabija ili Iran?

 

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA