Piše: Dr. Hatim ibn Arif el-Avni / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ljubav prema Allahu je osjećaj koji je snažniji, djelotvorniji i trajniji od veličanja i obožavanja Allaha strahom i nadom. Jer, strah nestaje onoga momenta kad vjernik pomisli da se spasio od onoga od čega je strahovao, a nada će nestati onoga trenutka kada vjernik pomisli da je postigao ono što je želio i čemu se nadao.
A što se tiče ljubavi, ona se povećava u oba slučaja, tj. i sa spasom i sa ispunjenjem nade, i ljubav prema Allahu ne nestaje u trenutku prisutnosti osjećaja straha i nade, jer onaj koji voli ne sumnja u Onoga Koga voli, i zna da mu On želi samo dobro, bez obzira koliko bolno bilo odbijanje ili neuslišavanje njegovih dova i želja u određenom trenutku.
Ljubav je najvažniji aspekt vjerovanja i veze između roba i njegovog Gospodara, na šta aludira ajet: ”Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.” (El-Bekara, 165.)
Da je ovo ljudski govor, onda bi vjerovatno rečenica glasila: ”Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, obožavaju ih kao što se Allah obožava”, ali je u Allahovom govoru spomenuto ovo značenje s ciljem da se istakne da su neki ljudi prihvatili lažna božanstva i izjednačili ih sa Allahom, te da im se u obožavanju kumira desila najgora moguća stvar, a to je da oni kumire i izmišljena božanstva vole kao što se Allah voli, što ukazuje na najvažniji aspekt veze između čovjeka i Allaha, a to je ljubav.
Tesbih ljubavi
Strahom veličamo Allaha tražeći pomoć i zaštitu od Njegove kazne, nadom veličamo Allaha tražeći da nam usliša dove i podari ono što želimo i čemu se nadamo, a ljubavlju veličamo Allaha isključivo zbog ljubavi prema Allahu, a ne zbog bilo čega drugog.
Vjernik ne doseže stepen tesbiha i veličanja Allaha ljubavlju, osim u trenutku potpune spoznaje i svijesti o ljepoti Stvoritelja. To je ljepota Stvoritelja čiji se znakovi otkrivaju u ljepoti stvorenja, što se onda manifestuje u srcima istinskih zaljubljenika tesbihom ljubavi, koji je nedostižan za one koji veličaju i obožavaju Allaha samo strahom i nadom.
Stoga, možemo kazati da je savršeno vjerničko stanje onda kad je kod njega prisutan strah od Allahove kazne, nada u Allahovu milost i ljubav prema Allahu, dž.š.
Nada prevladava nad strahom
Kada nas je Allah u Kur'anu obavijestio da On sve obuhvata Svojom milošću i da je Njegova milost pretekla Njegovu srdžbu, to nas ne obavezuje da izjednačavamo strah i nadu, jer bi to bilo obavezivanje nečim što nismo u mogućnosti.
Međutim, nema sumnje da kada nekoga od nas duša nagovara na grijeh, tada mora prevladati strah nad nadom, a u svakom drugom slučaju vraćamo se osnovi, a to je da nadi u Allahovu milost i oprost treba dati prednost nad strahom od Allahove kazne.
Nije samo strah od kazne (kako neki misle) ono što čovjeka odvraća od grijeha i kršenja Allahovih naredbi. Možda stid od plemenitog Gospodara koji nas obasipa blagodatima može biti najbolja zapreka za grijehe. Možda ljubav može učiniti da se čovjek sustegne od onoga što ne voli Allah, više nego prijetnja Njegovom srdžbom i kaznom.
Dovoljno je nekada sjetiti se Allaha, ili spomenuti Allaha (zikr činiti), pa da se vjernik sustegne od grijeha, kao što je dovoljno spomenuti Allaha pa da nam to bude opomena i upozorenje na naš nemaran odnos prema Njemu i Njegovim naredbama. Zaista, ne treba ništa više od toga da se sjetiš Allaha kako bi izbjegao kršenje Njegove zapovijedi. Bitno je samo da ne zaboraviš Allaha, pa da istinski uživaš u Njegovoj blizini putem ibadeta koje je Allah naredio.
Dakle, samo sjećanje i spominjanje Allaha dovoljno je za uprisutnjenje svih značenja veličanja i obožavanja Allaha putem ljubavi, nade i straha, i to je dovoljno da vjerniku vrati prisebnost i da potraži utočište kod svoga Gospodara. Jer, istinski i iskreni zikrullah nikada se ne može spojiti sa nemarom neznanja o obaveznosti veličanja i obožavanja Allaha, dž.š.
