Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada muslimani govore ili pišu o Isau, alejhis-selam, i o njegovoj časnoj majci Merjemi, alejhas-selam, oni to ne čine iz kurtoazije prema drugima, niti iz potrebe da se nekome dodvoravaju. Takav govor nije retorički gest, nego čin ibadeta. To je izraz vjerovanja koje je duboko ukorijenjeno u kur'anskoj objavi i u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Naš odnos prema Isau, alejhis-selam, i njegovoj majci nije plod međureligijskog obzira, nego posljedica objavljene istine koju musliman uči u namazu, izgovara u dovi i nosi u svom srcu kao vjersko ubjeđenje.
Ime Merjeme, alejhas-selam, spomenuto je dvadeset i četiri puta u Kur'anu. Štaviše, jedna cijela sura nosi njeno ime, sura Merjem, dok jedna od najdužih sura u Kur'anu nosi ime njenog časnog porijekla, sura Ali Imran. Ova kur'anska činjenica sama po sebi svjedoči o njenom izuzetnom mjestu u posljednjoj Allahovoj objavi i posebnom poštovanju koje zauzima u srcima muslimana. Nasuprot tome, u Kur'anu nije po imenu spomenuta nijedna kćerka, supruga ni majka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dodatno pojašnjava ovu duhovnu vezu riječima: ”Vjerovjesnici su braća; vjera im je jedna, a majke su im različite. Ja sam najbliži Isau, sinu Merjeminom, jer između mene i njega nije bilo vjerovjesnika.” (Hadis bilježe imam El-Buhari i imam Muslim)
U drugom hadisu, vjerovanje u poslanstvo Isaa, alejhis-selam, spominje se kao dio svjedočenja koje vodi u Džennet. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko kaže: ‘Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga; i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik; i da je Isa Allahov rob, sin Njegove robinje, i Njegova Riječ koju je dostavio Merjemi, i duh od Njega; i da je Džennet istina, i da je Džehennem istina’ – Allah će ga uvesti u Džennet na koja god od osam džennetskih vrata bude htio.” (Hadis bilježe imam El-Buhari i imam Muslim)
Priznanje da je Isa, alejhis-selam, Allahov rob i poslanik, Njegova riječ upućena Merjemi i duh od Njega, sastavni je dio islamskog vjerovanja i svjedočenja kojim se musliman približava Allahu, dželle šanuhu.
Otuda muslimansko poštovanje prema Mesihu proizlazi iz ubjeđenja da je on čista mladica od čiste loze: sin Merjeme, kćerke pobožne Hanne i čestitog Imrana. Hanna je žena čiji zavjet zauzima posebno mjesto u kur'anskom kazivanju. Naime, ona se zavjetovala Allahu da će, ako joj podari sina, posvetiti ga službi Allahove Kuće. I kada je rodila djevojčicu, nije povukla svoj zavjet. Kur'an bilježi ovu scenu kao primjer iskrene predanosti Allahu: ”Kada Imranova žena reče: ‘Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!’ Poslije ona, kada je rodi, reče: ‘Gospodaru moj, rodila sam žensko’ – a Allah dobro zna šta je rodila – ‘a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.'” (Ali Imran, 35.-36.)
Nakon smrti njenog oca, brigu o Merjemi preuzima vjerovjesnik Zekerijja, muž njene tetke. On joj određuje posebno mjesto ibadeta, mihrab, svjedočeći njenoj ranoj pobožnosti i bogobojaznosti. Kur'an opisuje prizor koji se ponavlja: ”Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. ‘Odakle ti ovo, o Merjema?’ – on bi upitao, a ona bi odgovorila: ‘Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke.'” (Ali Imran, 37.)
Taj prizor postaje povod za Zekerijjaovu dovu. Čovjek bez potomstva, gledajući kako Allah opskrbljuje Merjemu plodovima mimo njihovog vremena, moli Gospodara da i njemu podari potomstvo, makar mimo uobičajenih uzroka. Njegova dova, zabilježena u suri Ali Imran, biva uslišana rođenjem sina Jahjaa, čije ime, kako se navodi u suri Merjem, prije njega niko nije nosio. Jahja, alejhis-selam, i njegov otac Zekerijja, alejhis-selam, ubijeni su na brutalan način od nasilnika iz Benu Israila, ostavši trajni svjedoci cijene koju su Allahovi poslanici i odabrani robovi kroz povijest plaćali.
Ovo kur'ansko kazivanje u svijesti muslimana uspostavlja jasan poredak poštovanja koji se ogleda u samom govoru o njima. Govor o Merjemi, Isau, Zekerijjau i Jahjau, alejhimus-selam, postaje govor o Allahovim odabranim robovima, a poštovanje prema njima dio je vjerovanja. U tom govoru prepoznaje se kontinuitet poslanstva, jedinstvo vjere i duboka veza između kur'anske objave i srca vjernika.
Isa, a.s., i Merjema, a.s.: između objavljene istine i iskrivljenih teoloških narativa
Način na koji se kroz historiju govorilo o Merjemi, kćerki Imranovoj, i njenom sinu Isau, alejhis-selam, razotkriva duboku razliku između islamske teološke paradigme i drugih narativa koji su vremenom bivali izloženi reinterpretacijama, polemičkim iskrivljavanjima i moralnim diskreditacijama.
Jevreji, odnosno tadašnje jevrejske vođe su za Merjemu, alejhas-selam, rekli: ”bludnica”, a mi muslimani kažemo: ”čista i čestita.”
Za nas, muslimane, Merjem, alejhas-selam, je jedna od četiri najbolje žene koje su hodale Zemljom, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Četiri najbolje žene su: Merjem bint Imran, Asija bint Muzahim – žena faraonova, Hatidža bint Huvejlid i Fatima bint Muhammed.” (Hadis bilježe imam Et-Tirmizi i Ibn Abdul-Berr)
Oni su tvrdili da je počinila blud sa Josipom drvodjeljom, da je razvratnica, a mi muslimani kažemo ono što je Uzvišeni Allah o njoj rekao u Kur'anu: ”I Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila.” (Et-Tahrim, 12.)
Zatim: ”I kada meleki rekoše: ‘O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio.”’ (Ali Imran, 42.)
Dok judaistička tradicija Isaa, alejhis-selam, i njegovu časnu majku Merjemu opterećuje teškim moralnim optužbama, islam uspostavlja sasvim drugačiji epistemološki i etički horizont u kojem se njihova moralna i duhovna čistoća uzdiže iznad uobičajenih ljudskih mjerila pohvale. U tom smislu, Merjema nije tek moralno čestita žena, nego paradigma čistoće, odabranosti i Božanske zaštite.
Slično Merjemi, u jevrejskoj tradiciji se govori i o Isau, alejhis-selam, a njegovo porijeklo se interpretira kroz optužbe o vanbračnom rođenju, čime se implicira moralna diskvalifikacija njegove majke.
Islam takve tvrdnje odlučno odbacuje i uspostavlja jasnu normativnu granicu: Isaovo rođenje čin je Božanske volje koji nadilazi prirodne zakonitosti, a ne rezultat bilo kakvog ljudskog odnosa.
Kur'anski diskurs u tom smislu insistira na analogiji stvaranja Isaa, alejhis-selam, sa stvaranjem Adema, alejhis-selam, kao što se navodi u ajetu: ”Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bî.” (Ali Imran, 59.) Kao što je Adem stvoren bez oca i majke, tako je Isa stvoren bez oca, što u oba slučaja svjedoči o apsolutnoj Božijoj volji koja kaže: ”Budi!” i ono biva.
U kontekstu historijskih narativa o raspeću i ubistvu Isaa, islam zauzima jasno i kategorično stanovište: on nije ubijen niti razapet, nego je Allahovom voljom uzdignut i spašen od onih koji su mu to pripisivali, shodno ajetima: ”I zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.” (En-Nisa’, 157.-159.)
U konačnici, islamski govor o Isau, alejhis-selam, i njegovoj majci nije polemički govor u svakodnevnom smislu, i on ne počiva na ljudskim procjenama, nego na Objavi koja se razumije kao konačna, čista i nepogrješiva riječ Božija. U tom okviru, Isa i Merjema ostaju trajno zaštićeni od moralne optužbe, uzdignuti do nivoa moralne čednosti i bezgriješnosti koju definira sâm Božanski govor.
Cionističko-evangelistički savez u sjeni eshatoloških očekivanja
Uprkos negativnom, pa čak i neprijateljskom stavu Benu Israila (Jevreja), naroda Isaa, alejhis-selam, prema njemu, njegovoj majci i vjeri s kojom je došao, te uprkos optužbi koja je stoljećima oblikovala kršćansku teološku svijest da su Jevreji ubili i razapeli Mesiju, Katolička crkva je 1965. godine, kroz deklaraciju Nostra Aetate, tokom Drugog vatikanskog koncila, službeno odbacila koncept kolektivne jevrejske odgovornosti za Isusovo raspeće. Time su odbačena vjerovanja na kojima su odrastale generacije kršćana i na kojima su se stoljećima temeljili vjerski običaji i praznici.
No, nije se zaustavilo na tome, nego je to preraslo u novi savez između evangelističke desnice u Americi i cionističke desnice u Izraelu, čije su se konture počele pojavljivati još od američkog predsjednika Regana, preko Busha starijeg i mlađeg, pa sve do Donalda Trumpa.
To je pokret fundamentalističkih evangelista u Americi koji vjeruju u skori povratak Mesije Spasitelja, i da će se njegov dolazak desiti na zemlji kojom vlada jevrejski narod. A kako se to ne može odnositi ni na šta drugo osim na Palestinu, na kojoj je osnovan cionistički entitet Izrael nakon protjerivanja njenog naroda 1948. godine, njihova podrška Izraelu – vojna, ekonomska, politička i medijska – prelazi granice razuma i gura Ameriku u ratove koje pokreće Izrael, kao što se dešava danas na Bliskom istoku.
Ovaj savez evangelističko-jevrejske desnice postao je vidljiv kroz ”Dogovor stoljeća” tokom Trumpovog prvog mandata (2017.-2021.); preseljenje američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem, legalizaciju jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i neviđenu podršku krvavoj agresiji na Gazu, usljed koje je cionistička vojska počinila stravične zločine kao i zločin genocida nad muslimanima Gaze.
Na taj način razotkriva se jedan od najupečatljivijih paradoksa savremenog religijsko-političkog trenutka. Naime, kršćani koji Isaa, alejhis-selam, smatraju temeljem svoje vjere, stupaju u savez s onima koji negiraju njegovo poslanstvo i vrijeđaju njegovu majku, dok se istovremeno suprotstavljaju muslimanima koji vjerovanje u Isaa i čast njegove majke smatraju sastavnim dijelom svoje akide (vjerovanja).
Savez istine i razotkrivanje zablude
Međutim, islamska eshatološka slika nudi drugačiji završetak te priče. U predajama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Isa, sin Merjemin, ne pojavljuje se kao saveznik onih koji ga prizivaju, nego kao saveznik ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Njegovo spuštanje na Zemlju, njegovo klanjanje iza imama muslimana, njegovo ubistvo Dedždžala i njegov život među muslimanima kao jednog od njih, predstavljaju završnu potvrdu jedinstva poslanstva i istine tevhida.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je. ”Sići će Isa sin Merjemin a njihov (muslimanski) vođa će reći: ‘Dođi, predvodi nam namaz.’ Pa će mu Isa, alejhis-selam, reći: ‘Ne, vi ste imami (vođe) jedni drugima. To je Allahova počast prema ovom ummetu.”’ (Hadis bilježi imam Muslim)
Rekao je također: ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sin Merjemin će sigurno izgovoriti telbiju u dolini Ruhā (dolina između Mekke i Medine), kao hadžija ili mu'temir, ili će spojiti hadž i umru.” (Hadis bilježi imam Muslim)
Time se njegov povratak ne prikazuje kao izdvojeni eshatološki događaj, nego kao potpuno uključivanje u duhovni prostor ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Tako će se u konačnici jasno oblikovati dva tabora. Na jednoj strani stoji tabor zablude, koji svoju snagu crpi iz teoloških iskrivljenja i političke moći, predvođen savremenim ”malim dedždžalima”, poput Trumpa i Netanyahua, kao svojevrsna preteča dolaska velikog Dedždžala. Nasuprot njemu stoji tabor koji pripremaju iskreni vjernici pod zastavom tevhida, pripremajući teren za najveći i najuzvišeniji savez – savez koji će predvoditi Isa, sin Merjemin, i imam Mehdi.
I dok jedni Mesiju iščekuju kroz prizmu pogrešnih očekivanja i grade sotonistički savez, Isa, alejhis-selam, po Allahovoj odredbi, staje uz one koji ga priznaju onako kako ga je Allah opisao: kao Svoga roba i poslanika. Upravo s njima učestvuje u konačnom razotkrivanju zablude utjelovljene u liku Dedždžala, kojeg će lično usmrtiti kod vrata Ludd u Palestini, čime će se obznaniti konačni trijumf istine i poraz zablude.
