MILIVOJ BEŠLIN: Tijesna veza između zločinaca Mladića i Draže Mihailovića; Šta je prvo urađeno nakon genocida u Srebrenici…

342

Piše: MILIVOJ BEŠLIN

Hstorija, kao nauka, nema onoliko pravilnosti koliko imaju prirodne nauke. Ali jedno od zakonitosti je da nema masovnih zločina u historiji modernog doba iza kojih nije stojala državna sila i/ili ideologija koja je pokretala mase da čine zločin. Individualizaciju krivične odgovornosti za počinjene zločine nikako ne bi trebalo miješati sa političkom odgovornošću ideologije, vjerske ili nacionalne, u čije ime su zločini počinjeni. Svaki pokušaj deetnifikacije genocida bio bi već totalna kontradikcija. Još od definicije genocida koju je dao Rafael Lemkin, genocid je podrazumijevao uništenje određene nacionalne, etničke ili religijske grupe, baš zato što je identitetski određena kao drugačija. Dakle, zločin se čini samo zbog nacionalne ili etničke pripadnosti žrtava. Čak i ako žrtve nisu sebe jasno percipirale kao dio stigmatizovane grupe predviđene za , počinioci zločina, najčešće pripadnici konkurentske nacionalne ili vjerske ideologije, svojim će im postupcima „učitati“ identitet. Nasilje je često generator etničke ili religijske identifikacije žrtava, kako je to odlično pokazao američko-kanadski istoričar Maks Berholc. Upravo će strašni i masovni zločini nad Bošnjacima tokom prve ratne, 1992. godine, od relativno fluidnog, često višestrukog i kod mnogih nedovršenog „muslimanskog“ identiteta, kako je glasila zvanična odrednica u Jugoslaviji, načiniti da se procesi nacionalne identifikacije učvrste djelovanjem dželata koji su javno, jasno i otvoreno djelovali u ime ideologije srpskog nacionalizma. Najbolju definiciju događaja često daju sami akteri. Ratko Mladić je rekao da osvojenu Srebrenicu „poklanja srpskom narodu“ sa idejom da se „osvetimo Turcima na ovom prostoru“.

Historijski kontinuitet

Navedeni ciljevi Ratka Mladića i srpskog nacionalizma u ratovima 1990-ih nisu ni novi, ni originalni. Upravo je to jedan od snažnijih dokaza da i stratezi i počinioci genocida imaju i naciju i ideologiju. Naime, kada vođa četničkog pokreta Draža Mihailović u Instrukciji svojim komandantima Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću (20. decembar 1941), piše: „stvoriti Veliku Srbiju“ … „čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“ … „čišćenje Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa“… teško da ima nekoga ko ne prepoznaje neprekinuti idejni kontiniutet izražen kroz nepromenjene ciljeve te ideologije do ratova 1990-ih godina. Ili kada komandant Limsko-sandžačkih četničkih odreda Pavle Đurišić šalje izvještaj Draži Mihailoviću 10. januara 1943. “Akcija na desnoj obali Lima u srezu Bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrđenom planu. Rezultat ove borbe je: Potpuno su uništena sljedeća muslimanska sela (nabrajanje…) Ukupno 33 sela. Žrtve: muslimana boraca oko 400; žena i djece oko 1000. Moral kod muslimana je potpuno opao.” Nesumnjivo je riječ o neporecivom idejnom i političkom kontinuitetu i nepromijenjenim ciljevima nacionalističke idelogije, sprovođenim “u ime nacije” u ratovima četrdesetih i devedesetih godina 20. vijeka.

Vrhunac politike istrebljenja muslimanskog stanovništva, cilja koji nije bio novi u agendi ideologije srpskog nacionalizma, desio se posljednje ratne – 1995. godine. U julu, nakon pada Srebrenice, zone pod zaštitom UN, izvršen je masakr nad, po onome što do sada znamo, 8.372 muškaraca, dječaka i staraca, samo zbog toga što su bili bošnjačke nacionalnosti. Bio je to vrhunac politike zločina koji je primijenjen u ratu u BiH, događaj koji će i Haški tribunal i stalni Međunarodni krivični sud, ali i parlamenti gotovo svih demokratskih zemalja na svijetu proglasiti genocidom – izvan svake sumnje! Ipak, srebrenički genocid nije izolovan događaj, još manje incident ili anomalija tokom rata u BiH. Zauzimanje Srebrenice i masakr tako širokih razmjera nad preko 8.000 ljudi za nedjelju dana bio je tragični kontinuitet i nastavak nacionalističkog ratnog pohoda bosanskih Srba potpomognutih Miloševićevom Srbijom, sa ciljem ovladavanja teritorijom istočne Bosne i Podrinja i progona gotovo cjelokupnog nesrpskog stanovništva koji je izvršen tokom rata 1992–1995. Dekontekstualizovati Srebrenicu, proglasiti je toliko različitom od ostatka Podrinja bilo bi isto što i genocidne namjere svesti na jedan grad u BiH; oglasiti genocid, kako je već primjećeno, „opštinskim slučajem“. Sistematska etnička čišćenja i masovna ubistva i logorisanja Bošnjaka opustošila su i druge istočnobosanske gradove: Foču, Višegrad, Zvornik, Bratunac, Bijeljinu, Goražde, kao i gotovo sva sela širom Podrinja.

Ideološke osnove za genocid

Jasno je da protagonistima relativizacije i negiranja genocida, a u Crnoj Gori je riječ o vrlo širokoj i ideološki heterogenoj koaliciji, nije stalo do žrtava, oni žele da sačuvaju esencijalne karakteristike ideologije nacionalizma i da je oslobode tereta masovnih i sistematskih zločina, koji su u njeno ime i na njen podsticaj počinjeni. Ne mogu narodi biti genocidni, ali politike ili ideologije – mogu bez sumnje. Svakom savjesnom i racionalnom istraživaču ta veza ideologije i zločina mora biti jasna. Fizički težak i zahtijevan posao strijeljanja preko osam hiljada ljudi, njihovog ukopa, raskopavanja, pa ponovnog ukopa u sekundarne, pa u tercijarne grobnice – ne može raditi nekoliko ljudi. To je industrija smrti koja je obuhvatila, procjenjuje se i do 10.000 ljudi. Dodamo li tome njihove porodice, rođake, prijatelje i kolege, dobija se jedan široki front podrške ili zavjera ćutanja najbrojnijih – posmatrača. Svi oni bili su nadahnuti i motivisani na angažman ideologijom i politikom nacionalističke homogenizacije.

S druge strane, ideološki temelji za magnum crimen postavljeni su decenijama ranije, ali potpuno konsenzualno i javno izraženi na zasjedanjima ratne skupštine bosanskih Srba na kojima je planirana kampanja istrebljenja Bošnjaka. Tako u historijskim izvorima ostaju upisane riječi izgovarane na paljanskoj skupštini: “… poznavajući ko nam je neprijatelj, u kojoj mjeri je on (muslimani) perfidan, i u kojoj mjeri mu se ne može vjerovati, sve dotle dok se on fizički, vojnički ne uništi i ne slomije, što podrazumijeva, naravno i eliminisanje i likvidaciju njegovih ključnih ljudi…”; “Mi ćemo, budite ubijeđeni, ja bi volio da nisam u pravu, i daj Bože da nisam, da ćemo jednog dana morati se definitivno razračunati sa Muslimanima za sva vremena. Ne trebamo se mi plašiti, ostaće prazni prostori…”; “Ovo što bih ja zaista htio da bude naš stav ovdje, da se utvrdi da Muslimani i Hrvati ne mogu da se vraćaju na prostore gdje ćemo mi imati vlast… Mene ne interesuje da li će Muslimani uopšte živjeti, gdje će živjeti…” Na ovakve planove poslanika i vođstva ratne skupštine bosanskih Srba i sam Ratko Mladić je u jednom trenutku izviknuo: “Pa, ljudi, to je genocid!” Kasnije se, ipak, uključio u realizaciju navedenih planova, jer da bi velikodržavna ideja srpskog nacionalizma bila istorijski ostvariva i dugoročno održiva trebalo je postići fizičko uništenje, prije svega, bošnjačkog stanovništva.

Nakon etničkog čišćenja, vođstvo bosanskih Srba je počelo sistematski da osvojeni prostor naseljava srpskim stanovništvom, čime se željelo spriječiti vraćanje u Srebrenicu njenih preživelih stanovnika. Ubrzo će se prostor zauzet zločinom preinačiti sistematskim brisanjem iz pamćenja svih obilježja koja svjedoče da je tu ikada živjela i jedna druga nacija sem srpske. Ubrzano su građene pravoslavne crkve, preimenovane ulice i trgovi, a škole su ukrašavane pravoslavnom ikonografijom. U javnom prostoru latinica je zamijenjena ćiriličnim pismom. Nije bilo dovoljno izvršiti “čišćenje” Bošnjaka, trebalo je temeljno ukloniti i sve tragove njihovog nacionalnog identiteta, umjesto čega je Srebrenicu trebalo pretvoriti u simbol srpske nacionalne kohezije, paradigme za čitavo Podrinje, kome je trebalo nametnuti vlastite identitetske, političke, vjerske i kulturne simbole. I sve to za samo nekoliko nedjelja. Brzina i sistematičnost etničkog inženjeringa koja je teško uporediva. Desetine hiljada su učestvovale u ovim akcijama, stotine hiljada aplaudirale Mladiću, milioni ćutali.

Pokušaj rehabilitacije srpskog nacionalizma

Ali širina obuhvata i brojnost onih koji su učestvovali ili ćutke podržavali magnum crimen govori o snazi nacionalističke homogenizacije i destruktivnosti neporažene ideologije. Dakle, zločin je imao nacionalnost, zločinci su samo vjeru i naciju i imali. Tako su sami sebe odredili. A naciju su imale i žrtve. Tako je uvijek i svuda sa velikim zločinima u moderno doba. Zločini nacizma su bili zločini njemačkog nacizma. A nacizam i njemačka nacija nisu i ne mogu biti podudarni pojmovi. NDH-azija i ustašvo su zločini hrvatskog fašizma i puno je papira utrošeno da bi se razbila nacionalistička teza o genocidnosti čitave hrvatske nacije. Ali zločini su djelo hrvatskih ustaša. Ustaše nije moguće razdvojiti od nacionalizma, koji je izrastajući do fašizma, obrukao naciju u čije ime je pledirao da deluje. Isto je i sa zločinima velikosrpskog nacionalizma i fašizma koji je temeljno pripremio i sa rijetkom sistematičnošću i efikasnošću izveo srebrenički genocid. A da je to tako, stvarnost je odavno demantovala predsjednika skupštine Crne Gore i njegov relativizatorski i revizionistički govor 11. jula 2021. godine.

Srebrenica nije samo paradigma zločinačkog rata koji je vođen protiv BiH, ona postaje i konstitutivno mjesto srpskog identiteta. Suštinski ona to već jeste, ali ne kroz katarzu, već kroz ogroman napor dominantnih dijelova društva i njegove elite da se genocid negira, banalizuje relativizuje, opravdava ili prećutkuje. Utoliko je svaki pokušaj deetnifikacije zločina, koji je počinjen u ime nacije, unaprijed osuđen na neuspeh i predstavlja opasan revizionistički pokušaj falsifikovanja i krivotvorenja historije u cilju rehabilitacije i reafirmacije srpskog nacionalističkog i velikodržavnog projekta. Istog onog koji ovih dana promoviše Vučićev sumasišavši ministar za izazivanje rata i provociranje regiona.

(Izvor: Gradski.me)