Pripremio: Mr. Semir Imamović
U prirodi svakog čovjeka je da traga za živim primjerima i uzorima koji će mu pomoći u ostvarivanju uzvišenih ciljeva, prihvatanju i slijeđenju Pravog puta. Živi primjer ostavlja puno dublji trag od pukih i praznih riječi. Upravo iz tog razloga u Kur'anu je prenesen i ispričan veliki broj životnih priča i primjera, i uporno se, u kontekstu tih priča, insistira na razmišljanju i uzimanju pouke. Kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja: ”U kazivanju o njima pouka je za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.” (Jusuf, 111.) Epitet uzora i vođe pripada samo onima koji su, na polju onoga što je predmet ugledanja i slijeđenja, uradili i postigli najviše, ponudili najbolje i najkvalitetnije, te na tom putu ostali najdosljedniji, najvjerniji i najuporniji. Kada je slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i predanost učenjima islama u pitanju, takav epitet možemo dodijeliti prvenstveno ashabima, radijallahu anhum. Allah, dželle šanuhu, nije slučajno i bez razloga odabrao baš njih da budu preteča generacijama koje će poslije njih doći, pomagačima i nosiocima poslanice. Ukazujući na ovu činjenicu, Abdullah ibn Mes'ud, kaže: ”Allah je pogledao u srca ljudi i vidio je da je Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, srce najčišće i najbolje, pa ga je stoga odabrao između ostalih ljudi, dao mu poslanicu i učinio ga poslanikom. Poslije toga pogledao je u srca ljudi i vidio je da su srca njegovih ashaba (drugova) najčišća i najbolja pa ih je učinio Poslanikovim namjesnicima i izaslanicima, i borcima za njegovu vjeru. Ono što muslimani smatraju dobrim, to je i kod Allaha dobro, a ono što smatraju zlim, to je i kod Allaha zlo.” (Ahmed, 1/379.)
Sličnu ocjenu dao je i Abdullah ibn Omer, kada je rekao: ”Ko bude htio slijediti i ugledati se na nekoga, neka slijedi umrle. Neka slijedi ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje ljude u ovome ummetu, ljude najčišćih i najbogobojaznijih srca, najboljeg razumijevanja i shvatanja, i sa najmanjim mogućim stepenom pretjerivanja i prenemaganja. Njih je Allah izabrao da budu drugovi Njegovog Poslanika, dostavljači i prenosioci njegove vjere. Na njih se ugledajte i njihov put slijedite. Oni su drugovi Allahovog Poslanika i na ispravnom putu, tako mi Allaha, Gospodara Kabe.” (Hiljetul-evlija, Ebu Nua'jm, 1/305. – 306.)
Velika je potreba da se današnja omladina stalno podsjeća i prisjeća naših dobrih prethodnika, čita i proučava fascinantne primjere i fragmente iz njihovog života, a posebno period njihove mladosti, i da pravi usporedbu između njihovog i svog stanja, njihovog i svog odnosa prema životu, ne bi li, umjesto lažnih uzora i idola, njih uzeli za uzor, njih slijedili i oponašali, jer onaj koji oponaša neki narod i sam pripada tom narodu.
Zašto baš mladići među ashabima?
Ovo je ozbiljno i smisleno pitanje. Stavljanje posebnog akcenta na jedan životni period ashaba, iako se zna da je njihov kompletan život bio u znaku dobra, truda i zalaganja, ibadeta, bogobojaznosti i žrtve, mora imati svoje obrazloženje i razlog. Svakako da smo, i bez ovog pitanja, imali namjeru dati kvalitetna i odgovarajuća obrazloženja zbog kojih smo se odlučili na jedan ovakav, ako ne i sasvim novi, pristup biobibliografskom prikazu života generacije ashaba, i u tom smislu iznijeti nekoliko interesantnih pojašnjenja i razmišljanja o tome zašto je današnjim generacijama muslimanima potrebno govoriti baš o takvim primjerima i o tom segmentu islamske historije.
Jedno od tih pojašnjenja kaže da je upravo mladić taj koji samog sebe vidi na posebnim deredžama dobra, bogobojaznosti, ibadeta, ulaganja truda u stjecanju korisnog znanja, borbe na Allahovom putu, ili bilo kojeg drugog dobrog djela, da je daleko ispred svojih vršnjaka i da se može ravnati sa puno starijim i ozbiljnijim osobama od sebe, što otvara vrata šejtanu da u njegovo srce ubaci samodivljenje, oholost i obijest, stoga mu je bitno predočiti primjere mladića iz generacije ashaba, i na taj način ga ubijediti da su njegovo djelo i uspjeh mali u odnosu na ono što su oni postigli i ostvarili na svim spomenutim poljima. A da li čovjeku uopće priliči da se divi svome djelu i da bude opčinjen njime, kada zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nikoga od vas neće (od Džehennema) spasiti njegovo djelo”, a kada su ga ashabi u čuđenju upitali: ”Čak ni tebe, Allahov Poslaniče!?”, odlučno je kazao: ”Čak ni mene, ako mi se Allah ne smiluje.” (Buharija, 6463., Muslim 2816.)
Potreba za oživljavanjem velikih i značajnih događaja, čiji su glavni akteri i nosioci bili mladi ashabi, postoji i zbog toga što se na mlade danas gleda s velikom dozom podozrenja i omalovažavanja, potcjenjuje se njihova uloga i gotovo da im se ne pridaje nikakav značaj. Dovoljno je posmatrati samo neke aspekte društvenog života, prije svega porodične odnose i relacije, i vidjeti koliko je uloga mladih minimizirana i marginalizirana. Da bi se situacija promijenila nabolje, nužno je upoznati roditelje i djecu sa korisnim historijskim informacijama o položaju i ulozi omladine u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, i društvu njegovih ashaba, društvu koje je karakterizirao najveći mogući stepen međuljudskog uvažavanja, primjećivanja i poštivanja. Roditelji će, ukoliko budu ispravno shvatili te informacije, promijeniti svoj stav i konačno će početi gledati na svoju djecu, pogotovo one starije i zrelije među njima, kao na veliki ljudski kapacitet i potencijal, koji je, uz malo truda, osjećaja i pomoći, moguće uključiti u važne životne procese, oblikovati ličnosti koje će zlatnim slovima biti upisane u bilježnicu historije. Mladi će kroz ove informacije otkriti svoje mjesto i značaj u društvu i naučit će kako da se nose sa svim izazovima koje pred njih postave roditelji i sredina u kojoj žive.
Bitno je, između ostalog, naglasiti da je cilj kazivanja o mladićima iz zlatne generacije ashaba i taj da se ukaže na neispravnost i neodrživost sveprisutne teorije o periodu adolescencije kao, apriori, periodu krize, emocionalne neuravnoteženosti, nestabilnosti, devijantnog ponašanja, koju su muslimani kao i mnogo čega drugog slijepo preuzeli i naslijedili od drugih. Čudno je da se baš u vrijeme kada se na Zapadu može čuti sve više kritika na račun ove teorije (o čemu detaljno govori knjiga ”Psihologija savremenog muslimanskog adolescenta”, Abdurrahmana el-Isevija), među muslimanskim očevima se još uvijek može naći veliki broj onih koji vjeruju da je njihovim adolescentima sve dopušteno, da se jednostavno moraju pomiriti sa svim onim što oni rade, te da stoga ne treba trošiti energiju na njihovom sputavanju, ograničavanju i ubjeđivanju u suprotno. Vjerovatno nisu čuli za primjer Amra ibn Selimeta, radijallahu anhu, koji je sa sedam godina predvodio namaz u Medini, ili Ibn Omera koji je sa 14 godina molio Poslanika da učestvuje u borbi? Detaljnim pretraživanjem dosjea mladih ashaba, radijallahu anhum, doći ćemo do zaključka da znatan dio problema s kojima se susreću današnji adolescenti, a od kojih je bilo sačuvano njihovo vrijeme, dolazi od nepostojanja adekvatnog odgojno-pedagoškog sistema kao ni sistema moralnih vrijednosti koji bi usmjerili i zaštitili omladinu, i da su poroci u kojima se guši savremeno društvo glavni generatori psiho-emocionalne krize kod omladine, više nego što je to sam period adolescencije. Kada ovo kažemo, nije nam namjera negirati da je adolescencija poseban životni period u kojem se na fiziološko-emocionalno-idejnom planu događaju najveće promjene kod čovjeka, da je potrebno iznaći odgovarajući metod i način komunikacije sa adolescentima, ono što negiramo jeste spomenuta teorija i mnogo drugih teorija koje su i kod roditelja i odgajatelja stvorile pogrešnu sliku o ovom životnom stadiju.
I na kraju, mlad čovjek je sklon povođenju i oponašanju, lahko i brzo se lijepi za osobe u kojima vidi i prepoznaje svoje uzore i idole, što su propagatori zla, smutnje i nemorala itekako znali iskoristiti, pa su od najvećih negativaca napravili uzore, putem kojih su uspjeli porobiti i zavesti većinu omladine. O ovoj sklonosti poznati islamski mislilac današnjice Muhammed Kutb kaže: ”Nevjerovatna sklonost za povođenjem koja posebno dolazi do izražaja u ovom životnom stadiju nije stvorena bez razloga, ne postoji da bi čovjeku stvarala probleme, i bila izvor opasnosti, nego da bi, u kooperaciji sa svim ostalim potencijalima, sposobnostima i kvalitetima, odigrala značajnu ulogu u ispravnoj izgradnji ličnosti, u procesu ispravnog odgoja i usmjerenja.” (Menhedžu-t-terbijetil-islamijje /Metode islamskog odgoja, 2/241.) Stoga je bitno da se omladini predoče istinski uzori (poput onih o kojima ćemo pisati), koji će zadovoljiti njihov unutarnji poriv, pružiti im sigurnost i zaštitu i biti alternativa lažnim uzorima.
Gdje smo mi u odnosu na takve primjere?
Prvi komentar koji bismo mogli čuti od naših mladića, nakon što pročitaju ovaj i tekstove u kojima ćemo navesti konkretne primjere iz života mladih ashaba, sadržan je u naslovu. Zar se od današnje omladine, reći će još, može očekivati da bude poput ashaba, i da ih oponaša, a svi znamo u kakvom se stanju ona nalazi i koliko je daleko od vjerskih uputa? Ashabe je Allah odabrao, učinio ih Poslanikovim savremenicima i sljedbenicima, uz njega su odrastali i on ih je odgajao, i stoga je nelogično praviti bilo kakvo poređenje između nas i njih, i od nas očekivati da budemo kao oni. Da, nelogično je tražiti od današnje omladine da bude ono što su bili sinovi ashaba, i da ih slijedi stopu u stopu, ali to zapravo i nije cilj ovih tekstova. Ono što bi se moglo istaći kao cilj, iako je u vezi s tim već dosta toga kazano, jeste upoznavanje današnje omladine sa biografijama mladih ljudi koji su svojim čvrstim vjerovanjem i veličanstvenim djelima na najbolji mogući način obilježili historijski period u kojem su živjeli, i da zbog toga zaslužuju mjesto uzora dostojnih svakog poštovanja i ljubavi, kao i oponašanja i slijeđenja, ako ne potpunog, onda u onoj mjeri koliko to mogućnosti dozvoljavaju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan je o tome da čovjek voli neku skupinu (koja se po nečemu ističe), ali ne može biti poput njih? Odgovorio je: ”Čovjek je sa onim koga voli.” (Buharija, 6170., Muslim, 2641.) Ako nama danas nije lahko dostići njihov stepen, onda trebamo znati da ni njima, u vremenu konkurencije, natjecanja, prvaka i velikana, kakvo je njihovo vrijeme uistinu bilo, sigurno nije bilo lahko ostvariti ono zbog čega ih se mi danas s ponosom prisjećamo, ali su ipak ostvarili.
( Odabrani dijelovi iz knjige ”Šebabu-s-sahabeti mevakifu ve iber” / ”Mladići među ashabima, događaji i pouke”, Muhammeda ibn Abdullaha ed-Duvejša – I dio)
