Piše: Ezher Beganović
Stani, razmisli ovdje leže mudžahidi iz dalekog islamskog svijeta koji su pali na ratištima Vozuče, Potcjelova, Paljenika… 1992-1995. Odazvali su se na vapaj muslimanima Bosne kada su im spaljivani domovi, ubijani sinovi, silovane kćerke… Neka ih Uzvišeni Allah nagradi svojom najljepšom nagradom, jer svaka dunjalučka nagrada je bezvrijedna naspram ovog žrtvovanja, stoji na mermernoj ploči u mudžahidskom mezarju u selu Livade kod Zavidovića. Ovaj lijepi gest Zavidovičana prema onima koji dadoše svoje živote za odbranu naših, bošnjačkih kućnih pragova zaslužuje svaku pohvalu. Osim pobjeda nad četnicima i ustašama iza mudžahida su ostala brojna mezarja. Pored mezara u Livadama mudžahidi su sahranjivani u selu Grm kod Zenice, na Karanovcu kod Šerića, Mehuriću kod Travnika, Bijelom Bučju kod Turbeta, Krušćici kod Viteza. Odnos Bošnjaka prema mezarjima mudžahida iz islamskog svijeta, ako se izuzme svijetli primjer Zavidovičana, nije na nivou pamćenja dobra i veličine žrtve koju su mudžahidi dali u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije. Svjesni smo trenda koji nam nameće međunarodna zajednica, a zbog kojeg se nastoji zaboraviti sve što je vezano za mudžahide koji su se borili tokom agresije na našu zemlju. Nakon završetka agresije na BiH, međunarodna zajednica je požurila da istjera mudžahide iz Bosne i Hercegovine. Domaći i strani mediji pod pokroviteljstvom stranih obavještajnih agencija utrkivali su se ko će više objaviti priloga o stravičnim zločinima koje su navodno počinili mudžahidi i šteti koju su svojom borbom nanijeli pravednoj borbi Armije R BiH. Na kraju su im oduzeli državljanstava, protjerali iz zemlje, obspravili do kraja. Mezarja će, izgleda, ostati jedina uspomena na junake koji su ostavili svoj mir i svoje tople domove i na kraju položili i svoje živote da bi nas branili od planiranog uništenja. Mudžahidi su svoj obraz osvjetlali i pred Bogom i pred ljudima, njih čeka obilata nagrada. „ Radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; Radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici.” ( Ali Imran- 170, 171)
Zavidovići
Abdelin mezar u Livadama
U mezarju Livade leži oko četrdesetak mudžahida. Među njima je i Libijski lav- Abdela Liby. Abdela je bio jedan od komandanata. Ono što ga je izdvajalo od drugih jesu njegova djela. Od januara 1994. godine do juna 1995. godine Abdela je proveo na prvim linijama prema ustašama i četnicima. Za to vrijeme Abdela je bio jedini mudžahid, odnosno borac Armije R BiH koji godinu dana i pet mjeseci nije napuštao rov, nije tražio smjenu, odmor, niti bilo kakve povlastice. Umjesto odmora Libijski lav je svakodnevno izviđao neprijateljske položaje, čuvao stražu, hizmetio svojim saborcima. Niko ga nikada nije čuo da galami, da se zbog nečeg buni, da kritizira. Lijpim ahlakom je plijenio. Abdela Liby je poginuo na Vozućoj prilikom češljanja terena od ostatka četnika. Neprijateljski mitraljez ga je zaustavio u plemenitoj misiji. Vijest o Abdelinoj pogibiji rastužila je sve koji su ga imali priliku upoznati, a prva linija je ostala nekako pusta. Na sudnjem danu Abdela će biti proživljen na bosanskoj grudi, kao svjedok.
Zenica
Grm- mezarje mudžahidskih komandanata
Na mezarju Grm leži trideset i pet mudžahida. Između ostalih tu su ukopani šejh Enver Šaban, Abul Haris, Muatez Bilah, Abu Sabit Masry, emiri, odnosno komandanti odreda El Mudžahid. Šejh Enver, mudri učenjak je mučki ubijen na dan ratificiranja Dejtonskog sporazuma, ubijen je zajedno sa svojim saborcima u Žepču. Na Grmu je i mezar Abul Harisa, omiljenog ljekary i prvog emira odreda El Mudžahid . Abul Haris je bio mudžahid koji je svojom komunikacijom plijenio i pridobijao ljude. Muatez Bilah, komandant koji je porazio četnike u srpskoj Moskvi- na Vozućoj. Muatez je u borbu uvijek išao prvi, njegova se pikala kada je u pitanju vojna struka. Abu Sabit Masry, najveći džentlmen među mudžahidima i izuzetan heroj. Abu Sabit je znao uzeti minobacač 60 milimetara, termosku sa čajem i privući se što bliže četničkim rovovima. Onda bi polahko rasklopio minobacač, nalio bi sebi šoljicu vrućeg čaja i na tenane
