Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah, subhanehu ve te'ala, objavio je: Elif-lam-mim. Bizantinci su pobijeđeni, u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti, za nekoliko godina – i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći – On pomaže kome hoće, On je Silan i Samilostan. (Er-Rum, 1.-5.)
Ovi ajeti su objavljeni povodom velike bitke između Rimljana i Perzijanaca. U toj bitki Rimljani su do nogu potučeni i satjerani u Konstantinopol koji su Perzijanci opsjedali duži vremenski period. Nakon toga Rimljani su pobijedili Perzijance onda kad se to najmanje očekivalo i Heraklo je učvrstio Rimsku imperiju. Upravo onako kako je to nagovijestio Kur'an i to sedam godina prije nego što se pobjeda Rimljana stvarno dogodila. To je očita mu'džiza koju spominje Kur'an i kojom se potvrđuje istinitost poslanstva Muhammeda, s.a.v.s.
Krv sa tvoje glave natopit će ti bradu
U predaji koju prenosi ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je učestvovao u Bitki na Bedru, Fudale ibn Fudale el-Ensari, stoji: ”Moj otac Fudale i ja otišli smo u posjetu Aliji ibn Ebi Talibu koji se bio teško razbolio. Kad smo ušli kod njega, moj otac mu je rekao: ‘Ne treba da ostaneš ovdje, ako Allah dâ pa umreš, tvoji drugovi će te odnijeti u Medinu i klanjat će ti tamo dženazu.’ Onda mu je Alija, r.a., rekao: ‘Znaj da mi je Muhammed, s.a.v.s., obećao da neću umrijeti dok mi se ne povjeri vlast, a zatim će se ovo (pokazao je na bradu) natopiti krvlju od ovoga (pokazao je na glavu).”’ A Osman ibn Suhejb prenosi od svog oca da je čuo Aliju, r.a., kad je rekao: ”Upitao me je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ko je najveći nesrećnik?’ Odgovorio sam: ‘Allahov Poslaniče, ja nemam znanja o tome.’ Zatim je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ‘Onaj koji će te sabljom udariti po glavi, pa će ti se brada natopiti krvlju koja će teći iz tvoje glave.’ Tako se i desilo. Alija, r.a., ubijen je u petak, sedamnaestog dana ramazana, 40. godine po Hidžri. Naime, kada je pošao na sabah-namaz, budio je muslimane da klanjaju sabah, a onda ga je dočekao Ibn Muldžim i udario sabljom po glavi. Krv mu se slijevala niz lice dok nije natopila bradu. U tom stanju je ovaj časni ashab ispustio svoju plemenitu dušu.
Sam putuje, sam će umrijeti i sam će biti proživljen
Jedna od mu'džiza Muhammeda, s.a.v.s., jeste i slučaj sa poznatim ashabom Ebu Zerrom, r.a. Naime, Muhammed, s.a.v.s., pošao je sa ashabima u pohod na Tebuk i neki ljudi su u toku putovanja zaostajali i odvajali se od kolone. Kad god je neko zaostao ljudi su govorili Poslaniku, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, taj i taj je zaostao iza kolone.” Poslanik, s.a.v.s., svaki je put odgovorio: ”Ostavite ga, ako u njemu ima hajra, pridružit će vam se, a ako nema, onda vas je Allah sačuvao njegovog društva i saputništva.” Tako je isto postupio i rekao i onda kada se od muslimana izdvojio i zaostao Ebu Zerr el-Giffari, r.a. Njegova deva je počela oklijevati i sve više zaostajati. Ebu Zerr je pokušao da je požuri, ali nije uspio. Kada je vidio da su se muslimani udaljili, on se pobojao da ih neće stići, pa je skinuo sa deve zavežljaj u kojem je bila hrana i voda i pješke krenuo da stigne Poslanika, s.a.v.s., i ostale muslimane. Muslimanska vojska je na jednom mjestu odmarala i onda su u daljini ugledali čovjeka kako im se približava. Uzviknuli su: ”Allahov Poslaniče, neki čovjek nam se približava!” Muhammed, s.a.v.s., je rekao: ”Neka bude Ebu Zerr.” I tako je bilo, kad se približio vidjeli su da je to Ebu Zerr. Onda je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Neka se Allah smiluje Ebu Zerru, sam putuje, sam će umrijeti i sam će biti proživljen na Sudnjem danu.” U ovu mu'džizu i istinitost Poslanikovih riječi uvjerili su se mnogi ashabi. U vrijeme hilafeta Osmana, r.a., došlo je do spora između njega i Ebu Zerra. Nakon toga je Ebu Zerr otišao da živi u mjestu Rebeza. Sa njim su bili samo njegova žena i sluga. Jedne prilike on im je rekao ako umre prije njih da ga okupaju i umotaju u ćefine, a zatim da ga iznesu na put i kad prva skupina muslimana naiđe, da ih obavijeste da je to ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Ebu Zerr, pa neka mu klanjaju dženazu i ukopaju ga. I neposredno nakon smrti Ebu Zerra, tim putem je naišao Abdullah ibn Mes'ud sa grupom Iračana. Pred njih je izašao Ebu Zerrov sluga i povikao: ”O ljudi, ovo je ashab Allahovog Poslanika, Ebu Zerr, pa nam pomozite da ga ukopamo. Kada je to čuo Abdullah ibn Mes'ud, zaplakao je i kroz suze rekao: ”Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s., sam putuje, sam će umrijeti i sam će biti proživljen na Sudnjem danu.” Zatim je sa svojim drugovima klanjao dženazu Ebu Zerru i ukopao ga, a nakon toga im je ispričao cijeli slučaj vezan za pohod na Tebuk i ono što se tada dogodilo sa Ebu Zerrom, r.a.
Otkrivanje munafika
Još jedna mu'džiza posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., vezana je za pohod na Tebuk. Među muslimanima je, na tom putovanju, bila i skupina munafika koje je predvodio Mahšijj ibn Himjer. Oni su jedni drugima govorili: ”Zar mislite da je bitka koja nas očekuje lahka, i da je borba protiv nearapa ista kao i međusobne borbe Arapa. Tako nam Allaha, osjećamo da ćete sutra biti poraženi i povezani u lance.” To su govorili samo da bi zastrašili muslimane i unijeli paniku u njihove redove. Kasnije je Mahšij govorio: ”Tako mi Allaha, draže mi je bilo da smo javno bičevani sa sto udaraca nego to što je Allah objavio ajete o onome što smo pričali.” Muhammed, s.a.v.s., obaviješten je objavom o onome što su munafici govorili, pa je poslao Amara ibn Jasira i rekao mu: ”Idi do te i te skupine i pitaj ih da li su govorili to i to. Ako ne priznaju, reci im da lažu i da su sigurno govorili ružne riječi izigravajući se sa muslimanima.” Kada ih je Amar ibn Jasir obavijestio o onome što su govorili, oni su otišli kod Poslanika, s.a.v.s., i izvinjavali se. Govorili su da su se samo igrali i ubijali dosadu i da nisu ništa ozbiljno mislili. Povodom tog slučaja objavljeni su ajeti: A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ”Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.” Reci: ”Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?” (Et-Tevbe, 65.) Nakon toga je Mahšij ibn Himjer rekao Muhammedu, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, moje ime je uprljano i ja sam ponižen, pa moli Allah da poginem kao šehid i da se nikad ne sazna za mjesto moje pogibije.” Poslanik, s.a.v.s., je to učinio, i ovaj čovjek je ubijen u bitki na Jemami, ali poslije bitke ga nisu mogli naći.
Kamenčići izgovarali tesbih
Imam El-Bezzar bilježi predaju od Ebu Zerra, r.a., u kojoj stoji: ”Išao sam jednog dana za Poslanikom, s.a.v.s., i kad je on sjeo i ja sam sjeo pored njega. Onda me je Muhammed, s.a.v.s., upitao: ‘Ebu Zerre, zašto si došao?’ Odgovorio sam: ‘Zbog Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.’ Nakon toga je došao Ebu Bekr, nazvao selam i sjeo. Njega je Poslanik, s.a.v.s., pitao isto što i mene, a on mu je odgovorio isto što i ja. Zatim su došli Omer, r.a., i Osman, r.a., nazvali selam i sjeli. Njih je Poslanik pitao isto što i nas, a oni su odgovorili istim riječima. Onda je Muhammed, s.a.v.s., uzeo sedam kamenčića i oni su u njegovoj ruci izgovarali tesbih (subhanallah) tako da sam čuo njihov glas poput zujanja pčela. Zatim ih je stavio u ruku Ebu Bekru i oni su u njegovoj ruci činili tesbih isto kao i u Poslanikovoj ruci, zatim ih je dao Omeru i Osmanu, i isto se desilo. A onda ih je dao meni i kamenčići su u mojoj ruci izgovarali subhanallah isto kao u Poslanikovoj, s.a.v.s., Ebu Bekrovoj, Omerovoj i Osmanovoj ruci.”
Egida
Muhammed, s.a.v.s., obaviješten je objavom o onome što su munafici govorili, pa je poslao Amara ibn Jasira i rekao mu: ”Idi do te i te skupine i pitaj ih da li su govorili to i to. Ako ne priznaju, reci im da lažu i da su sigurno govorili ružne riječi izigravajući se sa muslimanima.” Kada ih je Amar ibn Jasir obavijestio o onome što su govorili, oni su otišli kod Poslanika, s.a.v.s., i izvinjavali se. Govorili su da su se samo igrali i ubijali dosadu i da nisu ništa ozbiljno mislili. Povodom tog slučaja objavljeni su ajeti: A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ”Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.” Reci: ”Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?” (Et-Tevbe, 65.)
