Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada govorimo o odlasku sa ovoga svijeta, o susretu sa Melekom smrti, o boravku u kaburu, mi uglavnom govorimo o smrtnim mukama, o neizvjesnosti, težini i strahotama tog trenutka, o ispitivanju u kaburu i kaburskom azabu ili kazni, kao da je preseljenje na Ahiret, od momenta nastupanja smrti, pa nadalje, sve u znaku zastrašujućih prizora, patnji i kazni, i kao da u tome nema razlike između vjernika i nevjernika.
Zašto malo više ne govorimo o kaburskom užitku, koji je istina kao i kaburski azab?
Zašto više ne govorimo o najljepšem i najsretnijem danu za vjernike, a to je dan susreta sa Milostivim Allahom, Koji je milostiviji prema nama od naših majki?
U vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedna žena je, u metežu koji je nastao usljed bitke, izgubila svoje dijete, pa kad ga je našla, snažno ga je privila na svoje grudi, plačući od radosti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je ashabe: ”Šta mislite, da li bi ga ikada bacila u vatru?” Odgovorili su: ”Ne, Allahov Poslaniče! Kako da majka baci svoje dijete u vatru!?” Tada im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allaha mi, Allah je milostiviji prema Svojim robovima od ove majke prema svome djetetu.”
Prenosi se da je poznati učenjak i pobožnjak Hamad ibn Seleme bio na smrtnoj postelji, pa su ga posjetili neki njegovih prijatelji učenjaci, a on im je rekao: ”Imajte lijepo mišljenje o Allahu, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neka niko od vas ne dočeka smrt, a da nema lijepo mišljenje o Allahu.’ Na to mu je jedan od prisutnih učenjaka rekao: ”Hamade, Allaha mi, kada bih mogao da biram pred kim da polažem račun na Sudnjem danu, pred svojom majkom i ocem ili pred Allahom, ja bih izabrao da polažem račun pred Allahom, jer je On milostiviji prema meni od mojih roditelja.”
Zašto onda mrzimo smrt i zašto se bojimo smrti? Zašto mislimo da će nas Allah, dželle šanuhu, samo kažnjavati nakon smrti, a ne razmišljamo o tome da će nam Allah možda oprostiti i da će nam se smilovati.
Umjesto straha od smrti i priče o kaburskom azabu, trebamo više govoriti o stanju iskrenih vjernika u kaburu, jer će svakom iskrenom vjerniku i vjernici, kao što dolazi u hadisu od Bera ibn Aziba, radijallahu anhu, nakon što odgovore na pitanja dvojice meleka, Munkira i Nekira, Allah reći: ”Istinu je rekao Moj rob! Prostrite mu džennetsku prostirku, ogrnite ga džennetskom odjećom i pokažite mu njegovo mjesto u Džennetu. Kada vidi svoje mjesto u Džennetu, toliko će se obradovati da će reći: ‘Gospodaru, učini da nastupi Sudnji dan!”’
Ne smijemo nikada smetnuti s uma da će naša dobra djela ostati sa nama i da će nam praviti društvo u kaburu, te da će se, kako je došlo u vjerodostojnom hadisu, duša iskrenog vjernika nakon smrti sresti sa dušama drugih vjernika, njegovih roditelja, rodbine, prijatelja, koji su prije njega umrli. Oni će mu požuriti u susret da ga poselame i, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”…oni će mu se više obradovati nego što se neko od vas obraduje odsutnom članu porodice kada se vrati kući.”
Smrt je za vjernike rahatluk i odmor od nedaća, bolesti, iskušenja i belaja ovoga svijeta. Stoga vjernici uče dovu: ”Allahumme idž'alil-mevte rahaten lena min kulli šerr – Allahu, učini da nam smrt bude rahatluk i oslobađanje od svakog zla!”
Abdullah ibn Mes'ud, govorio je: ”Allah će na Sudnjem danu toliko opraštati ljudima, da čovjek ne može ni zamisliti veličinu tog oprosta.”
Allahu Milostivi, učini da naša najbolja djela budu završna (zadnja) djela na ovome svijetu, a naš najsretniji dan, dan susreta s Tobom i uvedi nas, Svojom milošću, u vječni Džennet! Amin!
