Piše: mr. Semir Imamović
Već duže vrijeme među Bošnjacima postoj trend da svoj vjerski identitet i privrženost vjeri dokazuju dobrom pričom, po kojoj je najbitnije biti duševno dobar, ne željeti zlo nikome, biti pošten, te pokojim humanim gestom, prisustvom na nekoj kulturnoj ili vjerskoj manifestaciji, i to je to. O namazu i ostalim vjerskim obavezama ni govora! Podsjetiš li ih na to, spremno će ti kazati: ”Ma nije sve u tome, bitna je duša, ja znam toga i toga koji klanja, a takav je i takav”, i onda počne nabrajati njegove mahane. Katkada će spomenutom argumentu dodati još jedan: ”Kada vidim ko sve danas ide u džamiju, meni se ne ide.” Vjerovatno su zaboravili, ili nisu ni znali, da je namaz individualna obaveza svakoga pojednica, kao što su to i dobrota, humanost i poštenje, da će ljudi kao pojedinci odgovarati za te obaveze, da niko ničiji teret neće nositi, i povrh svega toga – da se namazom, prije ičega drugog, dokazuje vjerski identitet, i da se bez namaza, ma koliko se i šta radilo i kolika duševna dobrota bila, teško može govoriti o iskrenom vjerovanju.
Granica između vjere i nevjere
Da se ne radi o pretjerivanju nego o nepobitnoj vjerskoj činjenici i argumentu govori nam veliki broj kur'anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se prijeti onima koji su nemarni prema namazu, koji ga van njegovog vremena ili nikako ne obavljaju. Tu su i tekstovi koji namaz svrstavaju u pet vjerskih temelja, kvalificiraju ga kao stub vjere i postavljaju kao granicu između vjerovanja i nevjerovanja. Ko detaljno želi upoznati ove argumente, i više od toga, neka se obrati na Kur'an, dostupne hadiske zbirke i islamsku literaturu koja tretira pitanje namaza. Ipak ne možemo a da ovom prilikom ne spomenemo riječi Allaha, dželle šanuhu, u prijevodu značenja: “Šta vas je u Sekar (Džehennem) dovelo?” “Nismo” – reći će – “bili od onih koji su namaz obavljali.” (El-Muddessir, 43.) U jednom hadisu se kaže: ”Prvo djelo za koje će čovjek na Sudnjem danu biti pitan je namaz, ako bude dobro stajao sa namazom – spasio se, a ako s namazom bude loše stajao – neka samo propast i nesreću očekuje!” (Tirmizi, 413. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, 965.) Dakle, namaz je prva stanica na kojoj će čovjek biti zaustavljen na Sudnjem danu, ako nju uspješno prođe, ostale stanice proći će lakše, a ako na njoj zastane – nikada se spasiti neće. Sa našim čovjekom, bio on otac, sin, rođak, komšija ili prijatelj, nekako se i može razgovarati o vjeri, sve dok se ne spomene bolna tačka – namaz, i ne bude upitan kakvo mjesto namaz ima u njegovom životu. Odjednom se atmosfera mijenja, gubi se talasna dužina na kojoj su se srele vaše riječi i zajedničke konstatacije, krivulja razumijevanja se izdužuje, nastupa tajac i tišina, a tvoj sagovornik zbunjen i iznenađen pokušava vratiti priču u ”normalne” okvire, ili jednostavno privesti priču kraju, pravdajući se kako više nema vremena, kako mora ići, kako ima posla i sl. Pozoveš li ga da zajedno s tobom ode u džamiju ili klanja u džematu, počne se pravdati ”da nije baš pripremljen za namaz”, ”da nije planirao dugo sjediti”, ”da će on to kod kuće obaviti”, a nekada će biti iskren i reći: ”De ti, svak’ za se!”
Kada i zašto su Bošnjaci ostavili namaz
Ako su iučemu neprijatelji islama uspjeli na ovim prostorima onda je to širenje krive svijesti o vjeri, o njenim temeljnim postavkama, o praktičnoj manifestaciji i potvrdi vjerovanja, a posebno zabrinjava to što je kod ljudi izgrađeno ubjeđenje da su oni dobri muslimani, pa makar to ničim ne dokazali. Da su oni sljedbenici islamske tradicije, kojoj, ruku na srce – ni traga ni glasa! Kukavički je pozivati se na tradiciju koje više nema, na dobrotu koja je iščezla, čednost i stid kojima nema mjesta pored raskalašenosti, raspuštenosti i prekoračivanja svih moralnih normi. U našoj ne toliko dalekoj prošlosti namaz je imao posebno mjesto, najviše se računa vodilo o njemu, bio je mjerilo pravog i dobrog čovjeka i muslimana. Nisam jednom čuo starijeg čovjeka kako kaže: ”E sine, treba biti musliman, pa obavljati sve pet vakata namaza.” Kako se prema namazu nekada odnosilo dovoljno govori činjenica da staratelj porodice nije dozvoljavao za sofru onome ko nije obavio namaz. Prvo čemu su djeca učena bio je namaz. To je bilo vrijeme kada se vjera ispravno shvatala, kad se vjera živjela i prakticirala, kada je imam, kao glavni uzor i učitelj, imao pravo odgojno-popravno kazniti dijete zbog nemarnog odnosa prema vjeri, namazu i vjerskom štivu, pa i pred njegovim roditeljima. Bilo je tu možda i pogrešnih postupaka i metoda, ali u suštini ljudi su imali ispravnu svijest o značaju i mjestu koje obavljanje namaza ima u islamu. Šta se dogodilo sa Bošnjakom čiji su preci bili uzoriti muslimani, pobožni praktičari i velike namaždžije? Zašto je namaz u njegovoj praksi ostao strogo rezerviran samo za ramazanske noći i Bajrame, ili ga kod određenog broja Bošnjaka ni tada nema na repertoaru?
Mnogo toga je utjecalo da situacija sa namazom bude onakva kakva jeste, neprirodna, nezdrava i nerealna. Borba protiv islama, ili preciznije rečeno njegovog temeljnog elementa namaza, vođena je u komunizmu na perfidan način: kobajagi, ljudima se nije branilo da izvršavaju vjerske dužnosti, ali se s posebnom pažnjom motrilo na sve one koji su obavljali namaz u džamiji, postili, oblailči se u skladu sa vjerskim propisima, bili moralni, partijski čovjek nije mogao biti klanjač ni po kojoj osnovi, osim da niko nije znao da on prakticira vjeru. Ljudi su tako bili ”natjerani” da zarad dunjalučkih interesa ostave namaz i potisnu ovu temeljnu vjersku obavezu iz svojih života.
Zanemarivanje namaza od strane glave porodice imalo je negativne refleksije i na ostale članove porodice. Tu bi se možda mogao tražiti najbitniji razlog nemarnog odnosa prema namazu kakav danas imamo. Razlog treba tražiti i u iskrivljenom tumačenju kojeg već godinama naučavaju i forsiraju određeni vjerski krugovi: ljudima, koji su ogrezli u grijehu i nepokornosti prema Allahu, dželle šenuhu, se pričaju priče da su, onakvi kakvi jesu, dobri, da je Allah s njima zadovoljan, da uzme li se u obzir gdje i s kim žive da su ipak dobri muslimani i čime ih već ne obmanjuju. To je, bez sumnje, neodgovorno ponašanje i odnos prema njima, a moglo bi se reći i da je svojevrstan zločin. Pustiti ih da idu putem Allahove srdžbe, grijeha i neposlušnosti, a zatim im pričati bajke o njihovoj dobroti, pravovjernosti, nije ništa drugo do zločin prema njima, za koji slijedi odgovornost pred Allahom, dželle šanuhu.
Metodičnost i postepenost u popravljanju stanja svakako je poželjna i nerealno je očekivati da će ljudi preko noći postati dobri muslimani i namaždžije, ali to ne smije biti nauštrb vjerskih temelja, i ne smije se dozvoliti da temelji vjere, prije svega namaz, budu gurnuti na kraj ljestvice da'wetskih prioriteta. Niko se u milostivom odnosu, razumijevanju stanja i metodičnosti ne može porediti sa poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, a od njega smo naučili strog i ozbiljan odnos prema instituciji namaza, i da su vjerski učitelji obavezni da ljude prvo pozovu u namaz a onda u ostale vjerske dužnosti. Dok je bio u smrtnoj agoniji, nije zaboravio oporučiti svome ummetu namaz i brigu o onima koji se nalaze u njihovom posjedu.
Među važnije uzroke koji su utjecali na nemaran odnos prema namazu može se uvrstiti i loše društvo i okruženje. Društvo na čovjeka vrši specifičan utjecaj. Njegova specifičnost je u tome što se teško primjećuje i što ima nevjerovatno brze rezultate. U tom smislu jedan je pjesnik rekao: ”Ne pitaj za čovjeka ko je on, nego pitaj za njegovog druga, jer drug se za svojim drugom povodi.” Poznati su mi slučajevi ljudi koji su redovno namaz obavljali i druge na namaz pozivali, ali su nakon određenog vremena, najviše zbog utjecaja lošeg društva i lažnih prijatelja, sve to zapostavili i postali veliki negativci. Oni istinski mogu razumjeti o kakvoj opasnosti je riječ, ali je povratak jako težak i zahtijeva velika odricanja, možda veća od odricanja koja su imali na samom početku. Znajući za tu opasnost Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je upozorenje muslimanu: ”Ne druži se osim s vjernikom, i neka kod tebe objeduju samo čestiti i bogobojazni ljudi.” (Ebu Davud, 4832., Tirmizi, 2395. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, 560. i Hakim, 7169.)
