Ne kori ljude zbog grijeha, već plači nad svojim grijesima

486

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: ”Sjedili smo jedanput sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., pa je on upitao: ‘Ko će od vas uzet od mene ove savjete (oporuke), pa raditi po njima ili podučiti nekoga ko će raditi po njima?’

”Ja sam”, veli Ebu Hurejre, ”rekao”: ‘Ja, Allahov poslaniče!’ Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ispružio svoju ruku i ja sam stavio svoju ruku u njegovu, a zatim je rekao: ‘Čuvaj se onoga što je zabranjeno (haram) bit ćeš najpobožniji čovjek, budi zadovoljan sa onim što ti je Allah dao bit ćeš najbogatiji čovjek, lijepo se ophodi prema komšiji bit ćeš pravi vjernik (mu'min), želi drugima ono što želiš i sebi bit ćeš musliman, nemoj se mnogo smijati, jer prevelik smijeh umrtvljuje srce.”’ (Ahmed i Tirmizi)

U prvoj oporuci ovoga hadisa, Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučava nas da nije ibadet samo u činjenju naređenog, već u ostavljanju zabranjenog. Kroz to se ogleda istinska pobožnost, jer put do Dženneta je popločan poteškoćama i iskušenjima, a put do Džehennema popločan je slastima i strastima dunjalučkim.

Kad je riječ o griješenju i kršenju Allahovih zabrana, postoje tri skupine ljudi: oni koji se ne stide griješiti ni tajno ni javno, oni koji ne griješe javno, ali čim se osame posegnu za grijehom, kao da zaborave na Allaha, i oni koji se stide griješiti tajno isto kao i javno, a taj stid je posljedica iskrene vjere i bogobojaznosti.

O drugoj skupini ljudi, onima koji javno ne čine grijehe, a čim se osame krše Allahove zabrane, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Na Sudnji dan će doći ljudi koji će imati dobrih djela poput brda Tihame, pa će ih Allah u prah pretvoriti.” Ashabi su tada rekli: ”Opiši nam ih, Allahov Poslaniče?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”To su vaša braća koja uzimaju od noći za ibadet kao i vi, a kada se osame onda krše Allahove granice i skrnave zabrane.” (Ibn Madže)

Istinski vjernici su oni koji se boje Allaha u tajnosti kao i u javnosti, kao što dolazi u ajetu: ”Onima koji se Gospodara svoga boje i kad ih niko ne vidi, oprost i nagrada velika!” (El-Mulk, 12.)

Nekada vjernik bude doveden u iskušenje da počini grijeh u tajnosti, međutim, zbog mnoštva dobrih djela koja čini i koja je učinio, Allah mu se smiluje i ta dobra djela ostave pozitivan trag na njegovo srce i on se udalji od grijeha, kao što se navodi u kazivanju o Jusufu, a.s.: ”I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa zaključa sva vrata i reće: ‘Hodi!’ – ‘Sačuvaj Bože!’ – uzviknu on -, ‘vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.'” (Jusuf, 23.)

U Jusufovom, a.s., slučaju sve je bilo pripremljeno za grijeh, međutim, kako je rekao Ibnul-Dževzi u komentaru ovog ajeta: ”Ovdje je došlo do izražaja istinsko robovanje Allahu. Jusuf, a.s., je odolio pred napadom strasti, jer se istinski bojao Allaha.”

Dakle, to je istinska pobožnost, a ne formalno klanjati namaz, a onda otići i uzeti kamatni kredit, ići stazama bluda i razvrata, potvarati i ogovarati muslimane, lagati, izdati povjereni emanet, davati i uzimati mito,  i sl.

Kakva je korist od namaza ako on ne čisti naše srce i ne popravlja naš ahlak, ako u našem ponašanju nema razlike između nas i onih koji uopće ne klanjaju.

Imam Tirmizi je u svom Sunenu zabilježio predaju o ashabu koji se zvao Mersed ibn Mersed el-Ganevi, koji je fizički bio vrlo snažan i koji je, nakon što su muslimani učinili Hidžru, dolazio u Mekku po noći i oslobađao zarobljene ashabe i nosio ih na leđima dok ne bi izašao iz Mekke, a zatim ih je odvezivao i odvodio u Medinu.

Jedne noći, dok je prolazio pored jednog zida noseći muslimana na leđima, primijetila ga je djevojka po imenu Anak, koja je bila prostitutka i sa kojom je on održavao vezu prije islama. Upitala je: ”Mersed ibn Mersed?” ”Da”, odgovorio je. Onda je ona rekla: ”Hajde, prenoći kod mene!” Mersed je odgovorio: ”Anak, ne mogu to učiniti. Allah je zabranio blud, ja sam musliman.” Kad je Anak vidjela da on neće pristati, povikala je: ”Ljudi, ovaj čovjek vam odnese jednog zarobljenika!” Mušrici su izašli iz svojih kuća i osmorica njih su krenuli za Mersedom, ali se on uspio sakriti. Kad se situacija smirila, on se ponovo vratio po ashaba kojeg je bio ponio i odveo ga u Medinu. Nakon toga, otišao je kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: ”Allahov Poslaniče, oženi me ili vjenčaj me sa Anak?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., ništa mu nije rekao dok nije objavljen ajet: ”Bludnik se ne treba ženiti osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba biti poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima.” (En-Nur, 3.) Nakon toga, Mersed je zaboravio Anak i bilo kakvu pomisao da ju oženi.”

Eto, to je istinska pobožnost i takvi ljudi su najpobožniji, a posebno ko se sačuva harama u naše vrijeme koje je u znaku svakojakih smutnji i nemorala. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Doći će vrijeme u kojem će onaj ko se bude držao vjere biti kao onaj ko drži žeravicu na dlanu. Onaj ko se tada bude držao vjere imat će nagradu 50-orice od vas.” (Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže)

Budi zadovoljan sa onim što ti je Allah dao, bit ćeš najbogatiji čovjek

Allah je opskrbu i druge blagodati podijelio među ljudima. Neko je fizički jak, ali je siromašan, neko je inteligentan ali slabog zdravlja, neko je bogat ali nema djece, nekome Allah dâ mušku, a nekome žensku djecu i sl. Uzvišeni Allah je objavio: ”Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život (Mi smo podijelili blagodati) na ovome svijetu i mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. – A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju. (Ez-Zuhruf, 32.)

Allah nije zaboravio i ostavio sićušnog mrava a da mu nije odredio nafaku, pa zašto onda da se mi bojimo za nafaku, ako znamo da nećemo umrijeti prije nego nestane naše nafake.

Imam Šafija je rekao: ”Ponos i ugled su u tri stvari: u pobožnosti u osami, u dijeljenju u siromaštvu i reći istinu pred onim od koga se nadaš nagradi i počasti i od čije kazne strahuješ.”

Malo je ljudi koji posjeduju ove osobine, ali ovo je dokaz iskrenog vjerovanja, bogobojaznosti i spoznaje Allahove svemoći, milosti, dobrote i neizmjernih blagodati koje je podario ljudima.

Imam Zehebi je u djelu Sijerul-e'alamin-nubela’ zabilježio predaju o čovjeka po imenu Ebu Kilabe, koji je inače bio mufesir, a koji je na jednom putovanja prošao pored starog šatora, pa je svratio da vidi ima li koga u šatoru. U šatoru je zatekao slijepog starca, koji je bio umotan u stari i pohabani ogrtač, i čuo je kako stalno ponavlja jedne te iste riječi: ”Hvala Allahu koji me je odlikovao mnoštvom blagodati nad drugim ljudima.”

Ebu Kilabe priča: ”Ušao sam kod njega i poselamio ga, a on mi je uzvratio na selam. Rekao sam: ‘Ja sam putnik i naišao sam pored tvoga šatora i čuo sam riječi koje ponavljaš, a koje su me zadivile.’ Upitao je: ‘Koje su to riječi?” Rekao sam: ‘Hvala Allahu koji me je odlikovao mnoštvom blagodati nad drugim ljudima.’

‘Dragi brate, ti nemaš imetka, nemaš poroda, nemaš kuće, nemaš zdravlja, slijep si, pa čime te je to Allah odlikovao?” Tada je on rekao: ‘Sjedi pa ću ti kazati. Zar mi Allah nije dao sluh?’ Odgovorio sam: ‘Jeste.’ On je onda upitao: ‘A koliko ima ljudi koji su gluhi i kojima je Allah uskratio blagodat sluha?’ ‘Mnogo’, odgovorio sam. On reče: ‘Hvala Allahu koji me je odlikovao blagodati sluha nad svima njima.’

Zatim je upitao: ‘Zar mi Allah nije podario jezik i moć govora?’ ‘Jeste’, odgovorio sam. On je rekao: ‘A koliko ima ljudi koji nemaju moć govora?’ ‘Mnogo’, rekao sam, a on reče: ‘Hvala Allahu koji me je odlikovao nad ljudima kojima je uskratio tu blagodat.’ Zatim je upitao: ‘Zar mi Allah nije dao razum?’ ‘Jeste’, rekoh mu, a on reče: ‘A koliko ima ljudi koji nemaju pamet?’ ‘Mnogo’, odgovorih mu, a on reče: ‘Hvala Allahu koji me je odlikovao nad svima njima.’ Onda je upitao: ‘Zar me Allah nije učinio muslimanom?’ ‘Jeste’, rekoh mu, a on upita: ‘A koliko ima ljudi koji lutaju u zabludi?’ ‘Mnogo’, odgovorih mu, a on reče: ‘Hvala Allahu koji mi je podario blagodat upute i odlikovao me nad mnogim ljudima.”’

Vjernik, musliman uvijek treba razmišljati o veličini blagodati koje posjeduje, a ne o onome što ne posjeduje, pa da se onda razočara, postane nezahvalan Allahu i zavidan ljudima.

Lijepo se ophodi prema svome komšiji, bit ćeš mu'min

Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”Tako mi Allaha, ne vjeruje, tako mi Allaha ne vjeruje, tako mi Allaha, ne vjeruje!” Ashabi su upitali: ”A ko, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Onaj od čijeg zla nije siguran njegov komšija.”

Spominje se da je u Ebu Hanifinom komšiluku živio mladić koji je svake noći pio i pjevao, uznemiravajući svoje komšije. Između ostaloga, kad se napije on je pjevao i ponavljao stihove: ”Izdali su me, izdali su me, a nisu ni svjesni kakvog mladića su izdali!” Jedne noći Ebu Hanife se poslije jacije vratio kući i začudio se što ne čuje buku, galamu i pjesmu iz kuće tog komšije. Pitao je za njega, pa mu je rečeno da je odveden u zatvor jer je pretukao nekog čovjeka. Ebu Hanife je otišao načelniku policije i tražio da ga puste, a on mu je rekao da mora do sutra ostati i da treba platiti kaznu. Ebu Hanife mu je rekao: ”Ja plaćam kaznu za njega i hoću da se sa mnom večeras vrati kući, a ne sutra.” Pustili su ga, i dok su išli prema kući, Ebu Hanife ga je upitao: ”Jesmo li te izdali, mladiću?” Odgovorio je: ”Niste, tako mi Allaha!” I nikada više nije pio alkohol niti je uznemiravao komšiluk.

Želi drugima ono što želiš sebi, bit ćeš musliman

To je jednostavna i praktična formula i vaga našeg islamijjeta. Ako želiš da imaš lijepu i prostranu kuću, pa nemoj zaviditi komšiji što on ima takvu kuću, odnosno, poželi i njemu da ima isto. Ako voliš da ti sin ili kćerka budu najbolji studenti i da u roku završe faklutete i da se zaposle, pa poželi to i djeci svoga brata muslimana i upućuj dovu za njih kao i za svoju djecu. Ako voliš da te ljudi ne ogovaraju, ne potvaraju, da ti ne napadaju na čast, pa znaj da to niko ne želi, zato nemoj ogovarati, nemoj potvarati, nemoj napadati na čast drugih ljudi.

Nemoj se mnogo smijati, jer prevelik smijeh umrtvljuje srce

Mudri Lukman savjetovao je svoga sina: ”Sinčiću, nemoj se smijati bez ikakve potrebe, ne hodaj zemljom bez cilja, ne pitaj ono što te se ne tiče, ne upropaštavaj svoj imetak unapređivanjem tuđeg imetka. Tvoj imetak je ono što si pripremio za Ahiret, a imetak drugog je ono što ostaviš poslije svoje smrti.”

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u predmetnom hadisu nije rekao: nemoj se smijati, već nemoj se previše smijati. Smijeh je u islamu dozvoljen. Islam je vjera radosti, sreće i optimizma, ona je suprotna jadikovanju, naricanju, zloslutnosti, pesimizmu i očajavanju.

Prenosi se od Džabira, r.a., da je rekao: ”Mi smo sjedili u Poslanikovom mesdžidu poslije sabaha, i prisjećali smo se naših običaja i onoga što smo radili u džahilijjetu i smijali smo se tome.” Jedno jutro Omer, r.a., je pričao o svom džahilijjetu, rekavši: ”U džahilijjetu sam želio kupiti kipa da ga nosim sa sobom na putovanje, da je uvijek uz mene kako bih mu se mogao pomoliti. Međutim nisam imao novca za to. Onda sam uzeo datule, izvadio košpe i onda ih zgnječio i napravio smjesu, a zatim sam od toga oblikovao kipa koji je imao glavu, ruke i noge. Ja sam stajao pred njim i molio: ‘Podari nam kišu, podari nam bereket u trgovini, izliječi naše bolesne!’ Međutim, jedanput sam na putovanju ogladnio i nisam imao ništa drugo osim tog kipa i pojeo sam ga.” Džabir dalje priča: ”Svi smo se smijali Omerovoj priči, a onda se i Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji je do tada zikrio, okrenuo prema nama i nasmijao se.”

Prenosi se da je Musa, a.s., tražio od Hidra da mu oporuči, a Hidr mu je rekao: ”Oporučujem ti da budeš nasmijan a da ne budeš ljutit, da budeš koristan a ne štetan, da ostaviš svađu u svakoj situaciji, da ne hodaš zemljom bez cilja, da se ne smiješ bez potrebe, da ne koriš ljude zbog njihovih grijeha, već da plačeš nad svojim grijesima.”