Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kad je riječ o kur'anskom odgoju ličnosti, Kur'an i Sunnet poseban naglasak stavljaju na bratsku vezu koja je utemeljena na iskrenom vjerovanju u Allaha i slijeđenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Muslimani su jedni drugima najpreči i nezamislivo je da jedan drugog vrijeđaju, prevare, izdaju i ostave na cjedilu. Kur'an i Sunnet detaljno opisuju posljedice te imanske veze, odnosno njene implikacije na ljudski život i odnose prema drugim muslimanima i muslimankama, kao što se navodi u hadisu: ”Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi i samilosti je kao primjer tijela; ako oboli jedan organ, cijelo tijelo obuzme groznica i nesanica.” (Buharija i Muslim)
Nažalost, zbog nedostatka istinskog kur'anskog odgoja, zbog pomanjkanja imana, slabljenja islamske bratske veze, muslimani se danas na krajnje negativan način odnose jedni prema drugima.
Neće čovjek oklevetati svoga brata za grijeh, a da ga Allah neće iskušati istim grijehom
Danas se muslimane bave životima drugih muslimana, na način da istražuju njihove mahane, grijehe, slabosti, na način da su odgoj vlastite duše i brigu o vlastitim mahanama i grijesima potpuno zapostavili, a posvetili se tuđim životima. Iako su njihovi vlastiti životi nalik na ruševine, oni bi radije da ukazuju na tuđe nedostatke i ruševine, i onda se desilo da su grijesi prekrili naša srca, pa se prekinula istinska bratska veza i osjećaj grižnje savjesti zbog odstupanja od čiste i svijetle kur'ansko-sunnetske staze, kojom su kročili naši dobri prethodnici.
Rečeno je Ibrahimu ibn Nasru el-Kermaniju: ”Ebu Tahir el-Kurmuti (vođa otpadničke rafidijske sekte) ušao je u Mekku i poubijao muslimane, počinio strašan zločin, i mnoštvo muslimana je upućivalo dove Allahu protiv njega, ali im Allah nije uslišao dove, zašto?”
Odgovorio je: ”Zato što muslimani pri sebi imaju deset loših svojstava, pa kako da im budu uslišane dove.”
Upitan, koja su to svojstva, odgovorio je: ”Muslimani potvrđuju Allahovu jednoću, ali ostavljaju Njegove naredbe, tvrde da vole Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne slijede njegov Sunnet, uče Kur'an a ne rade po njemu, kažu da vole Džennet, ali ostavljaju i izbjegavaju puteve koji njemu vode, kažu da mrze Džehennem, a napravili su pravu gužvu i stisku na putevima koji vode u Džehennem, tvrde da im je Iblis neprijatelj a slijede ga, svakodnevno ukopavaju svoje mrtve a pouku ne uzimaju, posvećeni su istraživanju mahana svoje braće muslimana a zaboravljaju svoje mahane, skupljaju imetak a zaboravljaju obračun, ruše kaburove (kao ahiretske kuće) a grade dunjalučke dvorce.”
Ako zavirimo u biografije naših dobrih prethodnika (selefus-salih) na koje se rado pozivamo i o kojima rado pričamo, vidjet ćemo da su oni vrijeme trošili na popravljanju vlastitog stanja, bili su skromni i ponizni, nisu sebe precjenjivali a druge podcjenjivali, čak nisu željeli da spominju grijehe i mahane koje su vidjeli kod ljudi, iz straha da ih Allah ne iskuša istim grijehom.
Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, govorio je: ”Kada bi na Sudnjem danu glasnik dozivao i rekao: ‘Svi će ljudi u Džennet, osim jednog’, ja bih se bojao da ja nisam taj.”
Prenosi se da je Ibrahim en-Nehai, rekao: ”Nekada vidim kod nekog muslimana ono što prezirem, ali me, da to spomenem, spriječi strah da ne budem sâm iskušan tom mahanom.”
Prve generacije muslimana su se maksimalno posvetili sebi, jer su svoju dušu, svoj nefs smatrali najvećim i najopasnijim neprijateljem.
Imam Bejheki spominje da je pred Rebiom ibn Husejmom spomenut neki musliman, pa je on rekao: ”Nisam zadovoljan sa svojom dušom, pa me zauzetost njome okupirala i odvratila od istraživanja mahana drugih ljudi. Ljudi se boje Allaha za tuđe grijehe, a sigurni su od Allahove kazne za svoje grijehe.”
E za tog plemenitog tabiina, Rebiu ibn Husejma iz Kufe, njegov učitelj, plemeniti ashab Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, rekao je: ”Tako mi Allaha, da te je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio, zavolio bi te.”
Upitan je Hasan el-Basri: ”Ko su odabrani ljudi, odličnici (el-ebrar)?” Odgovorio je: ”To su oni koji ne uznemiravaju niti čine štetu ni sićušnom mravu.” Pa, šta reći za one koji čine štetu muslimanima i koji ih vrijeđaju i skrnave njihovu čast?!
Spominjući opasnost i pogubnost napada na muslimansku ličnost i njegovu čast, Ibnul-Kajjim el-Dževzije, rekao je: ”Samo dvije kur'anske sure počinju prijetnjom, to su: sura El-Mutaffifin koja počinje ajetom: ”Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kad od drugih kupuju, a kad drugima mjere na litar ili na kantar, zakidaju”, i sura El-Humeze koja počinje prijetnjom: ”Teško svakom klevetniku-podrugljivcu.”
Prva prijetnja odnosi se na one koji atakuju na tuđi imetak, a druga, na one koji atakuju na ljudsku čast. Neće čovjek oklevetati svoga brata za grijeh, a da ga Allah neće iskušati istim grijehom. I kada čuješ da je neko počinio grijeh, reci: ‘Allah oprostio meni i njemu.”’
Ko su oni koji najviše istražuju tuđe mahane?
Ljudi koji sebe vide malenima i prezrenima, najviše pričaju i uveličavaju tuđe mahane. Čim vidite čovjek da priča i uveličava tuđe greške i da to stalno čini, to, ustvari, govori da on u svojoj duši osjeća vlastitu prezrenost i ništavnost, u dubini duše osjeća da je malen, beznačajan, pa onda to pokušava prikriti pričom o drugim ljudima i njihovim mahanama.
Islamski učenjaci su poredili ljude koji se stalno bave mahanama drugih ljudi i koji istražuju njihove živote, sa gavranom koji kruži iznad bostana ili bašče koja je puna raznog voća i cvijeća i kroz koju teče rijeka, ali gavran, kad se spusti u tu bašču, iz nje neće izvući ništa osim crva.
Umjesto toga, muslimani i muslimanke bi trebali biti kao pčele koje slijeću samo na lijepo, jedu lijepo i daju lijepo i zdravo.
Imam Ahmed u svom Musnedu bilježi hadis od Abdullaha ibn Amra, u kojem je Muhammed, s.a.v.s., rekao : ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, primjer istinskog vjernika je kao primjer pčele. Ona jede samo lijepo i proizvodi čisto i lijepo. Na što god da se spusti neće ga slomiti, niti mu naštetiti.”
Šta znači ljubav u ime Allaha?
Ljubav u ime Allaha znači da se bojiš Allahove kazne onome koga voliš. Kao što je Ibrahim, alejhi selam, rekao svome ocu: ”Ja se bojim da te Milostivi ne kazni, pa da postaneš drug šejtanu.” A pjesnik je kazao: ”Razumnog vjernika njegova pobožnost (bogobojaznost) sprječava od zauzetosti tuđim mahanama, kao što bolesnika zaokupi njegova bolest i ne osjeća bolesti drugih ljudi.”
Imam Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Predamnom je, na naučnim kružocima i predavanjima, tevbu učinilo više od 200.000 ljudi, a islam je primilo 20.000 ljudi. Nekada je predamnom ili oko mene bilo hiljade ljudi ljudi kojima bi se srca raznježila i oči zasuzile od mojih vazova, pa sam samom sebi rekao: ‘Šta će biti s tobom sutra, ako se oni spase, a ti budeš među stradalnicima. Moj Allahu, ako si mi odredio kaznu na Sudnjem danu, nemoj ih upoznavati sa mojom kaznom, zbog Tvoje uzvišenosti i plemenitosti, a ne zbog mene, da ne bi rekli: ‘Allah je kaznio onoga ko je Njemu pozivao.”’
Prenosi se da je hazreti Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: ”Ko bude imao četiri osobine, on spada među najbolje Allahove robove: ko se raduje pokajanju pokajnika, ko traži oprost za grješnika, ko upućuje dovu za onoga ko je u zabludi i ko pomaže dobročinitelja.”
Bogobojazan čovjek je pozitivna ličnost
Budi pozitivan i stvari ćeš vidjeti pozitivnim, a nemoj sve posmatrati kroz crne naočale. I neka te šejtan ne navede da pomisliš da ćeš, ukoliko napadaš druge i ukoliko im činiš štetu i rušiš ugled, uspjeti u životu.
Prenosi se da je kralj, koji je bio hrom i ćorav u jedno oko, pozvao najpoznatije slikare da naslikaju njegov portret, ali pod uvjetom da se ne primijeti ni jedna njegova mahana. Svi su odbili, jer su rekli da je to nemoguće; ako hoće autentičnu sliku sebe onda mora biti ćorav i hrom i to se treba vidjeti na slici. Samo jedan slikar je prihvatio. Ljudi su se čudili tom čovjeku i govorili su da je to nemoguće. On je na kraju naslikao prekrasnu sliku kojoj su se svi divili. Kako? On je naslikao kralja kao da je u lovu i da na ćoravo oko nišani, a hromu nogu je izbacio kao da je u stavu da gađa životinju koju je ugledao.
Dakle, i pored očitih mahana, on je naslikao sliku kralja bez mahana. A onaj ko hoće da vidi grešku i ko voli istraživati tuđe mahane, on će ih naći i tamo gdje ih nema.
Iskreno vjerovanje i istinska bogobojaznost zahtijevaju od muslimana i muslimanke da budu pozitivne ličnosti i da se maksimalno posvete vlastitom životu i popravljanju vlastitog stanja, zbog straha od polaganja računa na Sudnjem danu i konačnog ishoda tog obračuna, kao što je rekao Šekik el-Belhi: ”Tražili smo petero i našli smo ih u drugo petero:
Tražili smo svjetlo u kaburu, pa smo ga našli u noćnom namazu;
tražili smo gašenje žeđi na Sudnjem danu, pa smo ga našli u dobrovoljnom postu;
tražili smo berićet, pa smo ga našli u duha-namazu;
tražili smo lahak prelazak preko Sirat-ćuprije, pa smo ga našli u dijeljenju sadake;
tražili smo ispravan odgovor Munkiru i Nekiru u kaburu, pa smo ga našli u učenju Kur'ana.”
I njima su uvijek na umu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”O skupino onih koji su povjerovali svojim jezicima a u čija srce iman još nije ušao, ne vrijeđajte muslimane i ne istražujte njihove mahane, jer ko bude istraživao mahane brata muslimana, Allah će otkriti njegove mahane, a kome Allah bude otkrivao mahane, bit će osramoćen u vlastitoj kući.” (Tirmizi)
