Autor: Klix.ba
Grubeša je Marku Radiću udovoljio da kaznu zatvora izdržava u Hrvatskoj umjesto u BiH i to 8. oktobra, a prethodno je Županijski sud u Zagrebu prihvatio Radićevu molbu te je donio presudu kojom je preuzeo izvršenje presude Suda BiH. S obzirom da se Radić u pritvoru nalazi od 2. juna 2006. godine, a da je mu je kazna smanjena na 12 i po godina zatvora, krajem ove godine trebao bi izaći na slobodu. Bez smanjenja kazne, u zatvoru je trebao provesti do 2027. godine.
U razgovoru za Klix.ba zamjenik ministra pravde BiH Nezir Pivić je kazao da BiH i Hrvatska jesu članice Evropske konvencije o transferu osuđenih osoba, na koju se ministar pravde Bosne i Hercegovine poziva, a koja konvencija daje opšti okvir postupanja zemalja članica u predmetnoj oblasti. No, kao i većina multilateralnih akata, ova konvencija je ostavila mogućnost zainteresovanim stranama da svoje odnose dodatno regulišu i preciziraju i bilateralnim ugovorom koji u
tom slučaju ima jaču pravnu snagu od multilateralnog akta.
Marko Radić ima prebivalište u Mostaru
“Kako je u konkretnom na snazi Sporazum između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, time je jasno da je prevashodno ovaj sporazum osnov za odlučivanje po zahtjevu, bilo osuđenog, bilo zemlje moliteljice, za njegov transfer u Republiku Hrvatsku. Kako je vidljivo u Rješenju ministra pravde BiH koje je objavljeno u medijima, Grubeša udovoljava zahtjevu osuđenog Marka Radića kao državljaninu Republike Hrvatske, zanemarivši pri tome činjenicu da je isti i državljanin Bosne i Hercegovine, sa aktivnim prebivalištem u Mostaru”, ističe Pivić te dodaje:
“Naime, činjenica da je Marko Radić državljanin Bosne i Hercegovine bitno mijenja činjenično stanje spisa i onemogućava udovoljavanje zahtjevu osudjenog za njegov transfer i izdržavanje kazne u Rpublici Hrvatskoj. Tako je članom 6. Sporazuma isključena je mogućnost predaje vlastitih državljana. Time je jasno da, u odnosu na ovog osuđenog ratnog zločinca, kao državljanina BiH, nikakvu pravnu snagu nema činjenica da je isti, istovremeno i državljanin Republike Hrvatske. Njegovo pravo da, kao državljanin Hrvatske, zahtijeva prijenos izdržavanja kazne u Hrvatsku, svakako je ograničeno upravo ograničavajućom odredbom Sporazuma (član 6.) koja je precizna i izričita, a koja nedvosmisleno isključuje mogućnost predaje vlastitih državljana u ovoj vrsti postupaka, što potvrđuje i dosadašnja praksa u sličnim predmetima”, kazao je.
Pravni osnov
Dodaje da se u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o zahtjevu moralo znati i voditi računa o pravnom osnovu za odlučivanje koji je bilateralni sporazum između dvije zemlje i njegova primjena je obavezna u djelu u koje je različit u odnosu na odredbe Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.
“Osim toga, članom 9/1/a zakona regulisano je da će se zahtjev za pravnu pomoć odbiti ako bi udovoljavanje zahtjevu bilo u suprotnosti sa pravnim poretkom BiH. Kako je predmetni sporazum dio pravnog poretka BiH i kako njegove odredbe zabranjuju predaju vlastitih državljana, udovoljavanje zahtjevu u konkretnom slučaju je potpuno u suprotnosti sa pravnim poretkom BiH. Članom 9/3 zakona regulisano je da se pravna pomoć može odbiti i na osnovu faktičkog reciprociteta u odnosu na određenu državu, što je ministar pravde prilikom odlučivanja svakako morao imati na umu. Brojni su slučajevi odbijanja pružanja pravne pomoći u krivičnim stvarima od Republike Hrvatske i odbijanja zahtjeva Bosne i Hercegovine ( npr. slučaj Jelavić kao i brojni drugi), a bilo je i predmeta bosanskohercegovačkih državljana kojima nije odobreno izručenje u Bosnu i Hercegovinu ukoliko je kazna izrečena od bosanskohercegovačkog pravosuđa u nesrazmjeri sa kaznom koju je izrekao sud u Hrvatskoj”, pojašnjava Pivić.
Ističe kako te situacije nisu regulisane međunarodnim ugovorima već domaćim zakonodavstvom i o njima po diskrecionom pravu odlučuje sud ili u ovom slučaju ministar pravde BiH.
“Ovdje se radi o diskrecionom pravu koje je ograničeno reciprocitetom. S tim u vezi, ministar pravde BiH je u ovom predmetu bio ograničen i recipročnim postupanjem Hrvatske u sličnim predmetima te i zbog kaznenog zakonodavstva Hrvatske i time očite nesrazmjere u kazni nije smio dopustiti predmetni transfer. Predajom Hrvatskoj na izdržavanje kazne te preinakom kazne od Republike Hrvatske, ratnom zločincu omogućeno je da već ‘sutra’ bude na slobodi, čime svjesno i ministar pravde BiH i pravosudna tijela Republike Hrvatske narušavaju jedan od osnovih principa krivičnog zakonodavstva – svrha kažnjavanja, kako generalna tako i specijalna”, dodao je naš sagovornik.
Ministar Grubeša morao iznijeti pravni osnov za izručenje
U nastavku razgovora Pivić ističe da je ministar pravde Josip Grubeša morao iznijeti ovaj zahtjev na kolegij ministarstva, a nikako o tome odlučivati sam. Donošenjem spornog rješenja, prema riječima Pivića, Grubeša je postupao suprotno odredbama i međunarodnih i domaćih propisa i potpuno izašao iz okvira zakonitosti i ustaljene pravne prakse, što je unutrašnje pitanje BiH.
“S druge strane, upitno je i postupanje hrvatskih pravosudnih tijela kada svojom odlukom visinu kazne izrečene od strane Suda Bosne i Hercegovine preinače na način na koji ‘pokriju’ vrijeme već izdržane kazne i stvore uslove da osoba koja je činila strašne, normalnom ljudskom umu neshvatljive radnje, dakle osoba koja je činila teške zločine, za koji dan bude na slobodi”, zaključi je Pivić.
Na kraju je kazao da je ovo pitanje bilateralne saradnje između dvije zemlje, a koliko je ova saradnja uspješna, iskrena i koliko služi razvijanju dobrih odnosa, ili nekome, u ovom slučaju Republici Hrvatskoj, do ove saradnje očito nije stalo.
Radić je, kako je utvrđeno presudom Suda BiH, od jula 1993. do marta 1994., u svojstvu zapovjednika Prve Bjelopoljske bojne u sklopu Druge brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i osoba odgovorna za dio područja Bijelog Polja uključujući i selo Vojno, učestvovao u formiranju zatvora, naredio nezakonito hapšenje više desetina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca i njihovo zatvaranje. Učestvovao je, navodi se u presudi, u nezakonitom zatvaranju muškaraca, zatočenika iz Heliodroma, koji su dovođeni u Vojno na prinudni rad, držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uvjetima u garaži i podrumu jedne kuće u Vojnom.
