Aktuelna pitanja i dileme
Odbarao i prilagodio: Mr. Semir Imamović
Nagrada od igara na sreću i otpis duga
Da li je uredu i halalno trošiti,odnosno iskoristiti novac, koji se dobije kao poklon od osobe koja ga je dobila putem igara na sreću? Da li je uredu da prihvatim otpis mog duga toj osobi, koja mi halali novac koji sam joj dugovao i dug mi pretvara u neki vid poklona, a razlog je upravo što je ta osoba dobila novčanu nagradu putem igara na sreću .
Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin
Esselamu alejkum! Hvala Allahu, i neka je mir i spas na posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
1. Kocka, igre na sreću, uključujući i razne igre putem SMS poruka u kojima je participacija u igri cijena poruke, i sl. nisu šerijatski dozvoljeni načini sticanja imovine. Ako neko prenebregne i zanemari šerijatsku zabranjenost takvih poslova i stekne imovinu putem tih poslova, nije mu dozvoljeno (haram je) koristiti tu imovinu za podmirenje svojih potreba. Međutim, budući da nije moguće vratiti tu imovinu (posebno kada je riječ o igrama na sreću u kojima učestvuje veliki broj učesnika) samim učesnicima, odnosno participatorima u finansiranju igara i dobitaka, valjan način oslabađanja od te imovine je da se ona daruje siromašnim osobama. Prema tome, onaj koji spada u tu kategoriju ljudi, može koristiti poklonjenu imovinu, imovinu stečenu na gore spomenuti način.
2. Ako Vas osoba oslobodi od duga, a kao razlog navede dobijanje novca u igri na sreću, nema smetnje da prihvatite to oslobađanje od duga, a dotična osoba snosi odgovornost za način sticanja svoje imovine. Ukoliko spadate u kategoriju siromašnih osoba, a dužnici obično to jesu, povjerilac koji Vas je oslobodio od duga, može zadržati stečeni dio imovine u omjeru koliko iznosi dug, ako oslobađanje duga učini s namjerom oslobađanja od nelegalno stečene imovine. U protivnom, ostaje obavezan osloboditi se te imovine unatoč oslobađanju dužnika od duga. Ako je stečena imovina u igri na sreću veća u odnosu na oprošteni dug, obaveza je taj višak u odnosu na dug podijeliti siromasima. (Izvor: rijaset.ba, Pitanja i odgovori).
Upotreba životinjskog otrova u svrhu liječenja
Kakav je propis liječenja pčelinjim ubodom (otrovom)?
Dr. Muhammed ibn Salih el-Munedžid
Hvala Allahu, i neka je mir i spas na posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Liječenje pčelinjim ubodom poznato je još od davnina. Kao oblik liječenja spominje se u Hipokratovima rukopisima (djelima koja se pripisuju antičkom grčkom liječniku Hipokratu). U islamskoj pravnoj literaturi ovo pitanje nije posebno tretirano, ali bi se moglo podvesti pod opću problematiku o kojoj su raspravljali islamski pravnici, a ona je upotreba otrova u svrhu liječenja. Općepoznati islamski stav je da je zabranjeno konzumirati smrtonosni otrov i da se osoba koja tim putem, svjesno i svojevoljno, sebi oduzme život, smatra samoubicom, što jasno i nedvosmisleno sugeriraju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Ko, konzumiranjem otrova, sebi oduzme život, time će biti kažnjen u Džehennemu.” (Buharija, 5442., Muslim, 109.) U pogledu korištenja otrova u svrhu liječenja, imamo dva različita mišljenja islamskih pravnika. Većina zastupa mišljenje da je ova vrsta liječenja dozvoljena u slučaju krajnje potrebe, pod uvjetom da kod onih koji ga poduzimaju preovladava uvjerenje u njegov siguran ishod. Ovo je stav hanbelijskog, i većine pravnika šafijskog, malikijskog i hanefijskog mezheba. Rekao je Ibn Kudame: ”Lijekove koji u sebi sadrže otrov možemo podijeliti u dvije grupe: prvu grupu čine lijekovi koji u većini slučajeva uzrokuju smrt ili ludilo, njih nije dozvoljeno konzumirati, a drugu čine lijekovi koji u većini slučajeva pozitivno djeluju i donose korist, njih je, prema protežirajućem mišljenju, dozvoljeno koristiti kao i sve druge lijekove koji su u određenoj mjeri štetni, ali se njima otklanja ili sprečava ono što je puno štenije i opasnije.” (El-Mugni, 1/447.) Prema tome, liječenje pčelinjim ubodom je dozvoljeno, ali samo ako se obavlja pod nadzorom stručnih ljekara ili specijalista, i u onoj mjeri koja je potrebna bolesniku.
Imam i ustajanje na peti rekat
Esselamu alejkum. Ako imam ustane na peti rekat, ne izvršivši posljednje sjedenje, hoće li ga džemat pratiti? Ako bude pratio da li će sehvi-sedžda ispraviti taj propust?
Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin
Esselamu alejkum. Hvala Allahu, i neka je mir i spas na posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Džemat neće pratiti imama ukoliko ustane na peti rekat bez obavljanja posljednjeg sjedenja (k'ade ehire), već će mu sugerisati riječima “Subhanallah”, da je pogriješio te da se treba vratiti na sjedenje. Ako ga budu slijedili, ne vrativši se u međuvremenu na sjedenje, već obave sedždu na tom petom rekatu, namaz će im biti pokvaren i trebaju ga obnoviti zato što je propušteno obavljanje farza (posljednje sjedenje) prema predviđenom redoslijedu i ne može se popraviti sehvi-sedždom jer je dodan novi rekat u punom obimu, sa svim svojim konstitutivnim elementima, zaključno sa sedždom. Međutim, ako bi ustali na peti rekat nakon sjedenja misleći da se radi o prvom sjedenju, tada će uz peti klanjati i šesti rekat, tako da će zadnja dva rekata biti nafila, i na kraju će učiniti sehvi-sedždu. Namaz je ispravan zato što je zadnje sjedenje došlo po uobičajenom redoslijedu, tj. nakon četvrtog rekata. (Izvor: rijaset.ba, Pitanja i odgovori)
Skidanje mestvi (čarapa) i gubitak abdesta
Kakav je propis skidanja mestvi ili čarapa prije isteka propisanog roka za uzimanje mesha (24 sata za boravnika i 72 sata za putnika), da li ono samo po sebi kvari abdest?
Kolegij za fetve islamskog portala www.islamweb.net
Hvala Allahu, i neka je mir i spas na posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Islamski pravnici, odnosno pravne škole, imaju različit stav u pogledu skidanja mestvi prije isteka propisanog (dopuštenog) vremena za simbolično potiranje nogu (mesh). Prema mišljenju hanefijskih i šafijskih pravnika (Šafijin novi mezheb) dovoljno je, nakon skidanja mestvi, ponovo oprati noge i na taj način sačuvati abdest, pri čemu se ne uvjetuje muvalat (neprekidnost, uzastopnost). Malikije su mišljenja da skidanje mestvi neće pokvariti abdest samo ukoliko je ispoštovan princip muvalata prilikom abdesta, tj. ako se pranje nogu desilo neposredno nakon skidanja mestvi, bilo kakvo oklijevanje ili odgađanje u tom pogledu kvari abdest i zahtijeva njegovo obnavljanje. Za razliku od prethodna dva mišljenja, hanbelijski učenjaci sam postupak skidanja mestvi okvalifikovali su kao nakid (stvar koja kvari abdest), i po njima samo pranje nogu, bez obnavljanja cijelog abdesta, ne proizvodi nikakve pravne efekte. Na kraju, Ibn Tejmijje i Ibn Hazm zastupaju mišljenje da skidanje mestvi ne kvari abdest, niti povlači za sobom bilo kakve pravne posljedice u smislu obaveze pranja nogu ili nešto slično tome. Po našem slobodnom sudu, zadnje mišljenje bi se moglo uzeti kao protežirajuće, budući da je ono u potpunoj saglasnosti sa jednom od temeljnih postavki koje se tiču obrednog čišćenja (abdesta) a koja glasi: da bi se određeni postupak, u ovom slučaju skidanje mestvi, bio okarakterisan kao nakid (stvar koja kvari abdest), potrebno je, u tu svrhu, priložiti konkretan dokaz iz Kur'ana i Tradicije. Pošto takvog dokaza nema, ostajemo pri osnovi, tj. ispravnosti abdesta. Ovakvo razumijevanje potvrđuje i predaja koju je zabilježio Ibn Ebi Šejbe, a u kojoj se navodi ”da je Ebu-Zibjan vidio Aliju, radijallahu ‘anhu, kako obavlja malu prirodnu potrebu stojeći, a zatim se abdesti i uzima mesh po obući. On dalje prenosi da je Alija, nakon proučenog ezana i ikameta, skinuo obuću po kojoj je uzeo mesh i predvodio ljude u namazu.” Štaviše, ovo mišljenje je nužan rezultat zdravog logičkog prosuđivanja (analogije), jer…
