SAFF

Nijedan narod u Evropi nije žrtva sistemske diskriminacije kao što su to Bošnjaci

Facebook
Twitter
WhatsApp
BHglas naslovnica Okt13-br38

                                                

Gospodine Alispahiću, u Vaših 47 godina života mnogo je aktivnosti koje ste, uz ostalo, posvetili i borbi za ljudska prava? Kako ocjenjujete stanje u ovoj oblasti u BiH?
ALISPAHIĆ: Nigdje u Evropi se ne krše ljudska prava kao u BiH i nijedan narod u Evropi nije žrtva sistemske diskriminacije kao što je to bošnjački narod. Nezamislivo je da i u jednoj evropskoj državi diskriminacija živi kao zakonsko slovo, a da civilno društvo podstiče vrijeđanje i omalovažavanje jednog naroda. U Bosni je ovo realnost. Samo postojanje Republike Srpske, koja je stvorena na genocidu, kao i paradržavnih ostataka tzv. Herceg-Bosne, jesu okvir za diskriminaciju bošnjačkih povratnika. Tamo su Bošnjaci, bukvalno, građani trećeg reda, kao što su bili crnci u Pretoriji. Ne radi se samo o uskraćivanju elementarnih građanskih prava, prava na zapošljavanje, na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, na obrazovanje, već se radi o stalnoj izloženosti terorizmu, zastrašivanju, premlaćivanju, vrijeđanju. Rasistima u Pretoriji ili na jugu USA nije bilo dovoljno što crnci nemaju nikakva prava, već su ih iz obijesti ubijali i tukli.

Kad se zapitate – a zašto dejtonski režim to tolerira, zašto o tome šuti, zašto demokratski mehanizmu ne osuđuju ovaj apartheid i nasilje nad Bošnjacima, onda dolazite do suštine problema, a to je da je dejtonski sistem zapravo preobučeni, predjeveni, velikosrpski i velikohrvati dogovor iz Karađorđeva. Takav sistem, koji je konstituiran oko genocida nad Bošnjacima, ne može emitirati ikakvu drukčiju energiju osim zločinačke.

Preko 20 godina ste kolumnist vodećih listova u BiH. Čemu su, najčešće, posvećeni sadržaji Vaših kolumni?
ALISPAHIĆ: U Evropi sigurno ne postoji intelektualno izazovniji prostor od BiH, Ovdje su svakodnevno na ispitu intelektualne i moralne vrline. Hoćete li, zarad interesa, pristati da ne vidite stvarnost, da odšutite zločin, da radite u korist zla, ili ćete govoriti istinu, a prihvatiti teret da budete oblaćeni, progonjeni, uskraćeni za mnoga prava koja vam pripadaju? Korupcija duha je glavno obilježje bosanske stvarnosti. Postoji tržište lažima, na kome mnogi zarađuju. Cilj je oprati od odgovornosti agresore na Bosnu i Bošnjake, i oblatiti Bošnjake kao tzv. teroriste. To je jedan totalitarni ambijent, iza kojega stoje istinski centri zla i zločina. Oni koji su smislili i ostvarili genocid u Srebrenici danas se bave redizajniranjem istine. O tome pišem već godinama. I razobličavam ovu korupciju, ovaj sistem laži i prevare. To naravno ima svoju cijenu. Ali, ja se ne žalim, jer je istina moj izbor.

U posljednjih deset godina održali ste oko dvije stotine predavanja u zemlji i dijaspori. Koje su teme tih Vaših javnih nastupa?
ALISPAHIĆ: Da su drukčija vremena ja bih se bavio svojom naukom i literaturom, ali sve što se događa ukazuje kako je preče da svoju pismenost stavim u službu borbe za opstanak Bosne i Bošnjaka, pa makar to bila mrvica u našoj društvenoj zbilji. Ne mogu da se načudim intelektualcima koji prave nekakve karijere, i maštaju nekakve afirmacije, dok nam narod nestaje. Kakva je svrha ičega ako izgubimo narod?! Moji politički tekstovi i predavanja nisu moj izbor, već izbor vremena. U tom smislu sam prihvatao pozive da održim predavanja na teme iz kulture pamćenja, iz naše društvene i političke zbilje, da se susretnem s narodom i da u neposrednom razgovoru posvjedočim našu stvarnost. Proputovao sam mnogo, obišao našu zemlju uzduž i poprijeko, upoznao mnogo ljudi i stekao mnogo prijatelja, i to mi je najveća zahvalnica za taj moj skromni doprinos bošnjačkom buđenju.

Možete li nešto više reći o projektu čiji ste Vi pokretač i o knjizi „Ubistvo svitanja”, čiji ste priređivač i urednik?
ALISPAHIĆ: Autor sam prvog izdavačkog projekta koji obuhvata civilne žrtve jednog grada. Priredio sam knjigu „Ubistvo svitanja” koja je promovirana na prvu godišjicu četničkog masakra na Kapiji, 25. maja 1996. godine. U julu 1997. objavio sam knjigu „Tuzlanski nekrologij” o šehidima i poginulim borcima Tuzle. Bile su to prve knjige o žrtvama jednog grada, i po tom urneku su poslije rađene i mnoge druge knjige. Već 1998. sam objavio i knjigu o gradačačkim šehidima. Riječ je o nekrološkim knjigama, gdje je o svakoj žrtvi napisana priča, donesena fotografija, a s ciljem da se čitalac upozna sa jednim životom, koji samo na ovaj način prestaje biti statistički podatak. Kroz ove knjige napisao sam blizu 1500 biografskih priča o našim žrtvama.

U čemu je suština neuspjelog pokušaja da Vam se uskrati pravo da doktorirate na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu?
ALISPAHIĆ: Budno se motri na sve preostale bošnjačke intelektualce koji su još ostali slobodni, nekupljeni, a time i opasni za plan da se u Bosni instalira laž o tzv. građanskom ratu, odnosno, šutnja o nestajanju Bošnjaka. Prisjetite se kako su prolazili bošnjački pisci poslije Drugog svjetskog rata! Kompletna književna elita, koja je mogla posvjedočiti, zapisati zločine nad Bošnjacima, našla se u komunističkim zatvorima. Dejtonski režim ima svoju velikosrpsku i velikohrvatsku ideologiju, koja je na tragu svođenja Bošnjaka na minoran faktor, tako da se svako protivljenje ovoj intenciji smatra udarom na interese režima, koji se preko svojih medija i institucija obračunava sa ovim pojedincima. Poznato je da ja zastupam tezu da Bošnjaci trebaju budućnost graditi na instituciji svoje žrtve. Insistiranje na genocidu u Srebrenici, i na satisfakcijama koje iz toga proizilaze, može poremetiti dejtonske planove za nestankom Bošnjaka.
Zbog toga sam na udaru godinama, odsvakle. Jedan od tih udara bio je i pokušaj da mi se zabrani da doktoriram na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje sam i magistrirao. Optužen sam za rasizam, iako nikoga ne mrzim, osim što volim i branim svoj narod.

Kako gledate na poziciju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine danas i u budućnosti?
ALISPAHIĆ: Na žalost, Bošnjaci više nikada neće biti ono što su bili do prije genocidne agresije. Neki prostori za nas su zauvijek izgubljeni. Temeljna je krivica na međunarodnoj zajednici koja je podržala, i koja i danas podržava, genocid nad Bošnjacima. To je sila čijim se zavjerama i smutnjama teško oduprijeti. Mogli su velikosrbi i velikohrvati planirati šta hoće, ali to ne bi mogli realizirati bez podrške nekoliko zapadnih zemalja. Ima tu i naše odgovornosti, jer je bošnjačka politika trebala više raditi na organizaciji naroda, a manje na organizaciji stranačkog i profiterskog života. Ova turobna slika ne mora biti konačna i beznadežna. U svakom zlu prevagne na neko dobro, pa tako danas imamo izuzetan potecijal u iseljeništvu, koji može biti oslonac jačanja Bošnjaka u domovini. Ali i to pod uvjetom da se ostvari konekcija sa bošnjačkom politikom. Ta politika je naša najveća nesreća. Nigdje nema toliko gulanfera,
prostaka i švercera kao u bošnjačkoj politici! Uopće ne mogu razumjeti, recimo, kako ne postoji ni jedan bošnjački političar koji ne osjeti ljudsku, patriotsku potrebu da obiđe Nezira Dardagana, koji je pretučen uoči Bajrama u Zvorniku. Ti bošnjački političari su toliko odrođeni od naroda da to nigdje na svijetu nema. Zapravo, oni su pokupovani od Beograda i Zagreba, i oni više ne služe Bosni i Bošnjacima, već služe Srbima i Hrvatima. To je današnja bošnjačka politika, od Bakira Izetbegovića i Sulejmana Tihića do Fahrudina Radončića i Zlatka Lagumdžije.

Koja je Vaša poruka Bošnjacima u svjetlu predstojećeg popisa stanovništva?
ALISPAHIĆ: Prva poruka Bošnjacima je da su nas bošnjački političari izdali!Ko zna za koje pare i lične interese, prodali su i izdali su i Bosnu i Bošnjake, kada su prihvatili genocidni Zakon o popisu. Druga poruka Bošnjacima je da nas ova izdaja bošnjačkih političara još više obavezuje da na sebe preuzmemo teret borbe za opstanak, tako što ćemo se boriti da se u što veće broju popišemo. Moramo biti svjesni da je na našem narodu dupli teret, jedno je što imamo dušmane koji nam kontinuirano pakuju nestanak, a drugo je što imamo političare koji rade za naše dušmane. Niko nas neće zaštititi ako sami ne razumijemo složenost i opasnost ove situacije, koja direktno prijeti bošnjačkim nestankom. Ko bi to, a da nije potkupljen, izglasao takav Zakon o popisu, kojim se odstranjuje preko milion Bošnjaka?! Umjesto da se dijaspora popiše po ambasadama, konzulatima, klubovima, kao što je slučaj u drugim zemljama, koje se bore za svoje
iseljenike, ova je država učinila sve da se dijaspora ne popiše. Nema nikakve sumnje da ćemo imati gubitke od nekoliko stotina hiljada Bošnjaka. Popis će ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću. Čovjek koji je iseljen, i za Bosnu izgubljen, on je jednak onom ubijenom Bošnjaku u Srebrenici. Zato je Popis nastavak genocida u Srebrenici. Naši dušmani nikada nisu prestali ratovati protiv nas, a to što nema krvi, a ima gubitaka, ne znači da taj rat i sada ne traje. Moramo biti svjesni opasnosti i biti jedinstveni kao što smo 1992. godine bili, jer ovo je naše biti ili ne biti. Da smo imali patriotski časne političare, oni nikada ne bi pristali na ovakav Zakon o popisu, već bi usvajanje Zakona uslovili odredbom da se vlast struktuira po popisu iz 1991., zbog nerealizacije Aneksa sedam. Pošto to nije urađeno, sada ćemo u političkom životu dobiti genocidnu realnost, etnički čiste gradove i regije, bez mogućnosti njihove
bosanske rehabilitacije. Ovakav Popis ne samo da udara na iseljeništvo, već i na Bošnjake u domovini, koje se agresivno nagovara da se izjasne kao Bosanci, iako su ustavna kategorija samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, pa onaj koji bude Bosanac, ode u kategoriju Ostalih. Cilj je i da se na ovom polju umanji broj Bošnjaka. Mi nemao nikakvog izbora izuzev da se u maksimalnoj mjeri popišemo kao Bošnjaci, jer Bosna, kao naše stanište, ne može opstati bez kritične mase Bošnjaka.

„BH GLAS” , Danska, Oktobar 2013., Broj 38

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA