Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

S nastupom hadžskih dana muslimani se prisjećaju Ibrahima, alejhis-selam, oca tevhida i obnovitelja temelja Ka'be. Jer u životu Ibrahima, alejhis-selam, i njegovoj poslaničkoj misiji sadržane su pouke za sve generacije do Sudnjega dana. Njega je Allah pohvalio i naredio vjernicima da ga uzmu za uzor i da slijede njegov put.

Ibrahim, alejhis-selam, nije bio bezlični sljedbenik mase, jer da je bio takav, ne bi bio Ibrahim, a pogotovo ne bi bio Halilullah – Allahov prijatelj. On se nije zadovoljio onim na čemu je bila većina, niti je prihvatio naslijeđeno uvjerenje bez preispitivanja i jasne spoznaje. Bio je čovjek snažne volje, jasnog stava i djelovanja; čovjek koji istinu ne zadržava u sebi, nego je iznosi pred ljude i suočava s njom stvarnost u kojoj živi.

S istinom se suočio najprije ondje gdje je to bilo najteže: u vlastitoj kući. Svoga oca i svoj narod suočio je sa stvarnošću onoga na čemu su bili. Njihova lažna božanstva imenovao je pravim imenom: kipovi ili kumiri. Zatim je upitao svoga oca: “Zar kumire smatraš bogovima?!” (El-En'am, 74.) I bez oklijevanja izrekao presudu: ”Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.” (El-En'am, 74.)

Isto tako se suočio sa svojim narodom riječima: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?” (El-Enbija’, 52.) A zatim je jasno presudio: “I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi” (El-Enbija’, 54.) Vidio ih je onakvima kakvi uistinu jesu, ogoljeni od istine i duboko uronjeni u zabludu.

Nije se zadovoljio spoznajom istine na razini ličnog uvjerenja, nego je krenuo u suočavanje, promjenu i javno svjedočenje. Razbio je kipove, rušeći time ne samo njihove materijalne oblike, nego i društvene, političke i ekonomske poretke koji su na njima počivali. Doveo ih je do tačke u kojoj su, makar na trenutak, ostali sami sa svojom savješću i priznali vlastitu zabludu: ”I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: ‘Vi ste, zaista, nepravedni!'” (El-Enbija’, 64.)

Nije mario što su se nakon toga vratili inatu. Njegova misija nije bila da upravlja njihovim reakcijama, nego da razotkrije njihovu laž, raskrinka njihovu zabludu i ostavi njihovo vlastito priznanje kao trajni dokaz protiv njih.

Ovo je dokaz da se ništa ne postiže mlakošću, bezličnošću i površnošću koja se skriva iza mase, tražeći sigurnost u brojnosti, pa makar ona počivala na neistini. Ni sebi, ni svome narodu, ni svojoj ahiretskoj sudbini nećeš donijeti nikakvu korist ako se budeš povijao kako vjetar puše.

Samo naše postojanje na ovome svijetu već je emanet koji nosi veliku odgovornost. Svako od nas ima ulogu u životu na dunjaluku, prije nego što nastupi Sudnji dan koji se neumitno približava. Zato je nužno odrediti svoj put, pripremiti poputninu, imati jasnu viziju, donijeti odluku i ojačati volju na ibrahimovskom putu.

Budi svjetiljka u tmini

Ibrahim, alejhis-selam, prednjačio je u pokornosti i vjernom izvršavanju obaveza, pa je nagrađen predvodništvom i imametom, shodno ajetu: ”A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: ‘Učinit ću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!'” (El-Bekara, 124.)

Predvodništvo dolazi nakon ispita. Ono je nagrada za dosljednost, izvršavanje naredbi i čuvanje Allahovih granica. Ibrahim, alejhis-selam, postao je imam generacijama poslije njega i uzor koji se slijedi. Međutim, to ne znači da su vrata imameta zatvorena za druge ljude. Naprotiv, to je uzvišeni stepen kojem teže bogobojazni kroz sva vremena. Zato Uzvišeni prenosi njihovu dovu: ”I oni koji govore: ‘Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se bogobojazni na nas ugledaju!'” (El-Furkan, 74.)

Ljudima su potrebni predvodnici u vjeri – ljudi koje vide, s kojima žive i u čijem životu prepoznaju vjeru utjelovljenu u djelima, stavovima i riječima. Prema takvima se pogledi usmjeravaju i srca okreću. To je priroda čovjeka.

Zato budi, kako je govorio Abdullah ibn Mes'ud, ”svjetiljka u tmini”, i koračaj ibrahimovskom stazom tevhida, potpune predanosti i pokornosti Allahu.

Čovjek po svojoj prirodi utječe na druge, htio to ili ne. Njegovo prisustvo, riječi i postupci neminovno ostavljaju trag na ljude s kojima se susreće. Taj trag i utjecaj najjasnije se očituju u srcima ljudi – u njihovim stanjima, mislima, odlukama i promjenama koje u njima nastaju.

Uzvišeni Allah objavio je: ”Mi ćemo, zaista, mrtve oživiti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Knjizi jasnoj pobrojali.” (Ja-Sin, 12.)

Bilježi se ono što su ljudi učinili, kao i njihovi tragovi koje su iza sebe ostavili. A ti tragovi nisu samo djela koja se vide, nego i posljedice koje ta djela ostavljaju u životima i srcima drugih, i koje se nastavljaju širiti i nakon što čovjek nestane iz njihovog vida.

Ako se čovjek poziva na vjeru i predanost Allahu, tada njegov utjecaj postaje još izraženiji.

Ljudi njegovo stanje ne posmatraju samo kao lični izbor, nego kao pokazatelj onoga na šta vjera poziva. On može biti uzrok nečijeg pokajanja, ohrabrenja i podsjetnik na dobro.

A čovjek najčešće ni ne zna dokle doseže njegov utjecaj, niti gdje prestaje. Ne može pobrojati srca koja su se preko njega promijenila, niti sagledati sve načine na koje je u njima ostavio trag. Jer čovjek ne živi samo u svojim djelima, nego i u njihovim odjecima u drugim ljudima.

Može umrijeti zao čovjek, a da njegov trag i dalje živi u srcima ljudi, pa mu se, uprkos smrti, knjiga grijeha ne zatvara. Zato su naši dobri prethodnici govorili: ”Blago onome ko umre, a s njim umru i njegovi grijesi.”

A može otići dobar čovjek, a da njegova knjiga dobrih djela ostane otvorena, kroz riječ koja se pamti, djelo koje se slijedi i utjecaj koji traje u srcima i nakon njegove smrti.

Prisjeti se Hadžer, alejhas-selam, koja je poslušala svoga Gospodara, oslonila se na Njega i iskreno Mu se pokorila, čineći ono što joj je bilo naređeno u granicama mogućnosti. Allah je njen hod učinio trajnim ibadetom do Sudnjega dana. Milioni vjerničkih stopa prolaze njenim putem, ponavljajući njen sa'j, nadajući se spasu i Allahovoj milosti.

Ta iskrena vjernica nije znala koliki će biti trag njenog hoda u pustinjskoj samoći, ali je Allah učinio njen hod znamenjem koje nadilazi vrijeme i narode. Jer ništa ne čuva trag čovjeka i ne produžava mu trajanje poput iskrenosti i potpune pokornosti Allahu, dželle šanuhu.

Potpuna sigurnost i povjerenje u Allahovu naredbu

Ibrahim, alejhis-selam, nije svoju suprugu i sina Ismaila pripremao riječima o planovima, razlozima i ljudskim objašnjenjima. Poveo je suprugu i dijete u pustinju i ostavio ih na mjestu na kojem, po ljudskim mjerilima, nema nikakvih oslonaca. Ostavio ih je ondje gdje mu je Allah naredio, smirenog srca i potpunog povjerenja u svoga Gospodara. Zatim je otišao.

Njegova supruga, Hadžer, upitala ga je: ”Je li ti to Allah naredio?”

Kada je potvrdio, rekla je: ”Onda nas On neće napustiti.” I smirila se. Njeno srce nije našlo sigurnost ni u mjestu, ni u sredstvima, nego u činjenici da je to Allahova naredba.

Kasnije je i sâm Ibrahim, alejhis-selam, bio stavljen pred kušnju da žrtvuje svoga sina Ismaila, pa je krenuo jednako smiren, uvjeren da se u Allahovoj naredbi nalazi dobro, makar ga razum ne mogao odmah dokučiti.

Tek što se srce vezalo za to dijete, dolazi san u kojem vidi da ga treba žrtvovati. Ibrahim, alejhis-selam, razumije da je to znak od njegova Gospodara, i tu prestaje svako kolebanje. Nema pitanja ”zašto”, nema unutrašnjeg otpora, nema borbe između osjećanja i naredbe; postoji samo pokornost.

To je suština islama: predanost koja ujedinjuje povjerenje, smirenost i pokornost, bez unutrašnjeg nemira i bez pobune srca. To je teslîm u svom najčišćem obliku – ne oslanjanje na uzroke, nego potpuno oslanjanje na Uzroka svih uzroka.