U organizaciji Udruženja boraca “Zelene beretke” Vogošća, uz poštivanje epidemioloških mjera obilježena je 28. godišnjica pogibije vogošćanskih heroja Hakije Mrše i Remzije Veje.
Obojica su odlikovani najvećim ratnim priznanjem ”Zlatni ljiljan”. Pored članova porodice, općinskih zvaničnika i članova boračkih udruženja, akademiji su prisustvovali i učenici vogošćanskih osnovnih škola za koje je održan historijski čas o podvizima pomenutih boraca, koji su bili simbol herojstva, moralnosti i hrabrosti.
Ova dvojica bošnjačkih heroja preselili su kao šehidi u jednoj od najtežih bitaka za kotu Mujkića brdo, koja je vođena u decembru 1992. godine.
Naime, taj dan je srbočetnički agresor izvršio jedan od najtežih napada na brdo Žuč. U toku tog napada, jedna grupa vojnika Armije BiH, na čelu sa Hakijom Mršom, zamjenikom komandanta Vejo Remzije, upala je u zasjedu. Četnici su ih zasipali granatam i neprestano su bili pod artiljerijskom paljbom. U tom trenutku, njihov komandant Remzija Vejo bio je na drugoj lokaciji. Preko motorole čuo je da je njegov zamjenik teško ranjen i da traži pojačanje. Pojačanje nije moglo doći, jer su svi borci bili raspoređeni na liniji. Tada ustaje neustrašivi komandant Remzija Vejo i sām kreće na tu kotu. Uzalud su mu borci govorili da sačeka pojačanje, da sačeka da padne noć, da je nemoguće u sred bijela dana neopaženo prići toj lokaciji. Remzija se nije na to obazirao, već je otišao pomoći borcima kojima je komandovao. Nakon što se uspio probiti do tog brda i nakon iscrpljujuće i neravnopravne borbe protiv četnika, jedna četnička granata usmrtila je Remziju i njegovog prijatelja i zamjenika Hakiju Mršu. Njihova smrt i pogibija, teže je pala njihovim borcima od svih četničkih granata, jer su izgubili dvojicu najhrabrijih komandanata koji su ih predvodili u svim akcijama. Po svjedočenjima njegovih boraca, Remziju je krasila nesvakidašnja hrabrost i uvjek je, kako to i dolikuje pravom komandantu, išao ispred svojih boraca.
Priča o ovoj dvojici bošnjačkih gazija, o dvojici komandanata Armije Bosne i Hercegovine, o dvojici izuzetnih prijatelja i heroja, ne smije se zaboraviti. Ona nas uvijek i iznova treba nadahnjivati i na ovoj, kao i na mnogobrojnim sličnim pričama o odbrani jedine nam domovine Bosne i Hercegovine, moramo odgajati nove generacije.
