Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada čitamo pripovijesti o ljudima koji su se vratili u okrilje vjere u jednog Boga, Allaha, dž.š., vidjet ćemo da je prekretnica u njihovom žvotu bila ili smrt nekog bliskog, ili tuga za voljenom osobom, ili starost i bolest, ili pak udes sudbine koji je učinio da se probudi iz nemara i da krene svijetlom stazom upute koja vodi u okrilje Allahove milosti i oprosta.
Međutim, prekretnica u životu Omera ibn Abdul-Aziza bio je dan kada je postao halifa i kada se pred njim otvorio dunjaluk sa svim svojim izobiljem, tako da je mogao uzeti šta je htio od tih blagodati, a da nikome, od ljudi, ne polaže račun. Dakle, upravo taj trenutak na koji je, uglavnom, slaba svaka ljudska duša, bio je momenat istinskog buđenja u Omerovom životu, pa se bojao za sebe kao nikad ranije i bio je pravedan do te mjere da je postao simbol pravednosti.
Stoga, nije čudo što je, kada je do njega došla vijest o smrti Omera ibn Abdul-Aziza, biznatijski imperator plakao, iako je bio najžešći protivnik islamske države na čijem čelu je bio Omer ibn Abdul-Aziz, i kroz suze je, začuđenim ljudima iz svoje pratnje, rekao: ”Tako mi Boga, umro je pravedan čovjek čijoj pravednosti je teško naći primjer. Ljudi se ne trebaju čuditi nekom redovniku ili kaluđeru koji je ostavio dunjaluk i posvetio se molitvi u svom samostanu, već se trebaju čuditi ovom čovjeku, halifi Omeru ibn Abdul-Azizu, kojem je dunjalučko izobilje dolazilo sa svih strana, ali ga je on bacio pod noge i okrenuo se od njega.”
