Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah je objavio: ‘’Reci: ‘’Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!’’ (Ez-Zumer, 9.) A Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Traženje znanja je obaveza svakog muslimana i muslimanke.’’ (Ibn Madže)
Mjesec okotobar, između ostalog, obilježila je i dodjela Nobelove nagrade, koja se svake godine (od 1901) dodjeljuje u sljedećim kategorijama: fizika, hemija, medicina, ekonomija, književnost i mir. Ovogodišnja dodjela laureata potakla nas je da se pozabavimo statističkim podacima vezanim za ovu prestižnu svjetsku nagradu. A statistika nam kaže da je za proteklih 110 godina Nobelovu nagradu dobilo 817 pojedinaca i 23 organizacije. Ono što je za nas posebno deprimirajuće, jeste podatak da su muslimani, kojih ima 1,5 milijarda, i koji čine 20 % ukupne svjetske populacije, do sada dobili svega 11 nagrada, za razliku, naprimjer od Jevreja, kojih ima svega 15 miliona, ili 0,2 % od ukupne svjetske populacije, a koji su do sada dobili 180 Nobelovih nagrada.
Svi naši nobelovci
Zanimljivo je i to da, od svih nagrada koje su otišle muslimanima, samo su tri za naučno djelo, dok su ostale za mir i književnost. Uzmemo li u obzir činjenicu da je dodjela Nobelove nagrade za mir i književnost itekako ispolitizirana i da se, kad je riječ o muslimanima, uglavnom dodjeljuje onima koji su kritički raspoloženi prema islamu i islamskim vrijednostima (za razliku od dodjele laureata za fiziku, hemiju, ekonomiju i medicinu, gdje je sve regularno i čisto), onda s pravom možemo kazati da su muslimani u proteklih 110 godina dobili svega tri zaslužene Nobelove nagrade.
S druge strane, naprimjer kod Jevreja je potpuno obrnuta situacija. Tako je, od 180 jevrejskih nobelovaca, njih oko 140 dobilo nagradu za fiziku, hemiju, medicinu i ekonomiju, a ostalih četrdesetak za mir i književnost.
Dodamo li tome još podatak da je, recimo procenat pismenosti u kršćanskom svijetu, dostigao 90%, a u muslimanskom svijetu tek 40%, i da muslimanske zemlje troše na znanost i naučna istraživanja mizernih 0,2 % BDP-a, a kršćanske preko 5% BDP-a, bit će nam jasno zašto je 1, 5 milijarda muslimana čvrsto prikovana za dno na svjetskoj ljestvici naučnog i općenito, kulturno-civilizicjskog napretka.
Ovdje se nameće logično pitanje: kako je moguće da muslimani dožive takav sunovrat kad su u naučnoj sferi, o duhovnoj i moralnoj da i ne govorimo, više od deset stoljeća bili superironi u odnosu na druge narode i kad su bili lučonoše progresa i predvodnici čovječanstva u svim naučnim disciplinama u kojima smo danas tanji od paučine?! Kad se desio taj pad i koji je to ključni momenat ili razlog, koji je doveo do tog pada?
Upravo nam navedeni egzaktni podaci nude odgovor na pitanje, zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali, ali nam također otkrivaju i razlog zašto se to desilo. Dakle, nema nikakve sumnje u to da su muslimani počeli nazadovati u svim sferama života i gubiti bitke na svim životnim frontovima, onoga trenutka kada su ostavili vjeru islam i kada su svoj život prestali uređivati po uzvišenim islamskim principima.
Ko ne kuša težinu učenja, kušat će gorčinu i poniženje neznanja
Naime, kada je Evropa na krilima modernizma, utemeljnog na kultu ljudskog razuma i odbacivanju vjere u Boga, razbila crkvene okove i putem naučne revolucije doživjela opći materijalni i kulturni napredak i progres, mnogi muslimanski umovi su se poveli za tom idejom, i poput Evropljana koji su odbacili kršćanstvo, odbacili su islam, naivno misleći da će na taj način izaći iz postojeće krize. Međutim, grdno su se prevarili. Umjesto toga, doživjeli su totalni pad i postali su loš primjer, poput čovjeka iz sure El-A’raf, o kojem nam Kur’an veli: ‘’I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo.’’ (Al-A’raf, 175-176.)
Očigledno je da muslimani nisu shvatili da je Evropi dobro došlo okretanje leđa iskrivljenom crkvenom učenju i teokratiji koja je gušila svaki naučni napredak, anatemisala i na lomaču osuđivala učenjake, ali je neshvatljivo kako su muslimani u islamu vidjeli kočnicu naučnom napretku i progresu. Kako se to moglo desiti kada i površno čitanje Kur’ana ukazuje na to da Kur'an veliča razum kao Božiji dar, i kad se obraća čovjeku, najčešće se obraća njegovom razumu, zbog njegovih svekolikih mogućnosti. U Kur'anu stoji: U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, ti nisi ovo uzalud stvorio; Hvaljen ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!” (Ali Imran, 190-191.) Nakon što mu je objavljen ovaj ajet, Poslanik, sallallahu alejhi ve selle, rekao je: ‘’Teško onome ko bude učio ove ajete, a ne bude razmišljao o njima.’’ (Ibn Hiban)
Prva Objava – opći poziv na učenje i obrazovanje
Zatim, prva Objava Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, privukla je pažnju mnogih znanstvenika, kako muslimana tako i nemuslimana, jer su za divno čudo, prve riječi kur'anske objave bile ”uči”,”čitaj”, a ne ”vjeruj!”
Dakle, prva Objava koju je dobio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, glasila je: ‘’Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alak, 1-5.)
Od tog trenutka počinje nova epoha u povijesti čovjeka, koja će biti u znaku nevjerovatnog uspona ljudskog genija i sveopćeg naučnog napretka i progresa koji se do tada nije mogao ni slutiti.
Upravo je islam kod muslimana probudio želju i volju za učenjem i proučavanjem, jer je podučavanje znanju učinio dobrim djelom, traganje za njim ibadetom, a ulaganje truda na tom putu, približavanjem Allahu.
Ovu nepobitnu istinu potvrđuju također i mnogobrojni hadisi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima podstiče i naređuje muslimanima da tragaju za korisnim znanjem. Poznate su Poslanikove, sallallahua lejhi ve sellem, riječi: ‘’Neće niko izaći iz svoje kuće s ciljem da traži znanje, a da mu meleki neće podastrijeti svoja krila zadovoljni s onim što čini, sve dok se ne vrati kući.’’ (Bejheki)
Zadivljujući podatak je i to da su islamski učenjaci prenijeli 300 hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, samo o medicini i važnosti liječenja.
Osim riječi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je i svojim djelom pokazao koliko islam drži do učenja i nauke. Nezaboravan je njegov postupak sa zarobljenicima u bici na Bedru, koje je dao osloboditi, ali tek nakon što svaki od njih nauči po deset muslimana pisati i čitati.
Kur’ansko-hadiske poruke i naredbe slijedili su muslimani nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su s najvećim oduševljenjem diljem islamskog svijeta gradili škole, fakultete i univerzitete na kojima su se izučavale šerijatske i svjetovne znanosti.
Zato nije čudo što su kršćani iz Evrope hrlili na te fakultete da liječe najgoru bolest koja se zove neznanje. I nije čudo što poznati francuski učenjak Gustav Lebon, u svom djelu Historija Arapa, žali što muslimani u srednjem vijeku nisu osvojili Francusku, jer bi tada Pariz bio centar znanosti i civilizacije kao što je to bila Kordova u islamskoj Španiji.
Islamske škole i univerziteti su udarili temelje savremenoj znanosti, a muslimani su postali predvodnici naučne misli i pioniri, kako u prirodnim, tako isto i u društvenim i humanističkim naukama. Dovoljno je spomenuti samo neke iz te plejade vrhunskih učenjaka koji su zadužili čovječanstvo i zaslužili mnogo više od Nobelove nagrade.
Džabir ibn Hajjan (722 – 815). Preteča moderne hemije i utemeljitelj eksperimentalne znanstvene metode.
El-Havarizmi (rođen 780. godine). Utemeljitelj algebre, izumitelj sinusa, kosinusa i algoritma, koji je po njemu i dobio ime (algorism/algorithme).
Abas ibn Firnas, (810-887). Izumitelj sata, naočala, i čovjek koji je prvi pokušao napraviti letjelicu.
Ebu Bekr Er-Razi (umro 923. godine). Poznati učenjak koji se posebno istakao na polju medicine i koji je prvi koristio životinjska crijeva prilikom operacije.
Ibn Hejsem (965-1040), otac optike, kako ga u Evropi zovu, i jedan od najpoznatijih muslimanskih fizičara koji je izvršio presudan utjecaj na evropsku naučnu misao.
Ez-Zehravi el-Endelusi (963-1013). Utemeljitelj hirurgije.
Ibn Sina, (980-1037) filozof, matematičar, medicinar, čije je djelo Kanon medicine sve donedavno bilo obavezna stručna literature na medicinskim fakultetima širom svijeta.
El-Biruni (973-1048). Udario temelje modernoj trigonometriji, tvrdio je da se planete kreću, prvi je napravio globus.
El-Hazini (umro 1155) fizičar koji je dao ogroman doprinos zakonu gravitacije. I mnogi drugi.
Za sve naše neuspjehe sami smo krivi
Svi spomenuti i nespomenuti velikani naučne misli, inspiraciju za učenjem i proučavanjem imali su upravo u islamu. Ali, za razliku od današnjih muslimanskih generacija, oni su ispravno shvatili poruke Kur’ana i sunneta, i nadahnuti iskrenom vjerom u Allaha i Sudnji dan, željeli su da svaki trenutak svoga života iskoriste u učenju, ibadetu i razmišljanju, kako bi dali što veći doprinos u izgradnji života i time ovjekovječili svoje ime i zaslužili nagradu kod Allaha. Oni su se prema životu i blagodati vremena odnosili upravo onako kako je ashab Ibn Mes’ud govorio: ‘’Ni zbog čega se nisam kajao kao zbog svakog novog dana, u kojem se smanji moj životni vijek, a ne poveća se moje dobro djelo.’’ Takav odnos prema životu nije bio pojedinačan slučaj, već je naučni, graditeljski duh, vladao u kompletnom islamskom durštvu. Muslimanski vladari su širom otvorili državne hazne i izdašno pomagali nauku i naučna istraživanja, jer su znali da bez nauke nema izgradnje države niti bilo kakvog kulturno-civilizacijskog napretka.
Tadašnji muslimanski vladari, bili su bogatiji od današnjih, kojekakvih prinčeva, emira i predsjednika, ali nisu trošili novac na luksuzna auta, privatne avione, jahte, vile, kupovinu fudbalskih timova koji koštaju milijarde dolara, niti na bizarne rabote poput ispisivanja vlastitog imena u pustinji kako bi se moglo pročitati iz orbite, dok muslimanski narod živi u sveopćoj bijedi i neimaštini. Samo grupa današnjih bogatih šejkova, a kamo li muslimanske države i njihovi vladari, mogli bi, naprimjer, riješiti problem gladi u Somaliji, kao i problem nepismenosti u islamskom svijetu, ali oni su to bogatsvo monopolizirali, i u svojoj nadmenosti i oholosti ponašaju se kao da su oni gospodari zemlje.
Za razliku od korumpiranih i u strastima ogrezlih vladara, među muslimanskim masama vlada duh letargije, pesimizma i bespomoćnosti. Kod današnjih muslimanskih generacija, deviza je: ‘’Polahko, ima vremena!’’ A na uobičajeno pitanje: šta radiš?, odgovor je u većini slučajeva: ‘’Ubijam vrijeme.’’ Kao da nam je vrijeme najveći dušmanin, pa ga se treba što prije osloboditi. Mi se u stvari što prije trebamo osloboditi te letargije i pesimizma, i na tragu kur’anskog imperativa učenja, posvetiti nauci, ibadetu i dobrim djelima, i ne prebacivati uvjek krivicu na druge za sve naše neuspjehe, jer neuspjeh je odluka isto kao i uspjeh.
U suprotnom, desit će nam se ono što je pjesnik rekao: ‘’Ko ne kuša težinu učenja barem jedan sat, kušat će gorčinu i poniženje neznanja cijeli život.’’
