Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mislim da rasprave koje su dovele do vala islamofobije koji je pokrenuo francuski predsjednik Macron kako bi prikrio domaće političke krize s kojima se suočava njegova zemlja, nose u sebi dobro, čak iako nam se čini da taj val u svojoj osnovi nosi zlo.
Kada se otvori ova vrsta registara, makar to bilo i ovim povodom o kojem govorimo, postoje mnoge stvari koje će islam i muslimani reći Evropi, mnogo toga će Evropa čuti od muslimana čak iako to ne želi. Ustvari, čak i muslimani koji spavaju u svom nemaru, čut će mnogo, mnogo više toga što će se ovom prilikom reći Evropi.
Kada je Macron prekoračio svoje granice i rekao da je islamu potrebna reforma, više nas je zaintrigiralo pitanje koji to neuspjeh predsjednik Francuske pokušava prikriti unutar svoje zemlje pokrećući ovakva pitanje i teme, od naše brige za domaća pitanja unutar naših muslimanskih zemalja. Štaviše, ovo je za nas iznimno važan primjer koji nam otkriva da su svi govori mržnje koji koriste neki evropski lideri protiv islama, povezani sa unutrašnjim problemima sa kojima se suočava stari kontinent.
Nesumnjivo je da je predsjednik Erdogan tokom svog govora – na marginama sastanka Organizacije za islamsku saradnju -, predstavio izvanredan primjer onoga što svi želimo prenijeti islamskom svijetu kroz naš govor upućen Macronu. Nažalost, Organizacija za islamsku saradnju daleko je od toga da uopće raspravlja o govoru mržnje ili napadima koji ciljaju islam, a u osnovi je osnovana da predstavlja sve islamske zemlje, osnovana je radi solidarnosti u odbrani islama, radi rješavanja svih problema sa kojima se muslimani susreću širom svijeta, te radi pomaganja u razvijanju strategije za njihovo rješavanje. Agenda najstarijih članova ove organizacije zasnovana je uglavnom na saradnji sa onima koji napadaju islam i zabranjuju zauzimanje čvrstog stava prema njima.
Međutim, materijalne i političke mogućnosti islamskog svijeta su više nego dovoljne da se suprotstave i spriječe ove napade. I da su se danas neke velike islamske zemlje udružile, ne kažem sve, ne bismo zapostavili i ostavili nerješenim pitanje Kašmira, Mijanmara, Sirije, Iraka, Jemena, čak ni Palestine, a naši neprijatelji ne bi mogli s takvom brutalnošću pokrenuti govor mržnje i napade na islam i muslimane. Nažalost, niko se, osim Erdogana, nije protivio onome što je rekao Macron, prekoračivši granicu i prevršivši svaku mjeru.
A ako neke muslimanske zemlje insistiraju na šutnji pred ovim slučajem, je li to u cilju principa upravljanja interesima, bilo s Francuskom ili sa ostatkom evropskih zemalja, sa željom da ne pokvare odnose s njima ili ove zemlje dobrovoljno usvajaju ovu distancu prema islamu? Recite mi, tako vam Boga, kako će se muslimanske zemlje boriti protiv ideje islamofobije dok se međusobno natječu za uključivanje islamskih civilnih organizacija koje čine glavne islamske struje i pokrete u Evropi i Americi na listu “terorističkih organizacija”?
Ove islamske zemlje zauzimaju stav kojim plaše Evropu islamom i potiču je da se bori protiv islama. Što se tiče islamskih organizacija na koje se žale Zapadu, one predstavljaju najvažnije i najutjecajnije islamske pokrete. Plašiti Zapad ovim pokretima znači direktno ga plašiti islamom, jer se oni koji to čine ne mogu, ni izbliza ni izdaleka, dovoditi u vezu sa islamom.
Ne obraćajte pažnju na one koji pokušavaju poturiti i promovirati tzv. “umjereni islam”, jer ovaj islam koji ovi ljudi predstavljaju je zapravo “želja za uništavanjem islama”.
Stoga ovdje s pravom želim citirati predsjednika Erdogana koji je rekao: ”Glavna svrha ove vrste manevara koje izvodi Macron, a u kojima ga muslimanske zemlje nekada podržavaju svojom politikom šutnje, a nekada direktno, jeste svođenje računa sa islamom i muslimanima. Ovim manevrima žele stvoriti sliku kukavičkog, pasivnog muslimana koji ne podiže glas pred nepravdom i koji u svom srcu ne nosi nikakve ambicije i ništa više mimo njihovog cilja borbe protiv terorizma pod plaštom borbe protiv ekstremizma”.
Možda prepoznajemo stvarnu sliku ovog muslimanskog modela, koji Evropa zapravo ohrabruje, u liku i djelu saudijskog prestolonasljednika Muhameda bin Selmana, koji je naredio ubistvo slobodnog građanina svoje zemlje i brutalno komadanje njegovog tijela pilom u zgradi saudijskog konzulata u Istanbulu, koja nema nikakve veze s ljudskim pravima, zbog represivne prakse koju prakticira u svojoj zemlji, proizvoljnih hapšenja i vansudskih pogubljenja, kao i u liku i djelu egipatskog predsjednika El-Sisija, koji je izdao naredbu da se u jednom danu na najokrutniji i nabrutalniji način, na mirnim protestima, ubije tri hiljade njegovih sunarodnjaka, dok je stotine drugih podrvgnuto mučenju u zatvorima u najnehumanijim uvjetima, te u liku i djelu Bašara el-Asada, koji je ubio više od milion pripadnika svoga naroda, a milione drugih raselio.
Kada Macron ili Evropa ili neke evropske države govore o reformi islama, oni nikada ne govore o ispravljanju takve neljudske prakse. Ono o čemu oni govore su muslimani koji se protive kršenju ljudskih prava i koji zahtijevaju slobodu i demokratiju, i koji govore o podržavanju volje muslimana u pogledu njihovog izbora životnog puta i njihove budućnosti.
Zar slika nije kristalno jasna poput mjeseca u uštapu?! Oni ne govore o muslimanima koji uzrokuju smrt miliona u islamskom svijetu, koji krše ljudska prava i i čine masakre, mučenja i represivne postupke koji ljudsku čast bacaju pod noge. Upravo suprotno, i sve žrtve ove nehumane i zločinačke prakse su muslimani. S druge strane, oni koji čine ta djela, koji ih podržavaju i zatvaraju oči pred njima, danas nam pričaju o “reformi islama”.
Zar i vi sami ne vidite da je otvaranje ovih registara na ovaj način dobro za muslimane?! Pogledajte svu tu kontradiktornost i licemjerje kako izlaze na površinu.
