Piše: dr. Ali es-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Islam je obavezao vladare da uspostave pravdu među ljudima bez obzira na njihovu rasu i naciju, na njihove jezike, mjesto življenja ili njihov socijalni status. Uspostavljanje pravde i suđenje po pravdi i istini ne gleda jesu li parničari naši prijatelji ili neprijatelji, bogati ili siromašni, radnici ili poslodavci, kao što dolazi u ajetu: ”O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Ma'ida, 8.)
Uspostavljanje pravde među ljudima, pojedincima, grupama i državama nije dobrovoljna stvar koja je prepuštena raspoloženju vladara i njegovom hiru. Naprotiv, u islamu je uspostavljanje pravde među ljudima jedna od najsvetijih i najvažnijih dužnosti. Imam Fahrudin er-Razi rekao je: ”Postoji konsenzus islamskih učenjaka da onaj ko je vladar, mora suditi po pravdi.”
Naravno, ovakav stav potkrijepljen je kur'ansko-sunetskim tekstovima. Cilj islamske države je uspostaviti društvo u kojem prevladavaju vrijednosti pravde i jednakosti, te uklanjanja nepravde i borbe protiv zuluma i nepravde u svim njenim oblicima. Muslimanski vladar mora olakšati put svakoj osobi koja zatraži svoje pravo, da ga ostvari na najlakši i najbrži način, bez da ga to košta novca i dodatnog truda, i on mora zabraniti korištenje bilo kojeg sredstva koje sprječava nositelja prava u ostvarivanju njegovog prava.
Prvi pravedni halifa, Ebu Bekr es-Siddik, r.a., rekao je: ”Slabi među vama je jak kod mene sve dok mu ne vratim njegovo pravo, uz Allahovu pomoć, a jaki među vama je slab kod mene sve dok ne uzmem od njega pravo koje je uzurpirao.” Pravda u ideji Ebu Bekra je zapravo pravda islama, koji je glavni stub u uspostavljanju islamske vladavine, tako da nema opstanka islamu u društvu u kojem prevladava nepravda i koje ne poznaje pravdu.
Hazreti Ebu Bekr je bio uzor i primjer pravednosti kojom je osvajao srca ljudi. Pravda je po njegovom mišljenju značila praktični poziv u islam i ona je učinila da ljudska srca zavole i prihvate islam. Bio je pravedan među ljudima u ispunjavanju njihovih potraživanja i tražio je da ga u tome svi pomognu. Stoga, nije čudo što je prihvatao odmazdu nad samim sobom ukoliko je nekome nepravdu ili zulum učinio, što ukazuje na njegovu pravednost i strah od Allaha.
Prenosi se od Amra ibn Asa, r.a.,da je Ebu Bekr, r.a., ustao u petak u džamiji i rekao: ”Sutra dovedite deve koje ste namijenili za zekat da ih podijelimo, i neka niko ne ulazi (u prostor gdje su deve) bez dopuštenja.” Sutradan je jedna žena rekla svome mužu: ”Uzmi i ponesi ovaj povodac, možda nas Allah opskrbi devom iz zekata.” Čovjek je uzeo povodac i otišao. Vidio je Ebu Bekra i Omera, r.a., kako ulaze u tor u kojem su se nalazile deve od zekata, pa je ušao za njima. Ebu Bekr se okrenuo i rekao: ”Ko ti je rekao da uđeš?” Zatim je uzeo povodac i udario ga njime. Kad je završio sa podjelom zekata, pozvao je onog čovjeka i dao mu povodac, a zatim rekao: ”Udari me ovim povocem i vrati mi istom mjerom.” Na to je hazreti Omer, r.a., rekao: ”Allaha mi, neće ti uzvraćati istom mjerom i nemoj dozvoliti da to postane praksa.” Ebu Bekr je rekao Omeru: ”A ko će mene odbraniti od Allahove kazne na Sudnjem danu?” Omer, r.a., rekao je: ”Podaj mu zadovoljštinu”, pa je Ebu Bekr naredio slugi da dovede devu koju je Ebu Bekr dao tom čovjeku, a uz to mu je dao i komad platna i pet zlatnika, i čovjek je otišao zadovoljan.”
Što se tiče načela jednakosti koje je Ebu Bekr potvrdio u svom obraćanju muslimanima nakon što je postao halifa, ono se smatra jednim od općih načela koje je islam uspostavio i koje doprinosi izgradnji muslimanske zajednice ili društva, a koje je prethodilo savremenim zakonima o jednakosti među ljudima. Potvrđujući princip jednakosti, Allah je u Kur'anu objavio: ”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)
U očima islama svi su ljudi jednaki: vladar i podanik, muškarci i žene, Arapi i Perzijanci, crnci i bijelci. Islam je eliminirao razlike među ljudima na osnovu rase, boje, porijekla, klase i statusa u društvu. Ebu Bekrova praksa je najbolji svjedok tome. Preuzevši na sebe emanet vođenja države, on je u svom uvodnom govoru rekao: ”Ljudi… izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji među vama, pa ako budem postupao ispravno vi me pomozite, a ako budem griješio, vi me spriječite u tome. Istina je emanet. Laž je obmana. Narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen; niti će se razvrat proširiti u narodu, a da taj narod neće biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., a ako se suprotstavim Allahu i Njegovom Poslaniku, nemojte mi se pokoravati.”
Ebu Bekr, r.a., je novac iz državne blagajne dijelio svim ljudima jednako. U tom smislu je predaja koju su zabilježili Ibn Sa'd i drugi, da je Ebu Bekr za državnu blagajnu (bejtul-mal) uzeo kuću u mjestu Sunh (naselje u Medini u kojem su bile kuće plemena Benu Haris ibn Hazredž), ali ta državna blagajna nije imala čuvara, pa mu je rečeno: ”Zašto ne postaviš čuvara nad državnom blagajnom?” Rekao je: ”Ne bojte se za državnu blagajnu!” Upitali su: ”A zašto?” Odgovorio je: ”Ona ima bravu (katanac).” Ebu Bekr je dijelio sve iz državne blagajne, tako da u njoj nije ništa ostajalo. Kasnije je državnu blagajnu prebacio u kuću u kojoj je stanovao. Za vrijeme njegovog hilafeta donešeno mu je, na ime zekata, blago iz plemena Benu Džuhejne, a bilo ga je mnogo, pa ga je pohranio u državnu blagajnu a zatim ga ravnopravno i ravnomjerno podijelio između slobodnih i robova, muškaraca i žena, starih i mladih.
Hazreti Omer mu je prigovarao zbog toga, rekavši mu: ”Zar izjednačavaš one koji su učinili dvije hidžre i koji su se okretali prema dvije kible (na početku islama muslimani su se okretali prema Kudsu u toku namaza) i između onih koji su primili islam poslije oslobađanja Mekke?” Ebu Bekr je rekao: ”Oni koji su učinili dvije hidžre i pretekli druge u islamu, oni su to radili u ime Allaha i njima pripada nagrada kod Allaha, a dunjaluk je poputnina za svakog putnika.”
Iako je Omer, r.a., promijenio metodu raspodjele sredstava iz državne blagajne, tako da je preferirao one koji su prvi primili islam i koji su od početka učestvovali u džihadu, on je ipak na kraju svoga hilafeta, rekao: ”Kad bih stvar mogao vratiti na početak, vratio bih se metodi Ebu Bekra, i svima bi jednako davao.”
Ebu Bekr je slijedio božanski princip u uspostavljanju pravde i jednakosti među ljudima. Čuvao je prava slabih i obespravljenih i od početka svog hilafeta radio je na primjeni ovog uzvišenog principa. On je shvatio da je pravda ponos i za vladara isto kao i za podanike, zato je taj princip i politiku pravednosti primijenio u praksi, stalno ponavljajući riječi Uzvišenog Allaha: ”Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90.)
Ebu Bekr je želio da muslimani budu potpuno smireni i spokojni sa svojom vjerom i da budu slobodni u pozivanju drugih u islam. Međutim, nema smirenosti i spokoja za muslimane dok muslimanski vladar svoju vlast ne uspostavi na principima pravde i pravičnosti. Takva vlast zahtijeva da se vladar izdigne iznad svih ličnih interesa i da se kod njega ujedine pravednost i samilost. Ebu Bekrova teorija vlasti i vođenja države temelji se na samoodricanju, a njegova potpuna posvećenost Allahu, dž.š., učinila je da osjeća slabost i nemoć slabog i potrebe društva. On se svojom pravednošću izdigao iznad vlastite strasti i hira, tako da je na tom putu zaboravio na sebe, svoju djecu i svoju porodicu.
Na temelju spomenutog možemo konstatovati da je pravda ta koja treba da vrhuni u društvu, tako da slabi bude siguran u ostvarivanje svoga prava i da su svi sigurni da će slabost i bespomoćnost nestati ako zavlada pravda. Jer, slabi je jak uz pravdu i niko mu ne smije uskratiti njegovo pravo, a ako mu jaki učini zulum i nepravdu, pravda će ga brzo stići i ispraviti.
Stoga ne čude riječi Ibn Tejmijje: ”Allah će pomoći pravednu državu, makar bila nevjernička, a neće pomoći nepravednu državu, makar bila muslimanska. S pravdom dolazi progres, napredak i izobilje.”
