SAFF

Povodom svjetskog dana ljudskih prava – Pola stoljeća Sirijcima su uskraćena osnovna ljudska prava

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: dr. Muhammed Bessam Jusuf / Preveo: Abdullah Nasup

Državni udar kojeg  je 1963. godine izvela Baas partija bio je početak istinske katastrofe za i patnji za Sirijce. To je bio početak jednopartijske diktature i opće dekadencije. Početkom sedamdesetih, unutrašnjim udarom na svoje patrijske drugove, na vlast dolazi Hafez Al-Asad, koji će silom stečenu vlast nad Sirijom ostaviti u nasljedstvo sinu Bešaru. Hafezovim dolaskom na vlast, i onako loše stanje ljudskih prava i sloboda, još više se pogoršava. Ubrzano se vrši marginalizacija sunija, dok se sve više alevija – pripadnika Hafezove sekte – naglo uspinje ljestvicama položaja u vlasti. Veliki broj sunijske vjerske literature nastale kroz minula stoljeća postaje zabranjen, a za štampanje svakog novog neophodno je imati odobrenje ureda za cenzuru. Desetine hiljada Sirijaca je uhapšeno i strpano u zatvore, bolje reći – mučilišta, samo zbog svog vjerskog ili političkog opredjeljenja. U zatvorima se čine masovne egzekucije, a najpoznatiji je zločin u zatvoru u Tedmuru/Palmiri, ali masovni zločini se dešavaju i nad civilima u nekoliko sirijskih gradova, kada osamdesetih godina dolazi do ustanka jednog djela sunija. Poznato je, iz tog perioda, razaranje Hame i masakr nad civilima – oko trideset hiljda civila je pobijeno prema tvrdnjama Rifata Asada, Hafezovog brata i učesnika u masakru. No, malo je poznato da su i drugi gradovi i sela stradali u to vrijeme. Veliki masakri osim u Hami, počinjeni su u Homsu, Džisr Šuguru, Halepu i Idlibu. Ovaj zločinački režim vršio je egzekucije čak i pripadnika Baas partije iz reda alevijske sekte, samo zato što ih je Asad smatrao opasnim konkurentima.

Naslijedivši Republiku od oca, Bešar nastavlja represiju. Stanje Sirijaca od početka ustanka 2011. godine predstavlja samo pogoršanje lošeg, a nikako loše nakon dobra i blagostanja.

Ljudska prava u Siriji se intenzivno krše već više od pet decenija

Ukoliko pogledamo sadržaj Povelje o ljudskim pravima vidjet ćemo frapantnu činjenicu da sirijski narod već više od pet decenija živi uskraćen za najosnovnija ljudska prava.

Povelja o ljudskim pravima ističe da svaki čovjek ima pravo na ličnu slobodu, zabranjuje mučenje i ponižavajući tretman zatvorenika, pravo na slobodu misli i ubjeđenja, pravo na nenasilno okupljanje, udruživanje i učestvovanje u udruženjima i organizacijama, pravo na zaštitu imovine, života i dostojanstva.

Prema Povelji svaki čovjek ima pravo na pravedno suđenje, jednakost pred zakonom bez obzira na rasnu, nacionalnu, etničku, vjersku, političku, spolnu pripadnost , i druge razlike. Ima pravo na državljanstvo, pravo na slobodu kretanja, pravo učešća u društvenom, kulturnom  i političkom životu.

U domenu socijalne pravde, svaki čovjek ima pravo na rad, odmor i obrazovanje. Garantira se zaštita porodice, institucije braka, prava žena, prava majki i djeteta.

Bolna je činjenica da su sva ova prava koja smo prethodno nabrojali, a koja spominje Povelja o ljudskim pravima, decenijama uskraćena Sirijcima u toj mjeri da možemo kazati kako sirijski narod decenijama živi kao roblje – upravo takvo stanje i jest osnovni razlog masovnih demonstracija i narodnog ustanka 2011. Usljed tog ustanka intenzivna represija, kršenja prava i zločini samo su se još više pogoršali poprimivši nezamislive razmjere.

Prema rigoroznim standardima svjetskih organizacija za ljudska prava, utvrđeno je:

  • 827.ooo poginula civila, od toga 19. 594 djece, 19.427 žena
  • 569.000 uhapšenih civila, od toga 10.873 djece, 8.642 žena
  • Preminulih usljed mučenja 2.486, od čega 159 djece i 38 žena

Pedeset posto infrastrukture zemlje je uništeno, djelimično ili potpuno je iništeno više od sedam miliona civilnih stambenih objekata, preko sto hiljada važnih društvenih objekata poput džamija, crkava, škola, zdravstvenih ustanova itd., uništeno je potpuno ili djelimično. Blizu sedam miliona Sirijaca je raseljeno izvan svoje domovine, a oko čest i po miliona unutar zemlje.

Međunarodni krivični sud u zločine protiv čovječnosti ubraja: namjerno ubistvo, genocid, progon i nasilno deportiranje stanovništva, zatvaranje i uskraćivanje sloboda suprotno međunarodnom zakonu, mučenje, silovanje i druge vrste seksualnog zlostavljanja i nasilja, ugnjetavanje na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj ili kulturnoj osnovi, otmice, namjerno nanošenje fizičkih ili prihičkih povreda. A u ratne zločine ubraja: namjerno ubijanje, mučenje, teško narušavanje zdravlja, teška oštečenja imovine, pljačke, prisiljavanje na službovanje u neprijateljskim oružanim snagama, držanje talaca, nezakonito preseljavanje i progon, nezakonito zatvaranje, vojno napadanje civila i civilnih ciljeva, napadanje humanitarnih djelatnika i vozila humanitarne pomoći, gađanje vjerskih objekata, obrazovnih institucija, historijskih spomenika, bolnica i zdravstvenih ustanova, ciljanje mjesta masovnog okupljanja civila, korištenje bojnih otrova i oruža zabranjenog međunarodnim zakonom, izgladnjivanje civilnog stanovništva, sprečavanje sostavljanja humanitarne pomoći.

Asadove oružane snage i nejgovi saveznici – Rusja i Iran sa svojim sektaškim milicijama, počinili su sve ove zločine nad sirijskim narodom, samo zato što su odlučili da više ne žele živjeti potlačeni i ugnjetavani, da žele slobodu i dostojanstven život.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA