Autor: Sanjin Kodrić / Stav.ba
Kako se desilo da u “prijedlozima lektire” za sarajevske srednjoškolce, a posebno za gimnazijalce nema čak ni temeljnih djela novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti? Zašto nema pjesničke zbirke Kameni spavač Maka Dizdara, romana Derviš i smrt Meše Selimovića ili zbirke pripovijetki Pobune Derviša Sušića? Zašto nema niza drugih ključno važnih tekstova naše književne prošlosti i savremenosti, kao da se ponovo vraćamo u neka nesretna vremena suspendiranosti domaćih književnih i kulturalnih vrijednosti?!
U odgovornom društvu neko bi trebao dati i odgovor, a barem neke, kakve-takve odgovore, argumente i, eventualno, kontraargumente morali su u prvom redu dati autori skandaloznih nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u školama u Kantonu Sarajevo, a posebno u gimnazijama. Nakon analize revizije koju sam obznanio u tekstu Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama, odgovore je javnost s nestrpljenjem čekala i dobila ih je, napokon, u nečemu što je naslovljeno kao Kodrićev lament nad kanonom, a čemu se kao autor potpisuje Damir Šabotić, predsjednik revizorske Komisije i jedan od autora revidiranih nastavnih planova i programa. O Šabotićevu “odgovoru” jedva da bi se imalo šta kazati da taj tekst na kraju ne dovodi do nečeg nemjerljivo važnijeg – do konačnog odgovora na pitanje zašto su morali stradati bosanski književni klasici u sarajevskim školama.
Sasvim očekivano, Šabotić me, naravno, pokušava omalovažiti i diskreditirati i kao ličnost i kao profesora bošnjačke književnosti i teorije književnosti na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U pitanju su, dakle, napadi ad hominem karaktera, a svakom je jasno zašto to radi Šabotić – za uvredama i diskreditacijama posežu samo oni slabi, oni bez argumenata i kontraargumenata, i tako, snagom decibela, nastoje nadoknaditi nedostatak činjenica. Uvrede i omalovažavanja, dakle, jalovi su pokušaj zamjene za stvarne argumente i kontraargumente, i služe tome da se barem diskvalificira “protivnik”, ako se već ne mogu osporiti njegovi argumenti i činjenice. Za neke, napad sigurno jeste jedina moguća odbrana, a drugima je dovoljna samo istina i naučno‑stručna argumentacija i nemaju potrebe ni za čim drugim.
Cilj ne bira sredstva, prevarantstvo i ideološka promjena književnog kanona
Uz lične uvrede i diskvalificiranje “protivnika”, dio strategije kojom Damir Šabotić pokušava “izvaditi” stvar i spasiti skandaloznu reviziju nastavnih planova i programa jeste i negiranje činjenica, a onda i ono što se u savremenoj teoriji odnosa s javnošću naziva spin, a što je u ranijem medijskom žargonu bilo poznato kao švindleraj ili, najobičnije, kao vrtirepstvo ili prevarantstvo. Šabotić zato izbjegava dati bilo kakav konkretan odgovor, te ne odgovara ni na jedno ključno pitanje koje sam postavio kritički propitujući revidirane nastavne planove i programe, a pogotovo ne na pitanja u vezi s neuključivanjem bosanskih književnih klasika u “prijedloge lektire”: npr. zašto za lektiru nije predložen Safvet-beg Bašagić, a jeste Jovan Jovanović Zmaj, ili zašto u “prijedlozima lektire” nema Maka Dizdara ili Skendera Kulenovića, a ima Ive Andrića i Branka Ćopića s po dvije knjige (pri čemu nije prvenstveni problem s Andrićevom ili Ćopićevom prisutnošću već s odsutnošću Dizdara ili Kulenovića)? Uz brojna druga, postavio sam i pitanje o odabiru autora iz recentne književne prakse, o kriterijima po kojima su vrednovani i uopće o osnovi po kojoj su neki uključeni u “prijedloge lektire”, a drugi nisu: zašto, npr., nije uključen Nedžad Ibrišimović, Irfan Horozović ili Alija Isaković, a jeste Nenad Veličković ili Dario Džamonja, ili zašto nije uključen Dževad Karahasan, a jeste Miljenko Jergović? Dakle, zašto u doslovnom smislu riječi savremeni, recentni autori koji nisu uvršteni u “prijedloge lektire” nisu “savremeni”?
Spin, odnosno vrtirepstvo ili prevarantstvo, posljednja je slamčica spasa za kojom Šabotić može posegnuti onda kad govori o ključnom, najskandaloznijem problemu skandalozne revizije nastavnih planova i programa, tj. o “prijedlozima lektire”. Šabotić, tako, između ostalog, piše: “Prijedlozi lektire u revidiranim planovima i programima upravo su to – prijedlozi. Ali oni su za Kodrića osnova na kojoj temelji tvrdnju da se radi o podmuklom planu promjene književnog kanona i kulturalnog pamćenja, jer je za njega književni kanon s čistim popisom imena i djela pisaca sveto mjesto i izvor smisla, dok modeli kulturalnog pamćenja zavise samo od ustanovljenog poretka istih tih pisaca u vječnom katalogu nacionalne književne historije.”
Pošto jeste odlučio uzeti učešće u zadatku promjene postojećeg književnog kanona, Šabotić je morao naučiti šta je to književni kanon, kako se uspostavlja i kako se ruši, ali se ovdje pravi nevještim, neko bi rekao – poput kakve bečke sobarice.
Najjednostavnije govoreći radi šireg čitateljstva, književni kanon čine upravo ključni, najvažniji tekstovi jedne književnosti, koji se zato i nazivaju kanonski. Književni kanon uspostavlja se prije svega na književnoestetskim kriterijima ili kriterijima književne vrijednosti nekog književnog teksta, potom na temelju književnohistorijske vrijednosti pojedinih književnih djela ili na temelju njihova značaja u povijesnom razvoju jedne književnosti, ali se, uz druge moguće kriterije, u nekim slučajevima književni kanon uspostavlja i uključivanjem ili isključivanjem nekih pisaca i njihovih djela na temelju određenih idejno-ideoloških vrijednosti ili karakteristika, u smislu ideološke poželjnosti ili nepoželjnosti. Pritom, književni kanon formira se prije svega institucionalno, posebno na osnovama institucionalne moći i ovlaštenja, a jedan od najtipičnijih okvira u kojima se formira književni kanon jeste upravo obrazovni sistem. U nastavi književnosti književni kanon naročito se oblikuje kroz popise lektirnih tekstova jer su lektire svojevrsno “srce” nastave književnosti, tj. ono čemu se u nastavi književnosti posvećuje osobita pažnja i važnost, baš u smislu “odabranih književnih tekstova”. Na sve ovo upućuje i povijest samog pojma “književni kanon”, koji je u nauku o književnosti dospio iz crkvene povijesti i nekadašnjeg zvaničnog odlučivanja o crkvenim tekstovima koji su priznati, dakle kanonski, i koji su nepriznati, dakle nekanonski ili heretički, a koji su stoga bili zabranjivani, uništavani, spaljivani, kao što su i oni koji su ih se i dalje pridržavali bivali progonjeni ili na neki drugi način eliminirani.
Autori nastavne revizije kao članovi Komisije za izmjene i dopune Nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost koju je na (samo)prijedlog nastavničkih aktiva imenovalo Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo upravo su institucionalno, s institucionalnom moći i ovlaštenjima, u obrazovnom sistemu i za obrazovni sistem revizijom nastavnih planova i programa revidirali književni kanon. A revidirali su ga upravo tako da su književnoestetski i književnohistorijski kriterij podredili ideološkom. Zato “prijedlozi lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima nisu “samo” “prijedlozi”, kako to nastoji prikazati Šabotić, već upravo pokušaj korištenja ili, preciznije, zloupotrebe institucionalne moći i institucionalnih ovlaštenja da se obrazovnom sistemu nametne novi, dominantno ideološki zasnovani književni kanon, a što onda kroz niz generacija učenika mijenja upravo i kulturalno pamćenje jednog društva jer je književnost jedan od izrazito važnih medija kulturalnog pamćenja, dok je jedna od ključnih formi kulturalnog pamćenja upravo književni kanon. Kako sam to pisao i u tekstu Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama, to što lektira nije više obavezna, odnosno to što se nastavnici u školama ne moraju striktno držati “prijedloga lektire”, uopće ne mijenja suštinu stvari. Sloboda nastavnika da u ma kako velikom procentu odstupe od zvaničnih “prijedloga lektire” nipošto ne umanjuje pokušaj pisaca revidiranih nastavnih planova i programa da promijene književni kanon, jer promjena je već izvršena u temeljnom zvaničnom programskom dokumentu, a sve ostalo samo je pitanje njegovih konkretnih realizacija u nastavi. A rijetko koji nastavnik sebi dopušta “luksuz” da radikalno odstupi od preporuka i sugestija koje dolaze s najviše razine, kakva je upravo razina zvaničnih nastavnih planova i programa.
“Bošnjački nacionalizam” i ideja “anacionalnog nastavnog plana i programa” Nenada Veličkovića
No, zašto su u nastavnim planovima i programima za sarajevske učenike stradali Mak Dizdar, Meša Selimović, Derviš Sušić i brojni drugi bosanski književni klasici, čak i najznačajniji recentni književni autori poput Nedžada Ibrišimovića ili Alije Isakovića, odnosno Dževada Karahasana ili Irfana Horozovića?
Jasno je da je riječ o autorima s posebnom simboličkom vrijednošću u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, odnosno o debosnizaciji, tj. o naročitom razbošnjenju bosanske nastave književnosti, kako sam to pisao u tekstu Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama. Na to upućuje analiza onog što je uključeno i onog što nije uključeno u “prijedloge lektire” u smislu pokušaja stvaranja novog književnog kanona kroz školski sistem. To, nesumnjivo slučajno i nenamjerno, otkriva i Damir Šabotić onda kad me prikazuje kako, jadan i neveseo, lamentiram, tj. kobiva tugujem i naričem nad književnim kanonom, a posebno onda kad me portretira kako žalujem nad, kako kaže, “vječnim katalogom nacionalne književne historije”.
Međutim, pokušaj promjene književnog kanona odavno se zaziva, priprema i najavljuje u krugovima koji su bliski Damiru Šabotiću, a u kojima zadatak promjene književnog kanona kroz školski sistem odavno realizira upravo Namir Ibrahimović, Šabotićev potpredsjednik u revizorskoj Komisiji. Kao što je poznato, cijeli ovaj proces posebno je vođen publicističkim knjigama kakve su, npr., Dijagnoza – patriotizam ili Školokrečina Nenada Veličkovića i brojnim drugim njegovim publicističko-žurnalističkim tekstovima, intervjuima itd., kao i njegovim različitim projektima s istim ciljem poput časopisa za “pravednije obrazovanje” Školegijum, a prije toga i časopisa Sic!, kojem je Veličković također prvi među duhovnim ocima. A upravo u časopisu Sic!, u tekstu Književnošću do nepismene nacije, Namir Ibrahimović još 2010. godine najavio je ono što će njemu i grupi za koju je vezan poći za rukom šest godina kasnije, tj. u aktuelnoj reviziji nastavnih planova i programa, koju je prethodno zagovarao i za koju se onda samopredložio kroz nastavničke aktive:
“Da bi većina problema nestala potrebno je, prije svega, postaviti drugačije obrazovne ciljeve nastave književnosti koji će omogućiti učenicima da nauče čitati. Osnovnoškolsko obrazovanje treba u potpunosti osloboditi od ‘nacionalne književnosti’ (neka se time bave u srednjoj školi), od potrebe da se književnoteorijske zakonitosti moraju isključivo učiti na djelima domaćih pisaca. Olabaviti NPP i dozvoliti nastavnicima da sami biraju književne tekstove na osnovu kojih će raditi s učenicima. […]
A onda, skinuti s leđa književnosti breme ‘gajenja nacionalnog osjećaja’.
No, ništa od svega navedenog neće biti ako sami nastavnici i profesori ne mijenjaju postojeće stanje i ako ne budu spremni mijenjati svoj način rada. To mogu početi raditi odmah.”
Kao nastavnik u osnovnoj školi, pod krinkom “boljeg”, “pravednijeg” obrazovanja Ibrahimović je sanjao o promjeni književnog kanona na osnovnoškolskoj razini, a kad mu se ukazala prilika (ili kad su prilike vješto stvorene), kao osnovnoškolski nastavnik ideju je primijenio i na srednje škole, odnosno gimnazije. Jer, ako se uporedi “recept” koji Ibrahimović predstavlja 2010. godine i nastavna revizija u Kantonu Sarajevo iz 2016. godine, razlika nikakvih nema – “recept” je doslovno primijenjen: nastavni planovi i programi “oslobođeni” su “nacionalne književnosti”, a posebno od ključnih “domaćih pisaca”, ukinuto je i ono što je “breme” “gajenja nacionalnog osjećaja”, a zapravo realizirana je ideja “anacionalnog nastavnog plana i programa” Nenada Veličkovića.
Veličković je svoj “anacionalni nastavni plan i program” ostvario i u svojim, kako to voli zgodnije reći, “alternativnim” čitankama za bosanske škole Svezame, otvori se, a o kojima govori i u intervju također indikativnog naslova Loše obrazovanje je nacionalni prioritet, objavljenom u časopisu Prosvjeta istoimenog srpskog prosvjetnog društva iz Zagreba u martu 2016. godine. Da se pogrešno ili zlonamjerno ne shvati: mada jeste u pitanju svojevrstan paradoks da “anacionalni aktivist” daje intervju za jedan časopis koji sistemski njeguje jednu manjinsku nacionalnu kulturu u susjednoj zemlji, nikakav problem nije to što je u pitanju časopis ovog ili onog naroda, već je bitno ono što tom prilikom Veličković, između ostalog, kaže: “Prvi kriterij pri izboru djela bio je plan i program; tamo su popisana sva obavezna djela, odnosno obavezni tekstovi i autori. Taj smo popis smatrali nedovoljnim, i uglavnom lošim, jer sastavljač nije imao jasan koncept, osim skrivenog cilja da udovolji očekivanjima bošnjačkog nacionalizma. To smo u proteklim godinama na više mjesta dokazali. Koristeći slobodu, ili možda je bolje reći nedorečenost dokumenata koji regulišu pravila pisanja udžbenika (čitanki), tom smo spisku dodali djela za koja smo smatrali da svojim umjetničkim kvalitetima i etičkim vrijednostima odgovaraju ciljevima obrazovanja, a potom i da su svojim stilom i temom bliska i razumljiva djeci određenog uzrasta.”
Iako Nenad Veličković barem zvanično nije bio dio revizorskog tima, zapanjujuća je sličnost Veličkovićevih ideja i revidiranih nastavnih planova i programa, a svakako nije slučajna: problem je u obaveznoj lektiri i u konceptu koji udovoljava “bošnjačkom nacionalizmu”, pri čemu se problem može riješiti i dodavanjem djela koja “svojim umjetničkim kvalitetima i etičkim vrijednostima odgovaraju ciljevima obrazovanja”. Neuključivanje djela pojedinih pisaca u “prijedloge lektire”, posebno onih koja udovoljavaju “bošnjačkom nacionalizmu” i ne odgovaraju svojim “etičkim” vrijednostima, planirano je, izgleda, kao posebno iznenađenje! Zucker kommt zu letzt, ili k'o biber po pilavu!!!
Bosna kao bolesna iluzija
Kako je to pokazao više puta, pa tako i u svojoj Školokrečini, npr. Mak Dizdar, po Nenadu Veličkoviću barem, udovoljava “bošnjačkom nacionalizmu”, a i ne odgovara svojim “etičkim” vrijednostima, i zato ga nema u “prijedlozima lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima, a isto je i s drugim sličnim bosanskim književnim klasicima. Uprkos sporadičnim negodovanjima zbog autorova svrstavanja u srpsku književnost, Derviš i smrt Meše Selimovića “kultno” je djelo “bošnjačkog nacionalizma”, pa je Tvrđava iz više razloga “pogodnija”. Pobune Derviša Sušića prepune su Bosne i priče o bosansko-bošnjačkoj povijesnoj sudbini, pa “ni pod razno” nisu “primjerene” onome što su “prijedlozi lektire” u sarajevskim školama. I tako dalje u književnu prošlost, do Edhema Mulabdića i Safvet-bega Bašagića i još dalje, i tako bliže književnoj savremenosti, sve do Nedžada Ibrišimovića i Alije Isakovića ili živih bosanskih klasika poput Dževada Karahasana i Irfana Horozovića i drugih…
Ispada da su i hrvatski i srpski pisci, a posebno oni iz Bosne, stradali u revidiranim nastavnim planovima i programima baš zato kako bi se “razmontirao” naročiti “bošnjački nacionalizam”, ali i uopće ideja nacionalne književnosti, čak i sama bosanskohercegovačka književnost kao osobeni skup pojedinačnih unutarbosanskih nacionalnih književnosti i književnih tradicija. Jer, ideja nacionalne književnosti ili “nacistika”, kako to tendenciozno kaže Veličković, “razvija osjećanja straha, podozrenja i nesigurnosti”, bez obzira na to što je ona bosanska književnopovijesna i kulturnopovijesna realnost, činjenica kao i u slučaju svake druge književnosti i kulture. Zato je bolje metaforu učiti na bilo kojem piscu u prijevodu nego na domaćem piscu, na vlastitom i originalnom piščevu jeziku, mada je književnost umjetnost riječi i mada se književna supstanca nužno gubi prijevodom: bolje rat nego pakt, bolje Harry Potter nego Dizdar Mak! I zato nastavni predmet Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u sarajevskim školama treba potpuno obesmisliti i pretvoriti u predmet Malo opće lingvistike i neobaveznog “anacionalnog” čitanja, osim onda kad su u pitanju djela koja ne udovoljavaju “bošnjačkom nacionalizmu” i djela prihvatljive “etičke” vrijednosti à la Nenad Veličković. To bi svakako pomoglo i boljoj prodaji Veličkovićevih (i Ibrahimovićevih!) čitanki Svezame, otvori se, koje su – kakva slučajnost – baš kao skrojene za revidirane nastavne planove i programe, a što je pitanje i problem posebne (finansijske) vrste.
I opet se cijela priča vraća na početak – na nekompetentnost autora nastavne “revizije”, a posebno na ideološke postavke temeljem kojih su pokušali “revidirati” nastavne planove i programe pod krinkom “obrazovne reforme” i “interesa učenika”. Jer, i “anacionalizam”, kao i denacionaliziranje povijesti književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, čak i da je vođeno i najplemenitijim humanističkim idealima, a ne privatnim idejama pojedinaca i njihovih grupa poput “anacionalnog nastavnog plana i programa”, također je ideologija poput nacionalizma, samo s drugačijim, suprotnim predznakom, ali s istom netolerancijom i isključivošću. To je, također, i čin ideološkog falsificiranja bosanskohercegovačke književne prošlosti, koja poznaje i pojedinačne nacionalne književnosti u Bosni i Hercegovini, jednako kao i zajedničku bosanskohercegovačku književnost, a da jedno ne isključuje ili poništava drugo. Ko to ne zna, ili ko misli da je u pitanju ideologema “bošnjačkog nacionalizma”, o svim ovim specifičnostima i složenostima bosanskohercegovačke književne prošlosti može se između svega ostalog obavijestiti i u čak 25 knjiga iz edicije Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine prijeratnog sarajevskog Instituta za književnost – tu je cijela književna Bosna, i u svojoj pojedinačnoj šarolikosti i u svojoj unutrašnjoj povezanosti, kao i u svojoj otvorenosti ka drugim južnoslavenskim književnostima. Tu i takvu književnu Bosnu neznalački i ideološki debosnizirala je revizija nastavnih planova i programa za škole u Kantonu Sarajevo.
Skandalozna nastavna revizija mora se hitno poništiti, a nastava bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti u sarajevskim školama vratiti u okvire struke i nauke, bez upliva bilo kojih i bilo čijih ideoloških projekcija. Neki su članovi revizorske Komisije sigurno bili obmanuti “šarenim lažama” o “obrazovnoj reformi” i “interesima učenika” (htio bih vjerovati da možda i sam Šabotić nije dokraja svjestan u čemu je učestvovao i šta pokušava odbraniti), ali to ne mijenja konačni učinak nastavne revizije: ostane li stanje kakvo trenutno jeste, sarajevski učenici moći će naučiti samo to da nemaju vlastitu književnost, vlastitu kulturu uopće, da nemaju vlastiti identitet i tradiciju, a da je Bosna ipak samo jedna bolesna iluzija – patološka dijagnoza bosanskog patriotizma.
