Kakve misli, takav i karakter

657
high-speed-photography-jon-smith-19

Piše: Fatima Jašarević

Nemoguće je utjecati na sve ono što nam se dešava, ali je moguće mijenjati svoje mišjenje o tome. Način na koji mislimo o stvarima koje nam se dešavaju uveliko određuje stepen do kojeg ćemo iskusiti pozitivne (sreća, uživanje) ili negativne (stres, zabrinutost) emocije. Ustvari, način na koji mislimo utječe na ponašanje koje ćemo imati kao odgovor na situacije. Negativne emocije se znatno mogu smanjiti ako naučimo kako da identifikujemo negativna mišljenja i počnemo ih mijenjati.

Dešavaju se momenti kada nas preplave negativne misli, pa je identifikacija tih misli prvi korak ka njihovom mijenjanju.

Neke od najčešćih negativnih načina mišljenja ili zabluda u rasuđivanju su:

Pretjerana generalizacija – kojom osoba uzima jedan slučaj i na osnovu njega pravi generalni zaključak. Često upotrebljava riječi poput: uvijek i nikada, i očekuje stalno i iznova da će joj se dešavati loše stvari. Ovakve osobe umjesto da opišu specifično ponašanje, oni daju etiketu sebi ili drugima koja ih stavlja u potpunu i nepromjenjivu negativnu označenost. Kod ovakvih osoba nedostaje fleksibilnosti u mišljenju.

Mišljenje kojim se ide u krajnosti – ili je sve dobro ili je sve loše, bez neke sredine. Ukoliko osoba u nečemu nije uspjela ili nije postigla visoki rezultat, sebe vidi kao poptunog gubitnika. Isto tako koristi u svom govoru riječi poput: uvijek, svaki ili nikad.

Preuveličavanje ili minimiziranje – je fokusiranje na negativno, a zanemarivanje pozitivnog. Kod nekih ljudi je prisutno pretjerano uveličavanja nečijih pozitivnih karakteristika, a ekstremno umanjivanje negatinvih. Isto tako, kod drugih se dešava da preuveličavaju negativne događaje i fokusiraju se na najgori mogući razultat, ili smatraju neku sitauaciju nepodnošljivom kada je ona ustvari samo neugodna. Desi se da osoba napusti događaj ili prosotr gdje je provela lijepe trenutke, pa umjesto da se osjeća dobro zbog lijepo provedenog vremena, osjeća se loše jer napušta navedeno. Kod ovakvih osoba česti termini u upotrebi su: katastrofa, užas i sl.

Personalizacija i krivica – pojavljuje se ukoliko osoba uzima odgovornost za nešto što nije njena greška. Npr. roditelj čije dijete nema dobre rezultate u školi krivi sebe za to, umjesto da uvidi uzrok probema kako bi se riješio. Ljudi sa ovakvom percepcijom misle da kada ljudi nešto loše kažu da je to zbog njih, ili je na neki način povezano s njima. Ukoliko se neki neugodan događaj desi pripisuju uzrok sebi. Ukoliko ih neko ugrožava i nanosi im agresiju smatraju da bi možda prestali s tim ukoliko bi bili još ponizniji i pokorniji. Smatraju da je odsustvo nečijeg osmijeha zbog njih. Personalizaija vodi do krivice, stida i osjećaja nedoraslosti nečemu vrijednom. Personalziacija se takođe može odnositi na druge osobe, pa će tako neki ljudi za svoje probleme krivicu prenositi na druge. Ukoliko neko vidi svoj brak kao loš, okrivljavaće svog bračnog druga kao nerazumnog i razlogom za loše stanje, umjesto pronalaženja ponašanja i vjerovanja kod oboje koje je i dovelo do takovog stanja, kako bi se stvari popravile.

Žurenje sa zaključkom – Neki ljudi zaključuju na osnovu trenutnih emocija o svojoj budućnosti. Tako, ako se osjećaju loše i ne mogu uraditi neki zadatak za taj dan,zaključuju da ga neće moći ni sutra ili nikad završiti. Takođe, ima i onih koji imaju previše izražene loše predpostavke o dešavanjima s kojima treba da se suoče. Njihova glavna razmišljanja počinju sa: „šta ako”. Po njima su šanse za katastrofe prejako izražene. Među onima koji idu brzisnki na zaključak su i oni koji „znaju čitati misli” drugih. Oni se osjećaju ubijeđenim da je njihova prtpostavka potvrđena činjenica. „Čitanje misli” se javlja kada osoba smatra da on ili ona zna misli ili osjećaje druge osobe bez provjeravanja činjenica. Ova greška može doprinijeti sukobima u odnosima.

Emocionalno rezonovanje – kada osoba donosi odluke i argumente zasnovane na emocijama, a ne objektivnoj relanosti. Opasnost kod ovakvih ljudi je da mogu izgubiti osjećaj razlike između onoga što je relano i njihovih emocija. Takve osobe svoje loše osjećaje o sebi uzimaju kao istinite činjenice.Ako se osjećaju da trenutno gube, poistovjećuju se sa gubitnicima.

Selektivna pažnja–fokusiranje isključivo na određen, obično negativan ili uznemiravajući aspekt nečega ignorišući potpuno ostalo. Tako osoba čuje o među mnogobrojnim pozitivnim izjavama u vezi nekog svog rada jednu negativnu i zanemaruje sve one ostale, i onda sebe ocjenjuje kao lošu, nedovoljno dobru za neku ulogu itd.

Minimiziranje – Primjer toga je kada osoba postigne neki uspjeh, ali kaže kako još uvijek treba još toga puno da uradi da bi se smatrala uspješnom.

Kognitivni konformitet – kada osoba misli na način da prihvata mišljenje ljudi oko sebe, bez da pokuša sama korisiti svoj kognitivni (spoznajni) aparat.

Pogrešni načini mišljenja su i slijedeći:

Mišljenje da jedino udovoljavanje visokim stadnardima može odvesti od katastrofe.

Mišljenje da kriticizam prema sebi jedino može voditi boljoj budućnosti.

Neprepoznavanje aktivnosti koje povećavaju pozitivne emocije (u kontaku sa ljudima).

Viđenje umjerenog humora kao gubljenje vremena.

Mišljenje da je se za neku aktivnost bitno odlučiti ili prijaviti, a da se ne uzme pouka iz prošlosti da takvo ponašanje ne vodi ispunjenju cilja.

Krivljenje drugih uvijek za vlastite neuspjehe.

Pripisivanje pozitivnih dešavanja sebi, a negativnih vanjskim faktorima.

Procjenjivanje kako neki manji zadatak, da bi se izvršio, zahtijeva dosta vremena.

Odgađanje planova, jer mislimo pozitivno, pa očekujemo da će biti pozitivni rezultati.

Vjerovanje da pretjerano razmišljanje o problemu vodi do rješenja, što je netačno, jer vodi do izbjegavanja suočavanja sa problemom.

Vjerovanje da možete biti svestrani u bavljenju mnogim stvarima. To nije uredu, jer vodi do pomicanja pažnje sa pravog cilja.

Kada osoba sebe uvjerava da nešto nije važno, a zanemaruje važan aspekt životne situacije, a što jeste važno.

Potcjenjivanje svojih sposobnosti da možemo da se suočimo sa negativnim događajima.

Ponavljanje istih grešaka i očekivanje drugačijeg rezultata.

Uvjerenje da ne možemo promijeniti svoje ponašanje.

Naša djela i karakter

Nakon spremnosti na uočavanje svojih pogrešnih načina mišljenja, naredni korak je njihovo mijenjanje. Što smo tačnije i sigurnije u stanju da definišemo šta želimo i što je naš mozak spremniji da traga i primjećuje mogućnosti, veća je vjerovatnoća da ćemo uspjeti u svojoj želji. Poznata je izreka u kojoj se kaže kako misli postaju riječi, riječi postaju djelom, a da djela koja činimo postaju našim karakterom. U cilju mijenjanja svog karaktera, trebamo krenuti od svojih misli i vježbati njihovo poboljšavanje. Ako nešto dovoljno dugo uvježbavamo, onda kreiramo navike. A Allah je pomagač onima koji se trude.